fbpx
Srijeda, listopad 23, 2019

Svetac dana (8.6.)

Presveto Srce Isusovo

Presveto Srce Isusovo postalo je simbolom uzvišene Kristove ljubavi, a pobožnost prema njemu obilježje suvremenog katoličanstva. Tu pobožnost nalazimo već kod srednjovjekovnih mistika, kao što su Julijana iz Norwicha, Francesca Rimska, sveti Bernard i sveti Bonaventura. U XVI. stoljeću razvili su je kartuzijanci i kasnije isusovci, a sveti Ivan Eudes dao joj je u XVII. stoljeću teološki temelj. Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray le Moniala, gdje je od 1673. do 1675. sveta Marija Margareta Alacoque doživjela ukazanja. Na svršetku svoje poruke Isus je obećao nagradu svima onima koji će svetkovati blagdan njegova Srca: „Obećajem ti da će se moje Srce raširiti da obilno izlije bujice svoje božanske ljubavi na sve one koji će mu iskazati tu čast i koji će nastojati da je i drugi iskazuju.“ Papa Klement XIII. dopustio je 1765. slavljenje blagdana Srca Isusova onima koji su to izričito tražili. Nakon što se blagdan brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta, papa Pio IX. odredio je 1856. posebnim dekretom da se blagdan službeno slavi u cijeloj Crkvi, na prvi petak nakon tijelovske osmine.

Sveti Medard

Današnji je slavljenik sveti Medard (Medardus, francuski Médard ili Méard), biskup Noyona. Rodio se oko 457. u malom selu Salencyju (departman Oise, Pikardija) kao sin plemićke obitelji. Otac mu je bio franačkog, a majka galsko-rimskog podrijetla. Školovao se u Vermandu i Tournaiu. Već kao mlad posjedovao je dar prorokovanja pa je svom prijatelju Eleuteriju prorekao da će postati biskup u Tournaiu i to se obistinilo. Pobožan i mudar mladić, s 33 godine postao je biskupom Vermanda u Pikardiji, ali je 531. sjedište biskupije premjestio u Noyon (danas departman Oise). Godine 532. postao je i biskupom Tournaia (danas Belgija) i ujedinio dvije biskupije. Kao biskup i misionar u Flandriji činio je mnoga čudesa i junak je brojnih legendi. Živio je s motom: “Protiv svakog zla treba dobrotom!” Događalo se da su razbojnici uhvaćeni nakon krađe, pa su dovedeni pred Medarda, a on bi ih pustio s plijenom. O tome postoje mnoge legende, na primjer o kradljivcu grožda u Medardovom vinogradu, kojeg je dobri biskup pustio, ali ovaj nije mogao ni znao izaći iz vinograda. Ili o lopovu koji je Medardu ukrao kravu, ispunio zvono na kravinom vratu travom, ali zvono je ipak zvonilo i uzbunilo Medarda i njegove susjede. Ili o tatu koji je htio ukrasti Medardovu košnicu s pčelama pa su ga pčele izbole, sve dok mu sveti biskup nije pritekao u pomoć. Preminuo je na današnji dan, 8. lipnja 545, u Noyonu.
Franački kralj Chlothar I. dao ga je pokopati u kraljevskom gradu Soissonsu, a iznad njegovog groba podignuta je slavna benediktinska opatija koja nosi njegovo ime. Prema pučkom vjerovanju ako na Medardovo pada kiša, bit će kišovito 40 dana: “Sveti Medard što nam daje, 40 dana traje”. Legenda govori da ga je jednom kao dječaka od kiše zaštitio orao svojim krilima pa ga umjetnici često prikazuju s orlom iznad glave. Zazivaju ga kod lošeg vremena, potrebe za kišom, utamničenja, neplodnosti, zubobolje, a zaštitnik je seljaka, vinogradara, pivara, zatvorenika, kišobranara, dobrih žetvi i dobrog vremena te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Blažena Marija od Božanskog Srca

Blažena Marija od Božanskog Srca (Maria vom Göttlichen Herzen), njemačka redovnica i mističarka, članica kongregacije Sestara Dobrog Pastira, rođena je 8. rujna 1863. u Münsteru (Westfalen), kao Maria Anna Johanna Franziska Theresia Antonia Huberta Droste zu Vischering, u katoličkoj grofovskoj obitelji. Imala je brata blizanca, Maxa. Njezin otac, grof Clemens, bio je zastupnik u berlinskom parlamentu, a majka, grofica Helen von Galen, bila je u rodu sa slavnim biskupom Mainza, Wilhelmom Emmanuelom von Kettelerom i budućim biskupom Münstera, Clemensom Augustom von Galenom. Maria, živahna i dražesna djevojčica, djetinjstvo je provela u dvorcu Darfeld, nedaleko od rodnoga grada. Od malih nogu njezin je obiteljski život bio obilježen pobožnošću prema Srcu Isusovom. Svestrano nadarena djevojka, školu je polazila kod sestara Srca Isusova u Riedenburgu (Bavarska), naučila više stranih jezika, a izrazitu sklonost iskazivala prema glazbi i slikarstvu. Nakon školovanja posvetila se služenju bolesnika i siromaha, ali Gospodin ju je pozvao u samostan. Stupila je 10. siječnja 1889. u samostan Sestara Dobrog Pastira u Münsteru. Tada je uzela redovničko ime Marija od Božanskog Srca. Nakon novicijata provela je nekoliko godina u radu sa ženskom mladeži.

Kao izuzetno sposobnu sestru, poslali su ju 1894. u portugalski grad Porto za poglavaricu tamošnjeg samostana. U toj službi pokazala je izvanredne sposobnosti, i u svojoj redovničkoj zajednici, i u djelima ljubavi, i u odnosima s crkvenim vlastima. Tada joj se nekoliko puta objavio Krist Gospodin i zatražio od nje da stupi u kontakt s papom i zamoli ga da svijet posveti Srcu Isusovom. Marija je teško oboljela od paralize i naposljetku ostala prikovana za krevet. Nakon razgovora sa svojim ispovjednikom, budućim patrijarhom Indije, Teotónijem Ribeirom de Castrom, pisala je dva puta papi Leonu XIII, 10. lipnja 1898. i 6. siječnja 1899, i prenijela mu Kristovu želju. Papa je slučaj najprije dao na ispitivanje teolozima, a 25. svibnja 1899. objavio encikliku „Annum sacrum“, u kojoj je navijestio otvaranje svete godine 1900. i zatražio od biskupa diljem svijeta da 11. lipnja 1899. ljudski rod posvete Srcu Isusovom. Sestra Marija od Božanskog Srca preminula je tri dana prije toga, na današnji dan, 8. lipnja 1899, u Portu. Pokopana je na groblju u Portu, a glas o njezinoj svetosti rastao je iz dana u dan. Njezine relikvije počivaju u crkvi Presvetog Srca Isusovog u Ermesindeu (sjeverni Portugal), do samostana Sestara Dobrog Pastira. Blaženom ju je proglasio 1. studenoga 1975. papa Pavao VI. Zaštitnica je oboljelih od dječje paralize, siročadi i štovatelja Srca Isusovog.

Sveti Jakov Berthieu

Sveti Jakov (Jacques) Berthieu, francuski isusovac, misionar i mučenik, prvi madagaskarski svetac, poznat i kao „mučenik Crvenog otoka“, rođen je 27. studenoga 1838. u Polminhacu (departman Cantal, Auvergne), na jugu središnje Francuske, kao jedan od sedmero djece pobožne seljačke obitelji. U rodnom selu završio je osnovnu školu, a zatim su njegov odgoj preuzela Školska braća u susjednom Aurillacu. Školovao se u sjemeništu Pleaux i bogosloviji Saint-Flour (departman Cantal). Tamo je zaređen i za svećenika, 21. svibnja 1864. Bio je devet godina kapelan u naselju Roannes-Saint-Mary (departman Cantal), a 31. listopada 1873. pridružio se u Pauu (jugozapadna Francuska) isusovcima. U Marseilleu se 26. rujna 1875. ukrcao na brod i otplovio kao misionar na Madagaskar, otočnu zemlju u Indijskom oceanu, smještenu uz obalu jugoistočne Afrike. Najprije se zadržao na susjednim otocima Réunion i Sainte-Marie, gdje je učio malgaški jezik i pripremao se za svoj apostolski rad na Madagaskaru. Na otoku Sainte-Marie (danas Nosy Boraha, dio Madagaskara) ostao je do ožujka 1880. Početak misionarskog djelovanja za 37-godišnjeg isusovca nipošto nije bio lagan. Klima, jezik, kultura, sve su to za njega bile potpuno nove stvari. Bio je seljačkog podrijetla pa je bio sretan što zna barem uspješno obrađivati vrt. Francuske vlasti zabranile su 1881. djelovanje isusovaca na svojim teritorijima pa se otac Jacques Berthieu premjestio na otok Madagaskar, tada neovisno kraljevstvo. Najprije je pošao u Tamatave (Toamasinu), glavni grad regije Atsinanana, na istočnoj obali Madagaskara, a zatim u glavni madagaskarski grad Antananarivo. Poglavari su ga potom poslali među pripadnike gorštačke etničke skupine Betsileo, u udaljenu misiju Ambohimandroso (središnji Madagaskar). Kad je 1883. izbio prvi francusko-malgaški rat, otac Jacques morao je napustiti svoju misiju.

Postao je 1886. poglavar misije u Ambositri (središnji Madagaskar), 250 kilometara južno od glavnog grada. Tamo je boravio pet godina, osnivao misijske postaje i obratio mnoge nevjernike na kršćansku vjeru. Nastojao se približiti svim ljudima, bavio se poučavanjem i socijalnim radom, a naročitu brigu vodio je o bolesnicima i gubavcima. Premješten je 1891. sjeveroistočno od glavnog grada, gdje je upravljao s 18 misijskih postaja, smještenih u najzabačenijim, nepristupačnim krajevima otoka. Francuzi su 1894. okupirali Madagaskar i proglasili ga svojim posjedom. Pripadnici ustaničkog pokreta Menalamba („Crveni šal“), borili su se protiv francuske dominacije na Madagaskaru, ali i protiv kršćana. Njihove jedinice napadale su Europljane, ali i malgaške kršćane. Otac Berthieu pokušao je staviti kršćane pod zaštitu francuske vojske, ali francuski pukovnik Combes, koji je zapovijedao u tom kraju, to je odbio. Svećenik se tada sa svojim vjernicima uputio prema Antananarivu i zaustavio se u selu Ambohibemasoandru. U to selo su 7. lipnja 1896. upali ratnici Menalambe i uhitili oca Berthieua, koji se sakrio kod jednog prijatelja protestanta. Uhvatili su ga, skinuli mu reverendu, zlostavljali ga i odvukli u šumu. Tjerali su ga nekih desetak kilometara i usput ga mučili. Predložili su mu tada da odustane od naviještanja evanđelja pa će mu pokloniti život. On je poput prvih kršćanskih mučenika odvratio: „Radije izabirem smrt.“ Naglas i raširenih ruku molio je za svoje ubojice, a oni su ga nakon nekoliko promašaja ustrijelili na današnji dan, 8. lipnja 1896, u selu Ambiatibeu, 50 kilometara sjeverno od Antananariva. Mučenikovo tijelo bacili su u rijeku Mananaru i ono nikada nije pronađeno. Blaženim ga je 17. listopada 1965. proglasio papa Pavao VI, a svetim 21. listopada 2012. papa Benedikt XVI. Sveti, mučenički lik oca Jacquesa Berthieua i danas bdije nad Crvenim otokom, nad madagaskarskim katoličkim misijama i ustanovama.

Komentari

Komentari