Sveti Ivan Nepomuk

Današnji sveti zaštitnik je Ivan Nepomuk (Jan Nepomucký), češki mučenik. Rodio se oko 1345. u češkom trgovištu Pomuku (kasnije Nepomuku), u Plzeňskom kraju, kao Jan Velflín (Welflin, Wölflin), sin mjesnog suca. Godine 1370. postao je klerik praške nadbiskupije i javni bilježnik, a 1380. zaređen je za svećenika i postavljen za župnika u Pragu. Studirao je teologiju i pravo na sveučilištu u Pragu, a potom doktorirao crkveno pravo u Padovi (1383-1387). Kanonik, prijatelj nevoljnika, glasoviti propovjednik, obratio je na tisuće izgubljenih duša i postao 1389. generalni vikar praškog nadbiskupa Jana iz Jenštejna. Svoga nadbiskupa zastupao je 1393. pred kraljem Václavom. Suprotstavio se kralju koji se miješao u crkvene poslove i nasilno htio prisvojiti crkvena dobra. Kralj ga je dao zatvoriti i mučiti, i naredio da ga noću bace s Karlova mosta u rijeku Vltavu. Dogodilo se to 20. ožujka 1393.
Pokopan je u katederali svetog Víta u Pragu. Legenda tvrdi da ga je kralj dao ubiti jer nije htio izdati grijehe koje mu je ispovijedala kraljica. Proglašen je mučenikom kao branitelj Crkve i čuvar ispovjedne tajne. Na mnogim mostovima srednje i istočne Europe (i u hrvatskim krajevima) često se nalazi kip Ivana Nepomuka, sveca koji drži prst na ustima, kao simbol vrijednosti šutnje i dužnosti čuvanja povjerene tajne. Blaženim ga je proglasio 1721. papa Inocent XIII, a svetim 1729. papa Benedikt XIII. Zazivaju ga kod kleveta, poplava, odavanja tajni, a zaštitnik je Češke, praške nadbiskupije, ispovjednika, valjane ispovijedi, čuvanja tajni, graditelja mostova, mlinara, mostova, voda, šutnje te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva

Sveti Andrija Bobola

Sveti Andrija (Andrzej) Bobola, poljski isusovac, misionar, mučenik i apostol Litve, rođen je 30. studenoga 1591. u poljskom selu Strachocini (Podkarpatsko vojvodstvo) kao sin plemićke obitelji. Obitelj Bobola utemeljila je isusovački novicijat u glavnom gradu Litve Vilniusu. Andrija je od 1606. do 1611. pohađao isusovačku srednju školu u Braniewu, a u Družbu Isusovu stupio je 1611. u Vilniusu. Studirao je u Vilniusu filozofiju i teologiju. Kao redovnik živio je strogim isposničkim životom, a svećeničko ređenje primio je 1622. Prvu svećeničku službu obavljao je kao voditelj Marijine kongregacije u crkvi svetog Kazimira u Vilniusu. Bio je izuzetno uspješan propovjednik, a 1630. postao je poglavarom isusovačke zajednice u Bobrujsku. Za vrijeme epidemije kuge usrdno je pomagao bolesnicima. Od 1636. djelovao je 21 godinu kao misionar u Litvi i u teškim uvjetima postizao izvanredne rezultate, krstareći pješčarama, prašumama i močvarama. Središte njegov djelovanja bio je grad Pinsk (danas u Bjelorusiji) i područje oko rijeke Prypeć (Pripjat). Tamošnjim protestantima koje je štitio švedski kralj Gustav Adolf, katolički misionar bio je trn u oku, a mrzili su ga i pravoslavci koji nisu mogli podnijeti sjedinjenje kršćana istočnog obreda s Rimom. Nazivali su ga «lovcem duša» i na njega slali čak i djecu koja su ga zasipala kamenjem.

Za vrijeme kozačkog ustanka pod vodstvom Bogdana Hmeljnickog otac Bobola pao je 10. svibnja 1657. nakon odslužene mise u ruke Kozaka. U selu Janówu (danas Ivanava u Bjelorusiji) podvrgnuli su ga strahovitim, izuzetno okrutnim mukama i na kraju mu odrubili glavu. Dogodilo se to na današnji dan, 16. svibnja 1657. Pokopali su ga pobožni vjernici u Pinsku, a njegovo tijelo preneseno je 1808. u Polock. Boljševici su oteli njegov lijes i prenijeli ga 1922. u Moskvu, a Sveta Stolica uspjela ga je 1924. izbaviti i preko Odese prenijeti u Rim. Papa Pio IX. proglasio je Andriju Bobolu blaženim 1853, a papa Pio XI. svetim 17. travnja 1938. Tada je njegovo tijelo vraćeno u rodnu Poljsku, u Varšavu.

Sveti Ubald

Sveti Ubald (Ubaldo, Theobald), talijanski biskup, rodio se kao Ubaldo Baldassini 1084. ili 1085. u Gubbiju (provincija Perugia, Umbrija). Sin Rovalda, iz plemićke obitelji, već je u djetinjstvu ostao bez roditelja. Odgojio ga je pobožni stric Ubaldo i usmjerio ga prema duhovnom zvanju. Kao mladić proveo je neko vrijeme u samostanu svetog Seconda u Gubbiju. Katedralni dekan u rodnom gradu, zaređen je 1114. za svećenika. Postao je kanonik, a biskup Lodija pozvao ga je kao suradnika u crkvenoj obnovi. Želio je postati pustinjak, ali ga je Papa Honorije II. zaredio 1129. za biskupa Gubbija. Miroljubiv, blag i ćudoredan duhovnik, revan u pastoralnom radu, dobrovoljno je prihvatio siromaštvo i vodio brigu o siromasima i bolesnicima.

Zauzeo se 1155. kod cara Friedricha I. Barbarosse za svoj grad i spasio Gubbio od pustošenja i razaranja. Preminuo je na današnji dan, 16. svibnja 1160, u Gubbiju. Svetim ga je 4. ožujka 1192. proglasio papa Celestin III. Pripisuju mu mnoga čudesa. Njegov grob u bazilici svetog Ubalda i danas pohađaju brojni hodočasnici. Od XIII. stoljeća u Gubbiju, gradu poznatom i po omiljenoj televizijskog seriji „Don Matteo“, svetom Ubaldu u čast održava se svečana procesija, izuzetno živopisna i raskošna, s tri kule, tri hrasta („tre macchine“), koji se trčeći nose kroz grad („La Festa dei Ceri“). Sveti Ubald zaštitnik je Gubbija, djece, zidara i klesara, a zazivaju ga kod autizma, živčanih bolesti, neuralgije, raznoraznih opsesija, epilepsije i glavobolje.

PRATITE NAS PUTEM APLIKACIJE ZA ANDROID!

Stavovi iznešeni u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala, već su to osobni stavovi autora pojedinog komentara.

Prati nas i ne propusti ekskluzive!