fbpx
Ponedjeljak, listopad 21, 2019

Svetac dana (30.5.)

Sveta Ivana Orleanska

Današnja je sveta zaštitnica Ivana Orleanska ili Ivana Arška, „Djevica Orleanska“, francuska nacionalna junakinja. Rodila se kao Jeanne d’ Arc 6. siječnja 1412. u francuskom selu Domrémyju (departman Vosges, Lorraine). Pobožna djevojčica seljačkog roda, pastirica i mističarka, doživjela je 1424. viziju, u kojoj su joj se ukazali sveti Mihael arkanđeo te svete mučenice Katarina i Margareta. Objavili su joj da će baš ona osloboditi Francusku od engleskih osvajača, koji su u stogodišnjem ratu zauzeli veliki dio njezine domovine. Godine 1428. zatražila je razgovor s francuskim prijestolonasljednikom, budućim kraljem Karlom VII, kojeg je smjesta prepoznala među mnoštvom, iako ga nikada nije vidjela. Nitko ne zna o čemu su razgovarali, no Ivana je iz dvora izašla kao zapovjednica na čelu odreda francuske vojske. U bijelom oklopu, na konju, s imenom Isusa i Marije na usnama, povela je francusku vojsku u bitku protiv Engleza. Svi su vojnici bili iznenađeni njezinim baratanjem oružjem, ratnom i strateškom vještinom. Nakon duge bitke oslobodila je 1429. Orléans, porazila Francuze kod Pataya te prijestolonasljednika povela na krunidbu u Reims. Iste godine Ivanu i njezinu obitelj kralj je odlikovao plemićkim naslovom.
Upala je u neprijateljsku burgundsku zasjedu i zarobljena 1430. kod Compiègnea i izručena Englezima za 10 tisuća franaka. Crkveni sud na čelu s biskupom, engleskim pristašom, osudio ju je na smrt zbog krivovjerstva te je spaljena kao vještica na današnji dan, 30. svibnja 1431, u Rouenu (Normandija). Preminula je s Isusovim imenom na usnama. Rehabilitirana je pri obnovi procesa 1456. Blaženom ju je 1909. proglasio papa Pio X, a svetom 1920. papa Benedikt XV. Dan njezine uspomene francuski je nacionalni praznik. Simbol francuskog domoljublja, inspirirala je mnoge književnike, likovne umjetnike i glazbenike. Zaštitnica je Francuske, zarobljenika, zatvorenika, mučenika, vojnika, oporbe crkvenim vlastima, osoba kojima se rugaju zbog pobožnosti, žrtava silovanja te mnogih naselja, župa i crkava diljem Francuske i svijeta.

Sveti Ferdinand III

Sveti Ferdinand (Fernando el Santo) III, kralj Kastilje, rođen je 1199. ili 24. lipnja 1201. u samostanu Valparaiso (Peleas de Arriba, danas provincija Zamora, zapadna Španjolska), kao sin kralja Alfonsa IX. od Leóna i Berenguele, kćeri Alfonsa VIII. od Kastilje. Vladao je od 1217, a 1230. postao je i kralj Leóna, koji je sjedinio s Kastiljom u jedinstveno kraljevstvo. Oženio se 1219. Elizabetom (Beatriz) von Hohenstaufen, kćerkom njemačkog kralja Filipa Švapskoga, unukom cara Friedricha Barbarosse. U sretnom braku, koji je trajao samo 15 godina, rodilo se desetero djece. Nako smrti prve supruge Ferdinand se 1235. po drugi put oženio, Juanom (Jeannom) de Dammartin, groficom od Ponthieua, s kojom je imao još petero djece. Uzeo je za svoje savjetnike najmudrije ljude kraljevstva, uživao velik ugled i bio omiljen i cijenjen kod članova svoje obitelji i kod podanika. Jednm je izjavio: „Bog me neće napustiti, a više se bojim kletve neke siromašne starice nego cijele maurske vojske.“ Istinski kršćanski vitez i kralj, ustrajno se borio za širenje Kristove vjere i povratak područja, izgubljenih arapskim osvajanjima. Prozvan „osvajačem Andaluzije“, ratovao je uspješno gotovo 30 godina protiv Maura i osvojio njihova uporišta, Córdobu 1236, Murciju 1243, Lorcu i Mulu 1244, Jaén 1246, Carmonu 1247, Sevillu 1248. te Cádiz i druga maurska središta, tako da je jedino Granada ostala u vlasti Maura. Nastojao je da se u tim krajevima obnovi kršćanska vjera pa su u njima upostavljene biskupije. Pomogao je procvatu redovničkog života u svojem kraljevstvu, osobito novih redova, franjevaca, dominikanaca, trinitaraca i mercedarijaca, a i sam je stupio u franjevački treći red.

Krasila ga je iskrena pobožnost, naročito prema Majci Božjoj, postio je i nosio kostrijet, a noći provodio u molitvi, posebno prije velikih bitaka. Za svoje velike pobjede i uspjehe bio je zahvalan Gospodinu, a za svoje ljudske nedostatke činio je javnu pokoru. Podigao brojne samostane i zadužbine, obnovio katedralu u Burgosu, džamiju u Sevilli pretvorio u katedralu, gradio bolnice i crkve. Borio se i protiv krivovjeraca, albigenza. Promicao je znanost i umjetnost. Započeo je kodificirati španjolsko pravo, a taj posao nastavio je njegov sin Alfons X. Obnovio je 1239. sveučilište u Salamanki, a pod svoju zaštitu stavio je sveučilište u Valenciji i učilište u Valladolidu. Preminuo je u Sevilli na današnji dan, 30. svibnja 1252. Pokopan je u katedrali u Sevilli, u odjeći franjevačkog trećoreca. Pripisuju mu se mnoga čuda. Blaženim ga je proglasio 31. svibnja 1655. papa Aleksandar VII, a svetim 4. veljače 1671. papa Klement X. Zaštitnik je kršćanskih vladara, zatvorenika, siromaha, inženjera, obitelji s mnogo djece, mirovnih sudaca, roditelja, trećoredaca te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Ferdinandovac u Koprivničko-križevačkoj županiji).

Komentari

Komentari