Sveti Ivan I.

Današnji sveti zaštitnik je papa Ivan I, mučenik, 53. nasljednik svetog Petra, od 523. do 526. Rodio se oko 470. u toscanskom gradu Sieni ili u Castellu di Serena, nedaleko Chiusdina, kao sin Konstancija. Rimski svećenik, arhiđakon, krhka zdravlja, na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. papu Hormisdasa. Prijatelj i pouzdanik filozofa Boecija, za vrijeme svoga kratkog pontifikata obnovio je velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti te groblje svetih Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. Uveo je i novo brojenje godina po Kristu, koje je sastavio monah Dionizije Mali. Ostrogotski kralj Teodorik vladao je tada velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Ravenni (Emilia-Romagna). Arijanac, prijekim okom gledao je na dobre odnose između pape i bizantskoga cara Justina I. Justin je u svome carstvu htio iskorijeniti arijanstvo, po kojem Krist nije iste biti s Bogom ocem, nego mu je samo sličan. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravennu papu Ivana I. i prisilio ga da 525. protiv svoje volje s poslanstvom otputuje u Carigrad kako bi nagovorio cara Justina da povuče svoje dekrete protiv arijanaca.
Papa je u Carigradu na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njim kao s “Petrom” te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalazi rimski biskup. U Carigradu je Ivan I. ostao sve do Uskrsa i u crkvi svete Sofije latinskim jezikom služio svečano blagdansko bogoslužje. Po Justinovoj želji, papa ga je i okrunio. Kad se vratio u Ravennu, Teodorik, koji je već umorio papinog prijatelja Boecija, nije bio zadovoljan njegovim poslanstvom, optužio ga je za kovanje urote i bacio ga u tamnicu. U Ravenni je Ivan I. preminuo u zatvoru kao mučenik, izmoren glađu i žeđu, na današnji dan, 18. svibnja 526. Četiri godine kasnije njegovo tijelo je preneseno u Rim i pokopano u predvorju bazilike svetog Petra. Naročito ga štuju vjernici u Ravenni i Toscani.

Sveti Feliks iz Cantalicea

Sveti Feliks iz Cantalicea (Felice da Cantalice), talijanski kapucin, zvani „Deogratias“, rođen je 18. svibnja 1515. u Cantaliceu (provincija Rieti, Lazio) kao Felice Porri, treći od četiri sina siromašnih i pobožnih seljaka, Santija i Sante Porri. Još je kao dječak preselio u obližnji Cittaducale, gdje je kod obitelji Picchi služio kao pastir i obavljao seljačke poslove. Dok je radio, neprestano je molio. Nije znao čitati ni pisati, ali je rado slušao kad je netko čitao životopise svetaca i starih pustinjaka. Osjetio je potrebu da se i sam preda strogom pokorničkom životu. Čudesno se spasio, kad su se na njega prevrnula volovska kola. Tada je odlučio postati redovnik kapucin. Stupio je krajem 1543. u kapucinski red u Fiuggiju (provincija Frosinone, Lazio) i tamo obavio propisani novicijat. Redovničke zavjete položio je 18. svibnja 1545. u samostanu Monte San Giovanni Campano. Nešto više od dvije godine boravio je u samostanima Tivoli i Palanzana (Viterbo), a od 1547. do smrti u rimskom kapucinskom samostanu svetog Bonaventure. Četrdeset godina obavljao je službu samostanskog skupljača milostinje. Dan za danom obilazio je rimske ulice i prosio milostinju, uvijek bosonog, bez sandala i ogrtača, ogrnut pokrpanim haljetkom poput vreće, istinski učenik asiškog Siromaška. Svi su ga poznavali, štovali i voljeli, a posebno djeca koju je podučavao vjeronauku jednostavnim pjesmicama. Rimljani su mu rado davali milostinju, ali su za uzvrat tražili da im pjeva i pleše što je on rado činio. Postao je gradski ljubimac i rimska legenda, a cijeli Rim znao ga je pod nadimkom „brat Deogratias“. Nadimak je dobio jer je na sva vrijeđanja, poruge i napade sa smiješkom odgovarao „Deo gratias“ („Bogu hvala“). Rimska djeca, puk, plemići, svećenici i biskupi pozdravljali su ga i dozivali „Deo gratias!“ Kardinal Montalto, kasniji papa Siksto V, isprosio je komad kruha iz njegove prosjačke torbe, a sveti Filip Neri, njegov bliski prijatelj, zamolio je da mu brat Deogratias natoči čašu isprošenog vina. Bio je nepismen, a njegove duhovne savjete tražili su vrhunski teolozi. Grešnici su se na ulicama skrivali od njega jer je čitao njihova srca i vidio njihove grijehe. Brat Felice (Srećko) propovijedao je na ulicama i javno grdio korumpirane službenike i političare. Jeo je malo kruha, pio vodu i spavao na golim daskama. Bio je veseljak i hodajući ulicama pjevao pjesme, koje su se izvodile još dugo nakon njegove smrti.

Mistik, spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi i razmatranju tajni Isusova života pred presvetim oltarskim sakramentom. Svetu pričest primao je sa žarom i suzama. Na blagdane je hodočastio u sedam rimskih bazilika ili je po rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Posebno je štovao Djevicu Mariju, koja mu se više puta i ukazala. Govorio je da pozna samo šest slova, pet crvenih, to su rane Isusove, i jedno bijelo, Majku Božju. Stupio je u kapucine kad je taj red bio u krizi i postao njegovo veliko svjetlo. Prozvao je sam sebe „kapucinskim magarcem“. Govorio je: „Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihov sam magarac.“ Bio je obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva i ozdravljivanja. Jednom je za vrijeme molitve pao u zanos i Marija mu je u ruke stavila Dijete Isusa. Zbog toga ga umjetnici često prikazuju s malim Isusom u naručju. Preminuo je na današnji dan, svoj rođendan, 18. svibnja 1587, u Rimu. Na njegov sprovod nagrnula je tolika masa ljudi da su na kapucinskoj crkvi svete Marije od Bezgrešnog Začeća morali probiti dodatna vrata. Po njegovom zagovoru dogodila su se mnoga čudesa. Blaženim ga je proglasio 1. listopada 1625. papa Urban VIII, a svetim 22. svibnja 1712. papa Klement XI. Prvi je kapucin koji je proglašen svecem. Njegove relikvije počivaju u rimskoj crkvi Bezgrešnog Začeća. Zaštitnik je mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem Italije i svijeta, a njegovim imenom nazvana je franjevačka ženska družba, Kongregacija sestara svetog Feliksa iz Cantalicea (Felicijanke), osnovana 1855. u Poljskoj.

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!