fbpx
Četvrtak, studeni 21, 2019

Tužnog tog’ svibnja četrdeset pete, križnim putem, moj narod hodi!

MOLIT ĆE TE, MADA NIKAD NISTE!

Dođe još jedan, Svibanj u nizu…
slični su uvijek jedan drugom
jedan davni, a tako blizu…
još i danas odiše tugom.

I taj je bio satkan od cvijeća,
al’ miris mu bješe po krvi i smrti,
izdan moj narod napusti sreća,
vode ih u bezdan kao po crti.

Jedno za drugim u redu stoje,
s’ grčem na licu i vidljivoj tuzi,
nepregledno duga, kolona to je!
poredani kao, vagoni na pruzi.

Tužnog tog’ svibnja četrdeset pete,
križnim putem, moj narod hodi!
za smaknuće spremne, čekaju čete…
k’o janjce na klanje njih se vodi.

Vojnike, žene, djecu i stare ljude!
nije im važno – nevini il’ krivi,
po kratkom postupku oni sude,
važno da ih je, što manje živi.

K’o prosuto lišće diljem puta,
u jarugama tijela leže mnoga,
crna ih zemlja hlapljivo guta,
zaboraviše krvnici da ima Boga.

Bezbožnici Vi, krvavih ruku!
kad’ stignete sudu od pravice,
žrtava svojih, platit će te muku!
kad’ svesilnom stanete pred lice.

Gledat će te smaknute i uzne…
i nevine djece, – uplašene oči!
gledat’ majke i vjeđe im suzne,
svaku ranu dok krv iz nje toči.

Kvasit će vas potoci što teku,
što od krvi, što od suza vreli!
dirat’ će vas rane koje peku,
a vidjet’ ih više niste htjeli.

Kada pakla dotakne vas tama,
molit će te, mada nikad niste!
preplavit će, osjećaj vas srama,
vapit će te, oprosti nam Kriste!

Za vas molit’ i žrtve će vaše,
što spokojni u vječnom su sjaju,
da vas vatre paklene ne plaše…
i vi griješni da dođete raju.

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

Komentari

Komentari