deviantart

Što se događa poslije smrti? Tvrdnje da poslije smrti nema ničega, poriču i svjedočanstva ljudi koji su doživjeli takozvanu kliničku smrt. Sve se više govori o svjedočanstvima ovih ljudi.

Poznata je knjiga Život poslije života (Life after Life), u kojoj su opisana svjedočanstva više osoba koja su doživjela kliničku smrt. Jedno takvo svjedočanstvo pročitao sam u časopisu Iskre, pa ga prenosim da ga oni koji to žele pročitaju, kako bi i sami razmišljali o tome što se događa poslije ovog života. Istina, Biblija ili Sveto pismo nam otkriva što se događa poslije smrti, tako da oni koji čitaju Bibliju i vjeruju, znaju kamo odlaze nakon ovog života, pa im ova svjedočanstva potvrđuju ono što vjeruju.

Ovo je svjedočanstvo jedne žene koja je doživjela kliničku smrt. Citiramo:

“Liječnici su mi preporučili da se podvrgnem operaciji pljuvačne žlijezde. Uvijek sam svoje brige povjeravala Bogu, i za ovu operaciju nisam se mnogo brinula. Moj muž Harold pošao je sa mnom u bolnicu gdje me je trebao operirati primarijus dr. Krajl.

Dali su mi lokalnu anesteziju, a kako su i glasne žice bile ugrožene, povremeno su tražili da govorim pa čak i da pjevam. Čula sam kako je sestra uplašeno uzviknula: ‘Doktore, njen puls nestaje’, a ja sam pošla kroz jedan dug mračan hodnik. Dok sam prolazila razmišljala sam: ‘Ovo mora biti da je ono što zovu umiranjem.’

Moj put potrajao je izvjesno vrijeme, i odjednom sam se našla u prostoru osvijetljenom svjetlom koje se ne može opisati riječima. Osjećala sam se lijepo i lagano. U sljedećem trenutku kao da sam se nalazila na nečemu sličnom oblaku. Prolazila sam kroz neku veliku kristalnu loptu, ali sam znala da to nije kristal, jer sam bez teškoća prolazila kroz njene zidove. Istovremeno sam shvatila da zapravo gledam kroz prozor u nebo.

Ono što sam vidjela pretvorilo je sve zemaljske radosti u blijedu sjenku ovoga. Težila sam da se pridružim razdraganoj djeci koja su radosno pjevala. Bistrina zraka činila je da se jasno vidio svaki detalj: svuda je bilo orhideja neizrecive boje i ljepote. Na drveću je bilo mnoštvo zrelih plodova. Sjedila sam i postupno postojala svjesna ljepote, harmonije, radosti. Cijelim bićem sam čeznula da se utopim u ovaj svijet.

Ali nikako nisam mogla proći kroz prozor. Kad god sam pokušala, nazad me je vraćala neka nevidljiva snažna sila. Što sam više otvarala svoje oči, sve sam dalje vidjela ovaj neobični svijet.

Iz meni nepoznatih razloga vraćala sam se kroz onaj mračni hodnik. Vratila sam se u svoje tijelo koje je za sve to vrijeme ležalo nepomično, a iznad njega svim silama su se trudili liječnici i bolničke sestre. Ušla sam u svoje tijelo, kako mi se činilo, kroz najmekši dio — kroz glavu. Pritom sam se pitala: ‘Zašto se moram vratiti? Hoću li ponovo poći onamo? Hoću li ponovo moći pokretati svoje tijelo?’ Da oprobam, pokrenula sam jedan prst, pitajući se istovremeno tko sam.

Jedna sestra je uzviknula: ‘Hvala Bogu, dolazi svijesti! Trajalo je to petnaest minuta!’ Pokušala sam se sjetiti svoga imena, ali bez uspjeha. Na um su mi dolazila dva imena: Harold i Fipsi (muž i sin). Oni su bili sila koja me je vratila nazad. Trebala sam im i zato sam morala ostati. S mnogo napora šapnula sam ime svoga muža. Tada sam iznenada saznala — ja sam Julija.

‘Ja sam Julija? Može li to biti Julija? Ova osoba s vratom u zavojima?’ Nisam željela ponovo postati Julija, ali je to bilo nužno zbog moje obitelji. Na mene su čekali Harold i Fipsi. Svejedno, jedva je bilo prihvatljivo da ostavim onu slavu i vratim se. Tada je progovorio poznati blagi glas, jedna ruka je nježno držala moju, i ja sam zaželjela da ostanem.

Ostatak dana i naredni dani bili su stvarniji. Zahtijevala sam da me moj muž stalno drži za ruku. Kad je već bivao iscrpljen, zamjenjivala ga je moja sestra. Osjećala sam da postoji neka mistična veza kroz dlan s osobom koja me je držala, i da je ovaj moj život zavisio od ljubavi koja je ulazila u mene samo kad su dlanovi bili snažno pritisnuti. Nebeski svijet još uvijek me je veoma snažno privlačio. Iako moji nisu shvaćali zbog čega zahtijevam da me snažno drže, oni su me zadržali da ne odem ponovo u slobodu.

Za narednih 24 sata lebdjela sam između dvije dimenzije života. Ispred očiju moje duše prolazile su sve vrijednosti života i smrti. Saznavala sam da umiranje nije bolan događaj. Smrt je bila prirodno preobražavanje bića iz jednog stadija života u drugi, a onaj drugi može biti privlačan za pripremanje

Sada je sa mnom sve u redu. No, iskustvo mi je dragocjeno jer znam da moja vjera u Boga nije prazna nada. Svaki dan izgrađujem nove vrijednosti, jer želim da moj budući život bude što puniji.”

Julija Filips

Twr-hrvatska.org

Majice PRATITE NAS PUTEM APLIKACIJE ZA ANDROID!

Stavovi iznešeni u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala, već su to osobni stavovi autora pojedinog komentara.

Prati nas i ne propusti ekskluzive!