Ponedjeljak, 24 veljače, 2020

Svetci Dana

Blažena Djevica Marija od Krunice

Današnji blagdan ima povijesnu pozadinu. U XVI. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i ozbiljno zaprijetila kršćanskom Zapadu. Papa Pio V. pozvao je 1569. kršćanski svijet na molitvu svete krunice, kako bi vjernici i na taj način pomogli svojim braniteljima. Do odlučne pomorske bitke došlo je 7. listopada 1571, kada je mornarica Svete lige (ujedinjena papinska, španjolska, mletačka i genovska flota), pod zapovjedništvom Don Juana d’Austria, kod Lepanta, na ulazu u Korintski zaljev, teško porazila tursku flotu. Zanimljivo je da se u mletačkoj mornarici spominju i galije s Krka, Cresa i Raba, te iz Šibenika, Trogira, Hvara i Kotora. U spomen na veliku pobjedu, izborenu pod zaštitom Blažene Djevice Marije, papa Pio V. je 7. listopada proglasio blagdanom Gospe od pobjede. Papa Grgur XIII. mijenja 1573. ime tog spomendana u blagdan svete Krunice, a papa Pavao VI. naziva ga 1969. blagdanom Gospe od Krunice. U hrvatskim krajevima zovu ga i blagdanom Kraljice svete Krunice te blagdanom Gospe od svetog Ružarija ili Gospe Ružarice.

Molitva krunice raširena je, stoljećima ukorijenjena i omiljena u katoličkom puku. Po nekim legendama njezini korijeni sežu do 1208. i Marijinog ukazanja svetom Dominiku. Ona je oblik pobožnosti i molitvenog razmišljanja, usmjerenog na Isusa i Blaženu Djevicu Mariju. Teme razmišljanja zovu se “otajstva”, jer se odnose na pojedine istine vjere i važne događaje iz Isusova života, koje poznajemo iz Svetog pisma. Razmatraju se najvažnija zbivanja iz Isusova života: od rođenja i djetinjstva (radosna otajstva, subotom i ponedjeljkom), preko javnog djelovanja (otajstva svjetla, četvrtkom) do muke i smrti (žalosna otajstva, utorkom i petkom) te ukrsnuća, uzašašća i poslanja Duha Svetoga (slavna otajstva, srijedom i nedjeljom). Molitva krunice je vrlo jednostavna, preporučljiva i ugodna osobna molitva, koja smiruje i opušta. Izuzetno je prikladna za poticanje obiteljske ljubavi i sloge te jačanje vjerničkog zajedništva u župama i molitvenim skupinama.

Blažena Chiara “Luce” Badano

Današnja zaštitnica je i blažena Chiara „Luce“ Badano, članica Pokreta fokolara ili Djela Marijinog (Movimento dei focolari o Opera di Maria). Taj katolički laički pokret, nazvan po talijanskoj riječi “focolare” (“ognjište”) osnovala je 1943. Chiara Lubich u Trentu, na sjeveru Italije. Danas fokolari djeluju u 182 zemlje, a u pokretu djeluje više od pet milijuna ljudi. Chiara je rođena 29. listopada 1971. u Sassellu (biskupija Aqui Terme, provincija Savona, Liguria) kao jedinica Ruggera Badana, vozača kamiona i Marije Terese Caviglia. Majka je ostavila posao da bi se brinula za Chiaru, čije je djetinjstvo prošlo bezbrižno i radosno. Chiara je bila ljubazna i sretna djevojčica koja je često pisala malom Isusu. Voljela je sport, plivala, igrala tenis, vozila bicikl i planinarila. Rado je pjevala i plesala, voljela more i snijeg. Na slikama iz djetinjstva posebno je privlačan njezin osmijeh i bistar pogled. Zbog školovanja u gimnaziji preselila je 1985. s obitelji u Savonu. Prijateljice se sjećaju da se voljela lijepo obući, srediti frizuru i diskretno našminkati. S fokolarima se susrela 1980. i s roditeljima je sudjelovala 1981. na Familyfestu u Rimu. Pridružila se skupinama najmlađih članica iz Albisole i Genove i postala „gen 3“, pripadnica trećeg naraštaja fokolara, posvećenog brizi za djecu i starce. Od 1981. redovito se dopisivala s osnivačicom pokreta, Chiarom Lubich, koja joj je kasnije dala i nadimak, „Luce“ („Svjetlo“).

U ljeto 1988, jednog dana je igrajući tenis osjetila snažnu bol u ramenu. Isprva nije obraćala pažnju, ni ona ni liječnici. Kad su uslijedili stalni bolovi i padovi, 1989, detaljne pretrage pokazale su da se radi o zloćudnom tumoru, osteosarkomu, jednom od najtežih i najbolnijih oblika raka. Chiara je prihvatila vijest hrabro: „Uspjet ću, mlada sam.“ Sve liječničke zahvate i boravak u torinskoj bolnici, bolne operacije, kemoterapiju i zračenje, podnosila je hrabro, a liječnik Antonio Delogu pamti: „Svojim osmijehom, svojim velikim svijetlim očima pokazivala je da nema smrti, da postoji samo život.“ Zbog kemoterapije gubila je kosu, do koje joj je bilo jako stalo, a pri svakom otpalom pramenu kose, ponavljala je: „Za tebe, Isuse“. Chiara Luce („Jasna Svjetlana“) je nakon jednog neugodnog operativnog zahvata izjavila: „Kad mi je bilo najteže, došla je jedna prekrasna gospođa s blistavim osmijehom, približila se, uhvatila me za ruku i ohrabrila me. Najednom je nestala, ali mene je preplavila ogromna radost i uzmaknuo svaki strah.“ Kad je noge više nisu služile, rekla je: „Da moram birati između hodanja ili odlaska u raj, izabrala bih raj.“ Odbila je morfij i kod nesnosnih bolova: „Uzima mi bistrinu, a ja mogu Isusu darovati samo bol jer još malo želim s njim dijeliti križ.“ Prijatelji iz fokolarskog pokreta svjedoče: „U početku smo mislili da ju moramo posjećivati u bolnici kako bi ju ohrabrili, ali smo uskoro shvatili da mi trebamo nju. Privlačila nas je poput magneta.“ Svu svoju ušteđevinu poklonila je za misije u Beninu. U torinskog bolnici Molinette posjetio ju je kardinal Giovanni Saldarini i upitao ju: „Iz tvojih očiju sjaji predivno svjetlo. Odakle dolazi?“ Odgovorila je: „Nastojim jako voljeti Isusa.“ Često je imala vizije raja. Govorila je: „Više ne molim Isusa da dođe po mene i vodi me u raj, ne želim da stekne dojam kako više ne želim trpjeti“. Posljednje mjesece života provela je u svojem domu, u Sassellu. Birala je haljinu, glazbu, cvijeće, pjesme i čitanja za svoj sprovod. „Ne želim da ljudi na mojem sprovodu plaču, želim da pjevaju iz svega srca.“ Tješila je neprestano mamu. „Kad ti bude najteže, mama, moraš ponavljati: Sada Chiara Luce gleda Isusa“. Njezine posljednje riječi, upućene majci bile su: „Ciao, mamma! Budi sretna, jer ja jesam.“ Preminula je u nazočnosti roditelja u svojem Sassellu, na današnji dan, 7. listopada 1990. Na njezinom sprovodu bilo je dvije tisuće osoba, a gradonačelnik Sassella proglasio je neradni dan. Glas o Chiarinoj svetosti i čudima po njezinom zagovoru širio se polako, ali sigurno. Papa Benedikt XVI. proglasio ju se službenicom Božjom 2008, a blaženom 25. rujna 2010.

Sveti Srđ i Bah

Sveti Srđ (Sergius, Sergio) i Bah (Bacchus, Bacco, Bako), rimski vojnici i mučenici, živjeli su i djelovali u III. i IV. stoljeću. Prema legendi bili su časnici graničnih postrojbi Rimskog carstva i osobni stražari rimskog cara Galerija (vladao je od 305. do 311). Potajno su bili kršćani, a kad se to doznalo, izloženi su pogrdama i mučenjima. Obukli su ih u ženske haljine i vodili ih uz pogrde gradskim ulicama. Poslali su ih zatim u Siriju, Antiohu, vojnom zapovjedniku grada Barbalisa, negdašnjem Srđevom prijatelju. Antioh ih je pokušao odvratiti od kršćanstva, ali nije uspio. Bah je u Barbalisu (Barbalissosu), gradu u rimskoj pokrajini Euphratensis, do smrti prebijen volovskim žilama. Srđa su obuvenog u cipele sa čavlima odveli do Resafe, grada u istoj pokrajini, gdje su mu mačem odrubili glavu. Njegova mučenička smrt popraćena je mnogim čudesima. Smatra se da su obojica oko 310. pokopani u Resafi, koja je oko 425. po svetom Srđu (Sergiju) dobila ime Sergiopolis i postala velikim hodočasničkim odredištem. Ostaci toga grada nalaze se danas jugozapadno od sirijskog grada Al-Raqqaha, na sjevernoj obali rijeke Eufrata.

Sveti Srđ i Bah postali su od V. stoljeća omiljeni sveci diljem Sredozemlja i njima u čast podignute su mnoge crkve, pored ostalog u Carigradu i Rimu, a postali su i zaštitnici našeg Dubrovnika. I dubrovačko brdo Srđ vjerojatno je dobilo ime po svetom Srđu i crkvi svetog Srđa, koja se prvi put spominje 1284. Sveti Srđ i Bah i danas su drugotni zaštitnici grada Dubrovnika i dubrovačke biskupije. Posvećena im je i župna crkva u Pridvorju (općina Konavle), pod padinama planine Sniježnice. Zaštitnici su i arapskih kršćana, Sirije, vojnika i pustinjskih nomada.

Komentari

Komentari