Petak, 3 travnja, 2020

SVETCI DANA SV.GARVEZIJE I PROTAZIJE I SV.ROMUALD

Sveti Gervazije i Protazije

Sveti Gervazije (Gervasius) i Protazije (Protasius), braća blizanci, rimski mučenici iz II. stoljeća, bili su sinovi svetog Vitalisa i svete Valerije iz Milana. Dali su svoje živote za Krista Gospodina oko 165. u Milanu, za vladavine cara Marka Aurelija. Rimski časnik Astazije progonio je milanske kršćane i naredio njihovo pogubljenje. U tamnici je Gervazija i Protazija posjećivao sveti Nazarije. Gervazije je umoren olovnim bičevima, a Protaziju su odrubili glavu. Sveti Ambrozije, milanski biskup, nastojao je pronaći tijela ovih mučenika. Uspjelo mu je to godine 386. Tada je u Milanu boravio i sveti Augustin, koje je to zabilježio u svojim „Ispovijestima“. Napisao je: „Tada si spomenutom svomu biskupu (Ambroziju) u viđenju otkrio gdje se skrivaju tijela mučenika Gervazija i Protazija, koja si tolike godine pokopao nepokvarena kao u riznici svoje tajne, da ih ipak u pogodno vrijeme izneseš kako bi utažio srdžbu jedne žene, koja bijaše carica“. Ovdje se misli na caricu Justinu, majku malodobnog cara Valentijana. Ona je pripadala arijanskom krivovjerju i nemilosrdno je progonila biskupa Ambrozija, neustrašivog branitelja Kristovog božanstva.

Sveti Augustin opisuje i prijenos tijela mučenika. Pri tom prijenosu dogodilo se više čudesnih ozdravljenja opsjednutih osoba i jednog slijepca. Vjernički puk radovao se tom događaju, a slijepac je zamolio da rupčićem dotakne nosila svetih mučenika. Kad je rupčić primaknuo svojim očima dogodilo se čudo i istog je trenutka progledao. Ni to čudo nije obratilo caricu, ali je prestala s progonom pravovjernih kršćana. Ambrozije piše o čudesnom ozdravljenju slijepca u više svojih spisa i u pismu svojoj sestri Marcelini. I sveti Augustin piše o tome u svojem djelu „ O državi Božjoj“, a piše i Ambrozijev tajnik i životopisac Paulin iz Nole. Sveti Gervazije i Protazije štovani su u mnogim zemljama, a zazivaju ih kod traganja za lopovima, krvarenja i bolesti mjehura. Zaštitnici su kosaca i djece, Milana i Breisacha (Baden-Württemberg, Njemačka) te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem Italije i svijeta, a tragove njihovih crkava i spomenika nalazimo i u našim krajevima (Bale u Istri). Njihove relikvije počivaju u bazilici svetog Ambrozija u Milanu.

Sveti Romuald

Današnji zaštitnik je sveti Romuald (Romualdus, Romualdo), osnivač reda kamaldoljana ili kamaldolijanaca ili kamaldoleza. Dijete aristokratske obitelji Onesti, rodio se oko 950. u Ravenni (Emilia-Romagna) i proveo burnu mladost. Njegov otac Sergius usmrtio je jednog rođaka, a dvadesetgodišnji Romuald za pokoru je umjesto njega stupio u samostan. Isprva je bio benediktinac u opatiji Sant’Apollinare in Classe kraj Ravenne, u kojoj je bio i poglavar. Potom je izabrao pustinjački život, a od 990. djelovao je kao obnovitelj strogog samostanskog života. Utemeljio je mnogobrojne pustinjačke zajednice u sjevernoj Italiji, od kojih je najpoznatija u Camaldoliju (danas kraj Poppija u pokrajini Arezzo, Toscana), osnovana oko 1023. Postala je središnjim samostanom novog benediktinskog kontemplativnog reda kamaldoljana.
Prema predaji Romualdo se od progona svojih redovnika, koji su se protivili njegovoj strogoći, sklonio u Istru, gdje je oko godine 1000. osnovao samostan svetog Mihaela iznad Limskoga kanala i samostan svete Petronile u Dvigradu pa je i špilja na strmini Limske drage nazvana Romualdovom špiljom. Preminuo je na današnji dan, 19. lipnja 1027, u Val di Castru kraj Fabriana (provincija Ancona, Marche). Njegov životopis napisao je sveti Petar Damiani, petnaestak godina poslije Romualdove smrti. Svetim ga je 1595. proglasio papa Klement VIII. Posvećena su mu mnoga naselja, župe i crkve diljem svijeta (i u našoj Rijeci-Kozala), a dvije grane njegovih kamaldoljana (postoje i ženski samostani) djeluju i danas uspješno u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji.

Komentari

Komentari