OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Tijelovo

Danas s radošću u dušama slavimo blagdan Tijelova (latinski Corpus Christi). Spominjemo se ustanovljenja Euharistije na Veliki četvrtak, pričesti, sakramenta tijela i krvi Kristove, kao uspomenu na posljednju Kristovu večeru. Ta se svetkovina pojavila u XIII. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširila se u XIV. stoljeću. Augustinska redovnica, sveta Julijana iz samostana kod Liégea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavio je 1264. bulu, kojom je blagdan Euharistije proširio na cijelu Crkvu.
Puni naziv tog blagdana je Presveto Tijelo i Krv Kristova. Tim blagdanom želimo obnoviti svoju vjeru u osobu Isusa Krista, Bogočovjeka, koji je u određenom povijesnom času kao jedinorođeni Sin Božji postao povijesnom osobom. To je tajna njegova utjelovljenja. Bog je postao čovjekom, jedan od nas, s konkretnim tijelom, a u njegovim žilama teče ljudska krv. “U svemu jednak, osim u grijehu,” kao što je rekao sveti Pavao.

Na današnji se blagdan sjećamo kao je Bog uzeo ljudsko tijelo da bi postao čovjekom. U Isusu je Bog svima nama dohvatljiv i blizak. Tajnu svojega utjelovljenja utkao je Isus na svojoj posljednjoj večeri u znakove kruha i vina, koji snagom njegove riječi postaju Tijelo i Krv Kristova, dakle sakrament euharistije, dar pričesti, hrana i piće. Posebno su pritom naglašeni neki elementi tog sakramenta: kruh u obliku hostije, koji se pokazuje kod podizanja; kalež s vinom koji se isto tako pokazuje vjernicima kao znak i dar.

Tijelovo želi osobito naglasiti istinu da je Isus pravi čovjek i pravi Bog, a kao čovjek da ima tijelo kao i mi. To je dar Kristova predanog tijela, dar njegove prolivene krvi, to je dar njegove neizrecive ljubavi za svakog od nas osobno. Presvetom Tijelu Isusovom i Predragocjenoj Krvi Kristovoj posvećena su mnoga naselja, župe i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Sopot, Zagreb-Kozari Bok, Zagreb-Mošćenička, Trešnjevka, Zagreb-Tuškanac, samostanska kapela Klanjateljica Krvi Kristove, Petrovina kod Jastrebarskog, Ludbreg, Kučiće kod Omiša).

Pohod Blažene Djevice Marije

Svibanj, Marijin mjesec, završavamo još jednim omiljenim marijanskim blagdanom. Danas slavimo spomen pohoda Blažene Djevice Marije njezinoj rođakinji Elizabeti. O tim događajima lijepo i zanimljivo izvještava evanđelist Luka (1, 39-57), a spominjemo ga se i u drugom radosnom otajstvu Svete krunice. Dva mjeseca nakon bezgrešnog začeća Marija je pohodila trudnu Elizabetu, koju je Svevišnji u dubokoj starosti blagoslovio potomkom. Elizabeta i njezin muž Zaharija dobili su sina Ivana, koji je krstio Isusa u rijeci Jordan i koji je skončao život kao mučenik. Marija je krenula u posjet iz svoga grada Nazareta u Elizabetino selo Ein Karem, nedaleko Jeruzalema. Put je bio dug oko 149 kilometara, za što je trebalo pet dana pješačenja.

Čim je Elizabeta vidjela i čula Mariju, zaigralo joj je dijete u utrobi. Bio je to i prvi susret Isusa i svetog Ivana Krstitelja. Elizabeta se napunila Duha Svetoga i radosno kliknula: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1, 42). Taj Elizabetin zaziv postao je sastavni dio omiljene molitve “Zdravo Marijo”. Marija je od sreće izrekla hvalospjev Bogu, što je njoj, neznatnoj službenici povjerio tako odgovornu zadaću, da bude Majka Božja. Taj hvalospjev počinje riječima: “Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom“ (Lk 1, 46-48). Marija je ostala s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vratila kući (Lk 1, 56). Vratila se prije nego što je Elizabeta rodila Ivana Krstitelja.

Sveta Petronila

Sveta Petronila (Aurelia Petronilla), mučenica iz I. stoljeća, bila je štićenica i sljedbenica svetog Petra apostola, a po nekim izvorima i njegova kći. Po drugim izvorima bila je u rodu sa svetom Domicilom. Petar ju je naročito volio, a prema predaji izliječio ju je od uzetosti. Bila je izuzetno lijepa djevojka pa se u nju zaljubio poganin, rimski patricij Flako (Flaccus) i zatražio njezinu ruku. Kad je kao vjerna kršćanka odbila njegovu ponudu, Flako ju je dao mučiti, a zatim ju je smaknuo. Dogodilo se to u Rimu, potkraj prvog stoljeća. Petronila je pokopana u Domicilinim katakombama, a njezin sarkofag prenesen je 757. u baziliku svetog Petra u Rimu.

U „Muci svetih Nereja i Ahileja“, sastavljenoj u V. ili VI. stoljeću spominje se Petronila kao kći svetog Petra. Neki eksperti smatraju da se pritom mislilo na „duhovnu kćer“. Petronilino ime upisano je na jednoj freski iz IV. stoljeća, pronađenoj u podzemnoj bazilici Domicilinih katakombi. Ta freska dokazuje da je Petronila bila mučenica jer na joj napisano „Petronella Mart.“ Za svoju zaštitnicu uzeli su je franački kraljevi, a njezino štovanje raširilo se i sjeverno od Alpa. Zazivaju je protiv groznice i povišene tjelesne temperature, a zaštitnica je alpinista, planinara, mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Budinjak u Žumberku, Kanfanar u Istri).

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!