fbpx
Nedjelja, studeni 17, 2019

SVETCI DANA

Sveti Josip de Anchieta

Sveti Josip (José) de Anchieta y Díaz de Clavijo, španjolski svećenik, isusovac, misionar, književnik, etnograf, apostol Brazila, rođen je 19. ožujka 1534. u San Cristóbalu de La Laguna (otok Tenerife, Kanarski otoci), u imućnoj i uglednoj obitelji, kao sin zemljoposjednika Juana Anchiete y Zelaiarana, podrijetlom iz Baskije, i Mencije Díaz de Clavijo y Llarena. Sa 14 godina José se uputio u portugalski grad Coimbru, gdje je studirao filozofiju na tamošnjem sveučilištu. U Družbu Isusovu stupio je 1. svibnja 1551. Zbog slabog zdravlja (ozlijedio je kralježnicu) poslan je 1553. na oporavak u Brazil. Nakon opasnog putovanja i brodoloma stigao je 13. lipnja 1553. u São Vicente (danas na jugu države São Paulo), prvo portugalsko naselje u Brazilu, osnovano 1534. José de Anchieta ostao je u Brazilu 44 godine te postao neumornim misionarem te prostrane zemlje. Sudjelovao je 1554. s provincijalom Manuelom de Nóbregom, glasovitim misionarom, portugalskim isusovcem, u osnivanju nove misije i otvorenju kolegija Družbe Isusove u naselju São Paulo dos Campos de Piratininga (danas grad São Paulo). Misija je osnovana 25. siječnja 1554, na blagdan Obraćenja svetog Pavla, pa je nazvana po tom velikom apostolu. Kako bi bolje mogao djelovati na novom području, José je naučio i jezik tamošnjih domorodaca Tupija. Na jeziku tupi (stari tupi, portugalski tupi antigo) napisao je neka djela koja i danas kod jezikoslovaca uživaju velik ugled. Napisao je pored ostalog rječnik i prvu gramatiku toga jezika (doživjela je više izdanja). Pisao je propovijedi, pjesme i drame na portugalskom, španjolskom i latinskom, ali i na jeziku tupi. Kad se 1563. pet mjeseci nalazio kao talac kod plemena Tamoio, u pijesku je napisao veliku poemu u čast Majke Božje na latinskom jeziku (4172 stiha). Naučio ju je napamet te kasnije na slobodi zapisao na papir. Glasovita su i njegova pisma te izvještaji koji obiluju podacima o najstarijoj brazilskoj povijesti. Zaređen je za svećenika 1566, a sljedeće godine pratio je oca de Nóbregu u Rio de Janeiro, gdje su osnovali isusovački kolegij. Mirotvorac, prosvjetitelj, liječnik, povjesničar, deset godina obavljao je službu poglavara kolegija svetog Vinka, a na brizi su mu bili pripadnici plemena Tapuyo. Bio je posrednik pri uspostavljanju mira između Portugalaca i plemena Tamoio i Tupinambá. Pritom mu je znatno pomoglo znanje domorodačkog jezika. Od 1577. do 1586. vodio je kao provincijal brazilsku isusovačku provinciju.

Kad je njegov mandat završen, posvetio se evangelizaciji urođenika u Reritibi (država Espírito Santo, jugoistočni Brazil). Neumorno ih je tražio po prašumama i osnivao za njih nova naselja. U Guarapariju (biskupija Espírito Santo), sagradio je crkvu i posvetio je Srcu Isusovu. Bilo je to 100 godina prije poznatih objava Srca Isusova u Paray-le-Monialu. U Reritibi (danas to naselje nosi njegovo ime, Anchieta) preminuo je na glasu svetosti na današnji dan, 9. lipnja 1597. Božji narod u Brazilu slavi Joséa de Anchietu od davnina kao svog narodnog sveca. O njegovom životu kruže mnoge legende, među njima i ona o tome kako je prijateljskim riječima zaustavio nasrtaj jaguara te kako je propovijedao pticama. Štuju ga zbog njegovih kreposti, požrtvovnosti i čudesa, zbog njegovih moći nad prirodnim silama, divljim zvijerima i raznim bolestima. Kulturni krugovi slave ga kao oca brazilske nacionalne književnosti (od milja ga nazivaju „O Canario do Brasil“, „brazilski kanarinac“). José de Anchieta prvi je dramatičar, jezikoslovac i pjesnik rođen na Kanarskim otocima, a drugi kanonizirani svetac s tih otoka (prvi je sveti Petar od svetog Josipa Betancur). Blaženim ga je 22. lipnja 1980. proglasio papa Ivan Pavao II, a svetim 3. travnja 2014. papa Franjo. Zazivaju ga kod napada divljih životinja, a naročito ga štuju Brazilci, žitelji Kanarskih otoka i vjeroučitelji

Sveti Primo (Primus) i Felicijan (Felicianus),

Braća, rimski mučenici, rođeni su početkom III. stoljeća u Nomentumu (danas grad Mentana, Lazio), tridesetak kilometara sjeveroistočno od Rima, kao sinovi rimskog patricija. Primo je bio stariji brat, a Felicijan mlađi. Prema legendi, stradali su za vladavine careva Dioklecijana i Maksimijana Herkulija, oko godine 286. Služili su vjerno Kristu Gospodinu i dugi niz godina usrdno služili svojoj kršćanskoj braći, posebno siromasima i zatvorenicima. Izmaknuli su mnogim krvavim progonima i doživjeli visoku starost, a po nekim izvorima stariji brat, Primo, navršio je 80 godina. Na kraju su ipak uhvaćeni i okovani. Poganski svećenici tražili su od njih da žrtvuju Jupitru i Herkulu, a oni su to odlučno odbili. Posvjedočili su svoju vjeru u jednoga pravoga Boga. Upravitelj Nomentuma, Promotus, dao ih je izbičevati, a potom su ih zlikovci strašno mučili, najprije zajedno, a zatim svakog posebno. Pokušali su ih prevariti tvrdeći da se onaj drugi odrekao kršćanstva, ali nisu uspjeli. Na kraju su im odrubili glave, na današnji dan, 9. lipnja. Najprije su umorili Prima, a zatim Felicijana. Pogubljeni su na rimskoj cesti Via Nomentana, koja je povezivala Rim i Nomentum.

Njihova junačka mučenička smrt privukla je Kristu Gospodinu na stotine novih sljedbenika. Papa Teodor I (642-649) prenio je oko 645. njihove kosti u crkvu svetog Stjepana (Santo Stefano Rotondo) na Monte Celiju, gdje je u njihovu čast postavljen poseban oltar. Papa je dao izraditi mozaik, na kojem su Primo i Felicijan prikazani kako stoje uz križ obučeni u vojničku odjeću, a ispod slike ispisana su njihova imena. To je bilo prvi put da su relikvije svetaca položene unutar gradskih zidina. Zajednička blagdanska misa za dvojicu mučenika spominje se već u Gelazijevom sakramentaru iz V. stoljeća. Zazivaju ih kod grmljavine, a zaštitnici su dobrog vremena i uroda heljde te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem Italije, svijeta i hrvatskih krajeva (Čirkoti-Završje kod Grožnjana). Sveti Primo i Felicijan naročito se časte u Bavarskoj, gdje su prema predaji boravili kao legionari i misionari na području Chiemgaua (gornja Bavarska), a Primo je tamo otkrio čudotvorno, ljekovito vrelo (Bad Adelholzen).

Sveti Efrem Sirijac

Današnji je sveti zaštitnik Efrem Sirijac, đakon i crkveni naučitelj. Rodio se oko 306. u Nisibisu (danas turski grad Nusaybin, na granici sa Sirijom), u kršćanskoj obitelji. Kršten s 18 godina, kao đakon se isticao širenjem evanđelja, zapaženim propovijedima i velikim štovanjem Blažene Djevice Marije. Bio je učenik glasovitog nisibijskog biskupa Jakova, kojeg je vjerojatno pratio 325. na crkvenom saboru u Niceji. Djelovao je kao učitelj u slavnoj teološkoj školi u rodnom gradu. Pred Perzijancima koji su tri puta opsjedali Nisibis i osvojili ga 363., sklonio se u Edesu, grad u sjevernoj Mezopotamiji (danas Şanliurfa u jugoistočnoj Turskoj), gdje je postao začetnik sirijske književnosti. Tamo je najprije živio kao pustinjak u spilji, a zatim je počeo predavati na teološkoj školi.

Napisao je velik broj asketskih djela, mnoga djela protiv krivovjernih pokreta onog vremena (gnosticizam i arijanizam) i brojne himne kojima je na kršćanstvo obratio mnoštvo duša. Zbog osobitog pjesničkog dara prozvali su ga „harfa Duha Svetoga“. Bio je samo đakon, ali kao pjesnik, znanstvenik i duhovni pisac, uživao je velik ugled. Iscrpljen od skupljanja namirnica za siromahe u vrijeme velike gladi, preminuo je na današnji dan, 9. lipnja 373. u Edesi. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1920. papa Benedikt XV. Zaštitnik je duhovnika, duhovnih upravitelja i duhovnih vođa.

Komentari

Komentari