Četvrtak, 24 rujna, 2020

“Pričali su da mi je otac tri dana mrtav ležao pred kućom…”

Nama je Una život. U njoj ima puno ribe. Ali ja tu ribu ne mogu jesti. Te ribe su jele mrtve ljude. Priče su išle toliko daleko da sam čula da je moj tata plutao Unom, priča Barica Ćorić

Na dan napada na Baćin vojska nam je naredila da se povučemo. Moj otac Luka Ordanić rekao je da će ostati čuvati selo. S lovačkom puškom. Rekla sam mu: “Tata, pođi sa mnom i mamom,  nemaš što više čuvati”. Odlučnim glasom odvratio mi je: “Kćeri, samo vi idite, ne brinite se za mene. Ja ću se lako snaći”. I nikada ga više nisam vidjela, govorila nam je Barica Ćorić (63).

Ova žena već punih 29 godina pokušava dobiti bilo kakvu informaciju o svom nestalom ocu. Iako je bio civil, od prvog dana odlučio je braniti Hrvatsku. Čula je, kaže, raznih priča, no niti jedna joj nije potvrđena. Oni koji nešto znaju, odbijaju bilo što reći, pravdajući da su sve te priče samo načuli.

POGLEDAJTE VIDEO Barica Ćorić: “Samo da mi je znati gdje su mi bacili oca”

– Priča je bilo svakakvih, a jedna od njh je da je moj otac tri dana mrtav ležao ispred svoje kuće i da su ga vidjeli kako pluta Unom. Pokušavali smo nešto doznati i s ove i s one strane, ali niti jednu priču nisam uspjela potvrditi – s prizvukom nemoći u glasu pripovijedala nam je Barica 2017.

Ne voli, ali prisiljava se mislima vratiti u tu 1991. godinu, kada su miran i pitom Baćin okružili neprijatelji. Njihovi dojučerašnji susjedi prisilili su ih da napuste svoje domove i pobjegnu glavom bez obzira kako bi sačuvali svoje živote.

– Ti mjeseci bili su strašni. Po danu smo koliko-toliko funkcionirali, a noću bi se skrivali u garaži iza guma koje smo navukli. Dan prije no što smo napustili Baćin napad je počeo u 11 sati i bez prestanka trajao do 17 sati. Sve se rušilo, jedan je policajac ranjen, a tenkom je srušena crkva. Sakrila sam se u kući ispod stepenica, uzela ključ od vrata kuće koju su srušili, neke osobne stvari i ranom zorom, obavijeni maglom, napustili smo svoj dom. Mi smo ostali kod rođaka u Zagrebu, a muž se vraćao u Baćin kako bi civilima koji su odbili napustiti svoje kuće pomogao da izađu iz sela. Zaustavili su ga u Dubici, nije mogao dalje – pripovijeda Barica.

Kako su se neki ljudi razbježali po šumama i uspjeli se dokopati slobode, čekalo se dva do tri tjedna da se jave. Njezin otac nije se javljao. Nikad više.

– Sa sobom sam u progonstvo ponijela ovu njegovu sliku. Moja majka bila je s nama u Zagrebu i očev nestanak teško je podnijela. Ovo joj je bio drugi brak, jer je u 2. svjetskom ratu također ostala udovica – povjerava nam Barica.

A njezin otac bio je, kaže, dobar čovjek. Radio je kao cestar, a kad bi završio posao, nastavljao je obrađivati zemlju. Kako je volio unučad, Barici bi nerijetko pomagao oko djece.

– Ja sam svjesna da moj otac nije živ. Ali, puno bi mi značilo da ga nađem. Našla bih svoj mir, njegove kosti počivale bi tamo gdje bi trebale biti. Neizvjesnost bi došla kraju i bila bi sretna da se vrati kući na vječni počinak. Znate, često mislim jesu li ga mučili, je li jako patio ili je samo pao kao pokošen? Sve ove godine već sam ga oplakala, ali puno puta ga se sjetim. I fali – iskreno priznaje

Danas živi u Baćinu. Obnovila je i svoju i očevu kuću od kojih su u ratu ostali samo goli zidovi. Kad izađe u dvorište, pogled joj puca na rijeku Unu. Onu istu Unu koja je možda nijemi svjedok sudbine njezinnog nestalog oca.

– Nama je Una život. U njoj ima puno ribe. Ali ja tu ribu ne mogu jesti. Te ribe su jele mrtve ljude koje su bacali u nju. Ja ne znam jesu li tatino tijelo pojele životinje ili ga je netko s druge strane pokopao, kako je već bilo slučajeva… Una je lijepa rijeka, a kakve tajne krije, to samo ona zna.

Izvor: 24sata

Komentari

Komentari