Srijeda, 15 srpnja, 2020

SVETCI DANA

Presveto Srce Isusovo

Presveto Srce Isusovo postalo je simbolom uzvišene Kristove ljubavi, a pobožnost prema njemu obilježje suvremenog katoličanstva. Tu pobožnost nalazimo već kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francesca Rimska, sveti Bernard i sveti Bonaventura. U XVI. stoljeću razvili su je kartuzijanci i kasnije isusovci, a sveti Ivan Eudes dao joj je u XVII. stoljeću teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala, gdje je od 1673. do 1675. sveta Marija Margareta Alacoque doživjela ukazanja. Na svršetku svoje poruke Isus je obećao nagradu svima onima koji će svetkovati blagdan njegova Srca: „Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji će mu iskazati tu čast i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.“ Papa Klement XIII. dopustio je 1765. slavljenje blagdana Srca Isusova onima koji su to izričito tražili. Nakon što se blagdan brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta, papa Pio IX. odredio je 1856. posebnim dekretom da se blagdan službeno slavi u cijeloj Crkvi, na prvi petak nakon tijelovske osmine.

Krist Spasitelj ima otvoreno svoje Srce za sve ljude, kako bi ih spasio, nahranio, napojio i učinio zauvijek sretnima.

Sveti Josip Cafasso

Današnji je sveti zaštitnik Josip (Giuseppe) Cafasso, talijanski svećenik i socijalni reformator. Rodio se 15. siječnja 1811. u Castelnuovu (provincija Asti, Pijemont) kao sin vrijedne i pobožne seljačke obitelji. Rođen je s deformiranom kralježnicom i ostao bogaljem cijelog života. Osnovnu školu završio je u Chieriju, a u istom gradu je stupio u sjemenište. Zaređen je za svećenika u Torinu 1833. Kao rektor i profesor moralne teologije u svećeničkom zavodu u Torinu znatno je pridonosio ćudorednoj obnovi svećenika. Bio je poglavar toga zavoda od 1846. do 1860. Glasoviti ispovjednik i promicatelj pobožnosti prema Presvetom sakramentu, sljedbenik svetih Franje Saleškog i Alfonsa Liguorija, svoje studente nastojao je osim znanjem ispuniti i ljubavlju prema ljudskim dušama. Među mnogima, odgajao je i svetog Ivana don Bosca, koji je napisao Cafassov životopis. Zbog toga je Giuseppe Cafasso kao Boscov duhovni vođa, prijatelj i savjetnik itekako zaslužan za nastanak salezijanske družbe, a papa Pio XI. nazvao ga je „biserom talijanskoga klera“.

Posebnu je skrb i ljubav posvetio zatvorenicima i osuđenicima (od kojih su mnogi osuđeni na smrt), tako da su ga prozvali „svećenik obješenih“. Za njih je naročito molio zaštitu Majke Božje. Godine 1848. postao je upraviteljem glasovitog svećničkog konvikta don Luigija Guale, a imovinu koju je naslijedio, koristio je za pomoć siromasima, zatvorenicima, svećeničkim kandidatima, dobrotvornim i socijalnim ustanovama. Njegov je nećak blaženi Giuseppe Allamano, osnivač družbi misionara i misionarki Marije Tješiteljice. Preminuo je u Torinu na današnji dan, 23. lipnja 1860. Blaženim ga je proglasio 1925. papa Pio XI, a svetim 1947. papa Pio XII. Zaštitnik je zatvorskih dušobrižnika, zatvorenika i zatvora.

Blažena Marija iz Oigniesa

Blažena Marija iz Oigniesa (Marie d’Oignies), valonska i belgijska mističarka i begina, rođena je 1177. u Nivellesu (provincija Brabant, Belgija), u uglednoj i bogatoj obitelji. Marijin životopis napisao je 1215. kardinal Jacques de Vitry, njezin ispovjednik. Već je od djetinjstva iskazivala svoju pobožnost i jednostavnost. Nije nimalo voljela raskošne haljine i skupocjeni nakit, mnogo je molila i redovito postila. Sa 14 godina udali su je roditelji za plemenitog mladića, Jeana de Nivellea, koji je prihvatio njezine ideale. Pomagali su siromahe i bolesnike i odselili u Willambroux, na rub Nivellesa, među nevoljnike i gubavce. Nakon smrti supruga nastanila se 1207. uz augustinsko Marijino svetište u Oigniesu, valonskom selu u općini Aiseau-Presles (provincija Hainaut, biskupija Namur), gdje je živjela s nekoliko pobožnih žena kao begina (béguine). Begine su bile pripadnice vjerskog udruženja za djevojke i udovice koje su u Belgiji i Nizozemskoj živjele samostanskim životom, ali nisu polagale zavjete. Marija je doživjela mistični susret s Isusom, često razmatrala Isusovu muku i provodila strogu pokoru. Odijevala se isključivo u bijelo, bičevala se, jela jednom na dan (crni kruh i povrće) i mjesecima živjela samo o kruhu i vodi.

Naročito je častila Isusovu prisutnost u euharistijskim prilikama, a pred euharistijom u molitvi provodila mnoge sate. Često je samo promatrala kalež kako bi se mogla pričestiti barem u duhu. U svojim vizijama vodila je razgovore sa svojim omiljenim svecem, Ivanom Krstiteljem i sa svojim anđelom čuvarom, doživljavala ekstaze, a imala je i dar proročanstva. U svojoj bolesti, duhovnim nevoljama i kušnjama, Marija je nalazila utjehu za dušu i tjelesnu snagu u svetoj pričesti. Pričest joj je posljednjih mjeseci života bila jedina hrana. Pred samu smrt ukazala joj se Majka Božja i najavila joj skori odlazak sa zemlje. Preminula je na današnji dan, 23. lipnja 1213, u Oigniesu. Pripisuju joj se mnoga čuda. Njezine relikvije časte se u tamošnjem Marijinom svetištu i u crkvi svetog Nikole u njezinom rodnom Nivellesu. Zazivaju je bolesnici kod groznice i žene u rodilištu.

Komentari

Komentari