fbpx
Ponedjeljak, listopad 21, 2019

Svetac dana (27.5.)

Presveto Trojstvo

Danas slavimo blagdan Presvetog Trojstva, jedan od najvažnijih u crkvenoj godini. Bog je u svojoj naravi jedan, ali su u njemu tri osobe (Bog, Sin, Duh Sveti). Ta je vjerska dogma, jedna od temeljnih istina kršćanstva, proglašena 325. na Nicejskom saboru. Božanska bit postoji u tri osobe, i to tako što je druga osoba (Sin) rođena od Oca, a treća, Dug Sveti, izlazi od Oca i Sina. Presveto Trojstvo najčešće je simbolizirano u liku starca (Otac), mlada čovjeka (Sin) i goluba (Duh Sveti). Bog kao Presveto Trojstvo, objavio se prilikom Isusova krštenja na rijeci Jordan: “Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3,21-22). Većina kršćanskih crkava vjeru u Trojstvo drže definicijom kršćanstva: kršćanin je onaj tko vjeruje u Presveto Trojstvo i tko je kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Sveti Augustin Canterburyjski

Današnji je sveti zaštitnik Augustin iz Canterburyja, benediktinski redovnik, prvi canterburyjski nadbiskup, apostol Engleske. Rodio se u prvoj trećini VI. stoljeća u Rimu. Prior benediktinskog samostana svetog Andrije na Monte Celiju u Rimu, boravio je u istom samostanu s budućim papom Grgurom I. Papa Grgur I. Veliki poslao ga je 596. sa četrdesetoricom benediktinaca u Englesku da tamo organizira kršćane i poveže Englesku s Rimom. Na prvom putovanju došao je do Aix-en-Provencea u južnoj Galiji, čuo loše vijesti o okrutnosti i barbarstvu divljih žitelja Britanije, prestrašio se i vratio sa svojim monasima u Rim. Grgur Veliki ih je ohrabrio i ponovno poslao na put. Augustin je prešao Galiju i u proljeće 597. napokon se iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more i produžio do Canterburyja, glavnog grada Kentske kraljevine. O svom dolasku odmah je obavijestio kentskog kralja Ethelberta koji je od 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevina. Njegova žena Bertha, franačka princeza, bila je kršćanka i blagotvorno utjecala na svoga muža. Kad se kralj uvjerio da su misionari Božji ljudi i vidio svetost njihovih namjera i djela, zatražio je da i njega što bolje pouče u vjeri. Kršten je s mnogim drugim uglednim ljudima 1. lipnja 597. Postao je velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva. Augustinu je ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja je postala privremena katedrala i uz nju sagradio samostan svetih Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom svetog Augustina.
Augustin je u Arlesu (Galija) posvećen za biskupa, a za Božić je pokrstio više od 10 tisuća Saksonaca. Proširio je Kristovu vjeru diljem Engleske. Uspješno je pretakao domorodačke običaje i navike u kršćanske obrede, a poganske hramove pretvarao u crkve. Papa mu je 601. poslao drugu skupinu misionara i Augustinu kao nadbiskupu metropolitu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, jedno u Canterburyju, drugo u Yorku, s po 12 biskupija. Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin (Austin), posvetio je svoga nasljednika Laurencea i preminuo vjerojatno 26. svibnja 604. ili 605. u Canterburyju. Zaštitnik je Engleske i mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.

Sveti Grgur VII

Sveti Grgur (Gregorius) VII, 157. rimski papa, vladao je od 1073. do 1080. Rođen je oko 1020. kao Hildebrand (Ildebrando Aldobrandeschi), sin siromašnog kovača, u Sovani, danas naselju grada Sorana (provincija Grosseto, južna Toscana). Školovan je u Rimu i kao đakon pratio je prognanoga papu Grgura VI. u Köln. Kao benediktinski redovnik u Clunyju utjecao je na svoje prethodnike Leona IX, Nikolu II. i Aleksandra II. u smislu jačanja papinske vlasti nad svjetovnom. Za papu je izabran 22. travnja 1073. kao rimski arhiđakon. Bio je pokretač i nositelj takozvane grgurovske (gregorijanske) reforme u srednjovjekovnoj zapadnoj Crkvi, koja se zauzimala za duhovnu obnovu i neovisnost Crkve od svjetovne vlasti. Odlučno se borio protiv simonije (trgovine crkvenim službama i povlasticama), kršenja celibata i laičke investiture (dodjeljivanje crkvenih službi od strane svjetovnih vladara). Zahtijevao je svoj suverenitet nad svjetovnim vlastima u svim kršćanskim zemljama.

Tako je i hrvatski kralj Zvonimir položio prisegu papi Grguru VII. prigodom svoje krunidbe 1075. U Njemačkoj se Grgur VII. sukobio s carem Henrikom IV, osobito zbog pitanja spomenute laičke investiture. Nakon oštre borbe car se pred papom ponizio i priznao 1077. poraz u Canossi (provincija Reggio Emilia). Car je ipak nastavio borbu i na sinodi u Brixenu (Južni Tirol) smijenio 1080. papu Grgura i imenovao protupapu Klementa III. Grgur VII je pobjegao u Salerno (Campania), gdje je 25. svibnja 1085. i umro. Na njegovom sarkofagu u tamošnjoj katedrali piše: „Volio sam pravdu i mrzio nepravdu; zbog toga umirem u progonstvu.“ Bio je jedan od velikana srednjega vijeka, njegova sjajna zvijezda, najznačajniji i najborbeniji papa toga razdoblja te je postignuo vrhunac papinske moći. Papa Grgur XIII. proglasio ga je 1584. blaženim, a papa Pavao V. 1606. svetim.

Komentari

Komentari