Donosimo priču s Ukrajinskog bojišta, priču Hrvata koji je svojevoljno pristao na obranu Ukrajine od Rusije i proruskih separatista.
Priča Ukrajinskoga naroda koja podsjeća na krvave 90-te u Hrvatskoj.
Pa započnimo ;
” Zovem se Denis Šeler, rođen 1975 u Zagrebu, odrastao i živio u Zagrebu. Školovanje i naobrazba protekli bez većih problema, završio školovanje kao KV elektromehanika i elektromehanika u industrijskim postrojenjima. Kao maloljetna osoba nekoliko mjeseci sudjelovao u obrani RH pod zonom odgovornosti ZP Zagreb, poslovi osiguranja objekata, sredstava, transporta. Po okončanju redovnog vojnog roka, nakon uspješno završenih testiranja i selektivnog tečaja postao djelatna vojna osoba pri MORH , u postrojbi 1.HG Zdrug gdje sam stekao određena vojna specijalistička zvanja i vještine.
Na osobni zahtjev napustio službu zbog rasformiranja postrojbe.
Radio u nekoliko privatnih tvrtki te samostalno. Razveden, otac maloljetnog djeteta, domoljub, izuzetno pro hrvatskih političkih i inih svjetonazora. ”
Na pitanje kako je G. Šeler došao do Ukrajine i Ukrajinskog ratišta odgovara :
” Osnovno, od samih početaka tzv. Majdana podržavao sam nastojanja ukrajinaca da se u punom smislu oslobode okova Moskve, koja je svo vrijeme zapravo određivala unutarnju i vanjsku, gospodarsku, monetarnu politiku Ukrajine, pa čak i onu vezanu uz nacionalni identitet ukrajinaca, sustavno zatomnujuci sve oblike ukrajinskog domoljublja, kulture, povijesti.
Također bilo mi je poznato podosta povijesnih činjenica, događanja, vezanih uz ukrajinsku naciju, državnost, težnje za suverenitetom, politička i ina događanja, kulturu, tradicije. ….
Jednostavno, događanja u Ukrajini, kako ova 2014 godine, tako i kroz povijest, imaju strahovito veliku sličnost, da ne kažem da su identični, svemu što se dogodilo u Hrvatskoj, često znam reći da je ovo ovdje zapravo kopija politike Miloševića sa kraja 80 tih i 90 ih godina. Jedna ekspanzionisticka politika sa ciljem otimanja teritorija jedne suverene države, najkraće rečeno.
Nisam znao kako i na koji način pomoći, te sam nakon spoznaje o stvarnom stanju u ukrajinskoj vojsci, jednostavno uvidio da će ukrajincima ljudi sa bilo kakvim vojnim znanjem ili iskustvom biti iznimno potrebni.
U svibnju 2014 vidio sam na internetu obavijest da će , tada bojna, danas pukovnija, AZOV, u svoje redove primiti inozemne volontere te sam stupio u kontakt sa njima.
Danas mogu reći, nakon svega, da je to bio ispravan potez, tim više što u Hrvatskoj, nažalost, osim obitelji nisam ni imao što izgubiti, zahvaljujući totalno destruktivnoj, anti hrvatskoj politici i totalno uništenom malom i srednjem gospodarstvu, rasprodaji svih važnih prirodnih i ekonomskih resursa, izvora. …. ”
Često čujemo optužbe na račun Hrvata i ostalih stranaca u Ukrajini da su plaćenici, pa smo postavili upravo to pitanje, da se razjasni slika o strancima u redovima ukrajinske vojske
” U početku, prilikom prvih kontakta sa pukovnijom AZOV jasno je rečeno da neće biti nikakvih novčanih primanja ili naknada, dakle čisto volonterski.
Vremenom je pukovnija AZOV uvedena u sustav Nacionalne Garde Ukrajine, koja je pod zapovjedništvom Ministarstva Unutarnjih Poslova, a na samom terenu, tj zoni bojevih djelovanja, pod izravnim je zapovjedništvom Stožera Sektora M , koji je u sustavu Glavnog Stožera oružanih snaga Ukrajine ( VSU – Vijskovi Sili Ukrajini).
Kao pukovnija, koja je ustrojbena cijelina Nacionalne Garde, pripadnici pukovnije, ukrajinski građani, aktivnu službu obnašaju temeljem trogodišnjeg ugovora sa Ministarstvom Unutarnjih Poslova te kao takvi ostvaruju redovna primanja.
Obzirom na važeće zakone, strancima je nemoguće potpisati ugovor sa MVS ( Ministerstvo Vnutarnjih Spravi ), te se svo vrijeme u postrojbi vode kao instruktori volonteri, iako 80% njih je sudjelovalo ili sudjeluje u bojevim zadaćama.
Kao takvi, svi stranci na službi u pukovniji posljednjih nekoliko mjeseci iz proračuna pukovnije dobivaju naknadu, kao neku vrstu pomoći, u iznosu od 5000 grivnji, što je oko 175 eura, ili 200 dolara po ovdašnjem tečaju.
Ranije ta pomoć je bila ne redovna, jer je izvor sredstava bio drugačiji, naime svi pripadnici pukovnije odvajali su određeni iznos kako bi se prikupila sredstva koja su ravnomjerno raspoređena na sve strance.
Kao stranci zbog navedenih slova zakona ne možemo primati nekakvu redovnu plaću poput državljana Ukrajine u pukovniji a koja je dvostruko veća od spomenutog iznosa ove “pomoći”, za dočasnike i časnike i veća.
Trenutno su u tijeku izmjene zakona prema kojima bi se strancima odobrila služba u Ministarstvu Obrane, tj vojsci, no sama procedura prijema je prilično složena, komplicirana birokratskim zavrzlamama, tako da se čeka na pojednostavljenje same procedure, a tada bi svaki stranac mogao ostvariti sva prava koja mu realno pripadaju kao učesniku bojevih operacija, a kroz ugovor biti će moguće ostvariti sva ona redovna prava ( zdravstveno osiguranje, radni staž, socijalna prava i skrb, redovna primanja), no to će trebati pričekati još malo. ”
Postavili smo pitanje o kojem kako i sami saznajemo prije nismo znali točan podatak.
Koliko je Hrvatskih dragovoljaca u redovima ukrajinske vojske ?
” Broj Hrvata je poznat kako meni, tako samim hrvatima koji su bili ovdje.
Također, podatak nije tajna, obzirom da je i SOA već iznosila neke svoje (netočne) podatke, a točni podaci jasno su istaknuti i na fb stranici Hrvata koji se bore u Ukrajini.
Važno je napomenuti da nisu svi hrvati koji su stigli u Ukrajinu i u pukovniju AZOV ( svi su, apsolutno svi prvo stigli u AZOV, a riječ je o 18 ljudi) imali učest u bojevim djelovanjima niti su svi stigli do rasporeda u bojeve ustrojbene cjeline pukovnije.
Četvorica su se odmah nakon tzv “ulazne obuke” u Kijevu odlučili na povratak u Zagreb, jedan je nastavio u drugoj postrojbi (DUK Pravy Sektor) sa kojom je nastavio svoj ratni put na Doneckom bojištu.
U samoj pukovniji u bojovim ustrojbenim cjelinama služilo je 13 Hrvata, ( jedan od njih je zapravo hrvatski državljanin ali talijan po nacionalnosti, bivši dragovojac u HOS -u, tijekom Domovinskog rata),pri čemu su trojica otišla nakon mjesec dana i početkom prve “rotacije”( dvotjedni odmor nakon 3 ili 4 mjeseca u zoni ATO), nekolicina nakon 6 mjeseci ili više, jedan se preveo u drugu postrojbu.
Važno je reći da je prvi hrvat u pukovniji bio već u ljeto 2014, te da se nažalost nakon težeg ranjenja vratio u Hrvatsku.
Po broju pripadnika u pukovniji hrvati su na listi stranih dobrovoljaca odmah iza Rusa, Bjelorusa i Gruzijaca, a od svih europskih zemalja iz kojih su pristigli dobrovoljci Hrvati su po broju pristiglih dobrovoljaca na prvome mjestu, ne samo u pukovniji već i u Ukrajini. ”
Kakav je odnos prema njima kao strancima u redovima ukrajinske vojske?
” Odnos samih pripadnika oružanih snaga prema nama je iznimno dobar, strahovito poštuju činjenicu da smo ostavili normalan život kako bismo došli ovdje i pomogli njima. Poštovanje zbog toga je zaista veliko, sa njihove strane, te su i sami ljuti, ogorčeni te posramljeni zbog toga što se pojedine strukture vlasti tj države, loše odnose prema strancima, a što korijene vuče u tome što je birokracija strašno složena, korumpirana, a sama revolucija na Majdanu za jedan od ciljeva imala je upravo promjene na tom polju, uništenje korupcije, lokalnih beskrupuloznih moćnika itd. …izbijanje rata je usmjerilo snage svih na rat tako da se nije moglo u isto vrijeme okrenuti prema borbi sa, kako oni kažu, ostacima sovjetskog mentaliteta i režima, prvenstveno misleći na državne strukture i tajkune.
Osobno sam stekao strahovito veliki broj prijatelja i poznanika ovdje i mogu samo reći sve najbolje o tim ljudima, samo najbolje.
Općenito, svi ljudi u Ukrajini, koji su ukrajinci i proukrajinski orijentirani na svakom koraku iskazuju nam veliku zahvalnost i poštovanje, sami govore kako svoj dug prema nama nikada neće moći vratiti.
Oni, proruski orijentirani, ima i takvih osobito na istoku zemlje ne vole nas, okreću glavu ali šute, no sa njima će vremenom riješiti sami ukrajinci, a takvima je najbolnije to što “ruski mir” nije uspio doći u njihove gradove ili je istjeran, pa sada na svakom uglu moraju gledati ukrajinsku zastavu, vojsku i policiju, natpise na ukrajinskom jeziku i na kraju živjeti u Ukrajini.
Generalno, suborci, patrioti, građani zaista strahovito poštuju inozemne dobrovoljce i uvijek su spremni pomoći u svakom trenutku i svakom smislu. ”
Kakvo je trenutno stanje u Ukrajini i dali su ugroženi civili ?
” Trenutno nema nekih velikih pješačkih akcija sa ciljem zauzimanja kota, mjesta ili gradova, ali topnički napadi i razmjene topničke vatre, svih mogućih kalibra su svakodnevne, na Mariupoljskom bojištu gdje se nalazimo dešavaju se i po 10 ak puta dnevno.
Na žalost, žrtve su svakodnevne, posljednji mjesec samo na Mariupoljskom bojištu život je izgubilo 20 ak branitelja, više desetaka je ranjeno, a nije ništa bolje ni na ostalim bojištima.
Dosta je bilo slučajeva da se granatiranju naseljena mjesta, no moram reći u neusporedivo manjoj mjeri nego što je to bilo u Domovinskom ratu kada su hrvatski gradovi sustavno i selektivno tučeni teškim topništvom.
Od samog početka ratnih sukoba najgore bojišnice su oko gradova Donjeck i Mariupolj, a same najgore točke su Piski, Maryinka, Adevkaa oko Donecka, Širokino i Komiternovo kod Mariupolja, te Stancia Luganska kod Luganska. ”
Nazire li se skorašnji kraj ratu i oslobođenje okupiranog teritorija?
” Na žalost ne. Iako Ukrajina trenutno ima snage i mogućnosti za oslobađanje okupiranih područja uporabom vojnih snaga, na žalost političko stanje u državi je prilično složeno i to samo pridonosi nastavku rata ili stanja povremenog mira.
Naime za shvatiti situaciju trebalo bi znati političko stanje, povijest i strukturu stanovništva.
Pokušati ću ukratko:
Dakle, sve političke snage nacionalnog i domoljubnog svjetonazora sve sile, sredstva i mogućnosti su usmjerile prema oslobodenju okupiranih područja.
To vrijeme iskoristili su razni političari, parlamentarci, za svoje političke igre, podilazenje krupnom kapitalu ovdašnjih tajkuna, kojima opet odgovara da je pažnja nacije okrenuta ratu dok se oni zanimaju nekim novim “pretvorbama” kao i trgovinom sa okupiranim krajevima ( nama u Hrvatskoj tako dobro znani scenarij), uvecavajuci svoj kapital.
Naravno da je među samim strankama “desnice” došlo do razdora, svađa ( opet hrvatski scenarij) i da su trenutno u podređenosti u odnosu na spomenutu prvu skupinu.
Samim početkom ratnih sukoba više desetljeća ruskog utjecaja i sustavne “pro rusizacije” Ukrajine izbilo je na vidjelo:
1. Vojska je postojala samo na papiru, stvarno stanje bilo je katastrofalno, sve je spalo na tek nekoliko pukovnija kadrih odgovoriti na rat i ratno stanje.
Snage domoljuba, koje su iznijele tzv Majdan, svjesne situacije krenule su u oformljavanje dobrovoljačkih postrojbi koje bi se suprotstavile agresiji i bez kojih bi realno danas Ukrajina vjerojatno imala istočnu granicu na rijeci Dnipro.
AZOV, Ajdar, Dnipro, Dnipro 1, Donbass, DUK Pravyi Sektor, OUN, Karpatska Sić, najpoznatiji su od tih dobrovoljačkih postrojbi.
U vojsci je bio veliki broj prorusa, ruskih špijuna, kao i službenika koji su podržavali veliko rusku ideju te su mnoge operacije propale upravo zbog toga.
2. Nakon što je Ukrajina izgubila povijesne teritorije, Kuban i Kazan koje su danas u sastavu Rusije ( svaka sličnost sa Hrvatskom i područjima Srijema, Banata do Zemuna, Banjaluke, Posavine, Boke Kotorske je realna, tako da opet mogu reći “HR scenarij”), slijedilo je namjerno izgladnjivanje ukrajinskog stanovništva u 3 navrata, poznatih pod imenom “Golodomor”, tijekom 20 ih i 30 ih godina 20 og stoljeća, tijekom kojeg je umrlo 38 milijuna ljudi, a broj stanovnika je sa preko 70 milijuna prepolovljen.
Nakon toga slijedilo je masovno naseljavanje stanovništva iz Rusije tj zabaćenih dijelova Rusije na područja Ukrajine najviše pogođenih “Golodomorom”, a to su područja današnjih regija oko gradova Donjeck, Lugansk, Dnipro, Zaporižja, Kherson, Mikolaiv, Odessa, Kharkiv, Oleksandria, itd te je tako naglo izmijenjena nacionalna struktura stanovništva.
Upravo navedene regije bile su centri pro ruskih pobuna a na kraju i ratnih zbivanja.
Naravno, ukrajinski jezik je gurnuti u stranu i sovjetske su vlasti forsirale isključivo ruski jezik kao službeni.
Jednostavno, na istoku zemlje, granicom naslonjen na Rusiju, sa puno pro ruskog stanovništva, izdajnicima u vojsci i pomoć u ljudstvu i tehnici iz Rusije, zbog navedenih razloga stvorio se pravi kotao, u kojem su ukrajince napadali i prognali a sami odlučili prikloniti se ideji velike Rusije ( poznata priča i scenariji, zar ne).
Veliki dio područja koja su “okupirana” početkom agresije 2014 je oslobođen, no raznim ustupcima i mirovnim pregovorima sukob se, na štetu Ukrajine zaustavio na sadašnjim pozicijama, sa velikim udjelom raznih vrsta pritisaka, spletki pa i kriminalnih, protuustavnih djela ovdašnjih oligarha ( tajkuna) koji u sprezi sa političkim moćnicima sa obje strane, na ratu ostvaruju profit, unatoč realnoj spremnosti i tehničkoj moći ukrajinskih snaga da oslobode ta područja.
Naravno da je dio tog proruskog stanovništva ostao na područjima oslobođenim od strane ukrajinskih snaga i oni su često i u najvećem broju nezadovoljni takvom situacijom, no nemaju izbora osim preseljenja u Rusiju, a ovdje stvaraju problem prilikom izbora, bilo na državnoj ili lokalnoj razini, gdje svoj glas daju ili nekim minornim strankama ili strankama u kojima ima ostataka proruski i anti europski orijentiranih političara, koje potom stvaraju probleme pri donošenju zakonskih odredbi u parlamentu, među inima i kada je riječ o zakonima koji se tiču nas, inozemnih dragovoljaca.
No, polako i to dolazi na pravo mjesto.
3. Svi mediji bili su pod kontrolom Moskve, naravno i strogom cenzurom, na istoku zemlje gotovo se nije moglo gledati Ukrajinske programe, jednostavno u svim segmentima, sferama društva bio je enorman ruski utjecaj i kontrola.
4. Jedini čisti, proukrajinski dio zemlje bio je na zapadu, gdje se do kraja 50 ih godina ukrajinski pokret otpora oružano borio protiv Crvene Armije i dio koji je jedini zadržao ukrajinski identitet, tradicije i ostao ipak bez velikog utjecaja Rusije.
Upravo je zapadna Ukrajina odigrala veliku ulogu u ovom ratu, kako u broju dobrovoljaca tako i u samoj pomoći, prikupljanju financija i pomoći u izgradnji ne samo dobrovoljačkih bojni već i izgradnji nove Ukrajinske vojske.
5. 80 godina komunističke tiranije, nasilnog prekrajanja granica i promjene nacionalne strukture stanovništva, infiltriranje poslušnika u sve pore društva, nije lako izmjeniti preko noći.
Tzv. Petookolonaši još uvijek su prisutni, no nakon čistki u državnim službama sigurnosti i ministarstvima vezanima uz obranu, sigurnost, obavještajni rad, navedene službe trude se očistiti institucije od takvih, kako na mjesnoj tako i državnoj razini.
Pomalo se počelo raditi i na istraživanju porijekla imovine tzv. oligarha (tajkuna), na načinu privatizacije i slično, uz naravno redovan protuobavještajni rad i rad na polju sigurnosti, što nije nimalo lak posao, obzirom na popriličan broj pro ruski orijentiranih, kao i na sveprisutnu korupciju i na već navede prethodne 4 stavke.
Teško je zapravo objasniti i opisati situaciju jer bez razumijevanja i povijesnih istina i činjenica, potom ekonomskih, te nacionalnih teško je razumjeti sve ovo što se ovdje dogodilo ili se događa.
Ukratko, ukrajinci žele biti neovisni od Moskve i imati pravo kao suvereni narod sami odlučivati o svojoj sudbini, o tome kakvo će im biti društveno uređenje, ekonomska, monetarna, unutarnja i vanjska politika. To se Moskvi ne sviđa, naravno, jer na taj način gubi svoj satelit kojeg je kontrolirala i iskorištavala u svakom smislu.
Ukrajinci također ne žele pošto poto postati član EU, što je objektivno normalno obzirom da Ukrajini na enorman potencijal kad su u pitanju prirodni resursi, prometni koridori, poljoprivreda koja nije još uvijek na 100% iskoristenosti, turizam, već žele biti partner svima, u svim segmentima ( to je ono što je nažalost Hrvatska propustila pa smo sada u problemima).
Sve u svemu, ovdje je doslovno boj na svim frontama u svim segmentima društva, te cjelokupnu situaciju treba gledati tako da se sve činjenice uzmu u obzir. ”
G. Šeler na samome kraju dodaje kako su Hrvati i Hrvatska iznimno cijenjeni od Ukrajinskog naroda, pa pročitajmo dirljive riječi koje izmamljuju osmijeh i ponos na moje lice ;
” Hrvatska je ovdje posljednjih nekoliko godina postala vrlo popularna i bliska ukrajincima koji sami ističu veliku pomoć od strane pojedinaca i organizacija iz Hrvatske, kao i hrvatske bojovnike na ukrajinskoj strani, te se gotovo svakodnevno može čuti, vidjeti ili čitati o usporedbi Hrvatske i rata u HR sa ratom ovdje, gdje izuzetno ističu kako su hrvati briljantnim vojnim operacijama ostvarili pobjedu.
Također dosta raspravljaju i o mirnoj reintegraciji Podunavlja, sa isticanjem problema koji su proizašli iz iste.
Hrvati su poštovani i cijenjeni ovdje, mnogi nas smatraju bratskim narodom i uistinu na tisuće mjesta, stranica, sajtova, magazina, fanzine, pa do naljepnica, možete vidjeti hrvatski i ukrajinski prapor ili državni grb kako stoje zajedno, te napise o hr braći.
Među ukrajincima Thompson je iznimno popularan, A među onim “desnijim” na moje iznenađenje bilo je onih koji su ” Evo zore, evo dana” otpjevali do zadnjeg stiha.
Kad vam na trgu ljudi prilaze zahvaliti, kad vam trgovac priđe i pokloni suvenir i govori Slava Hrvatskoj, kad vam na kiosku ne žele naplatiti kavu jer vas vide u odori sa hrvatskim amblemom, kad vas ljudi čekaju kasno noću na željezničkim postajama jer znaju da ste u vlaku kako bi vas pozdravili, donijeli kavu ili kolač, kad šefovi prepunog bara dižu goste sa stola kako bi hrvati imali mjesto, kad vas zovu kako bi vam poslali malo hrane, kobasica, sirupa ili slatkiša, zovu u goste diljem Ukrajine, nepoznati vam prilaze na ulici ili restoranu i doslovno govore pijte, jedite, sve na moj račun, kad vam djeca koja pišu borcima pošalju sliku koju su naslikali gdje je i hrvatska zastava i nespretno napisano hvala, kad vam djeca u školama prilaze i zahvaljuju, djeca poginulih branitelja. ……ne može se opisati taj osjećaj i zahvalnost tih ljudi. ….
Kad ti mladi suborci kažu hvala, živi smo jer nam je pomoglo što si nam pokazao. …
Jednostavno, hrvati i Hrvatska su ovdje iznimno cijenjeni A po pitanju rata i domoljublja bez imalo srama može se reći da im je Hrvatska uzor. ”