Toni Šušnjar

Uvod

Obitelj je osnova društva, i svako društvo koje drži do sebe će zakonski regulirati i zaštititi obitelj. Bizantsko Carstvo se nameće kao najbolji model proučavanja reguliranja obitelji u zakonodavstvu. Zakoni Bizantskog Carstva su bili zasnovani na kršćanskoj i rimskoj tradiciji. Budući je europska civilizacija nasljednik rimske i grčke civilizacije, a Bizantsko Carstvo je izravni nastavak/izdanak iste, Bizant je relevantan za sve vidove razvoja i postanka zapadne civilizacije.

Povijesna pozadina

Bizantsko carstvo jest naziv za period povijesti rimske države: Rimsko Kraljevstvo, Rimska Republika, Rimsko Carstvo i Bizantsko Carstvo. Dva posljednja perioda se također mogu navesti kao Antičko Carstvo i Srednjovjekovno Carstvo. Početak bizantskog perioda nije jasno određen, i može se postaviti na nekoliko točaka: Dioklecijanove reforme i početak Dominata (~AD 289), legalizacija kršćanstva (AD 313), uvođenje kršćanstva kao službene religije (AD 380), prekid svih veza između Zapadnog i Istočnog Carstva, uključujući i dinastičke (AD 457), pad Zapadnog Carstva (AD 476), uvođenje grčkog kao službenog jezika (AD 620), te arapske provale i početak Srednjeg vijeka – specifično pad Egipta (AD 641) čiji je gubitak prouzročio početak Srednjeg vijeka na Zapadu (vidi: Henri Pirenne, Muhamed i Karlo Veliki). Budući je Dioklecijan postavio društvene i posebno administrativno-legalne temelje Bizantskog Carstva, godina početka Dominata je vjerojatno najprikladniji datum za početak bizantskog perioda, posebice u društvenom i zakonodavnom kontekstu, dok bi u političkom kontekstu to bilo postavljanje Lea I. za istočnog Cara godine 476., budući na Zapadu više nije bilo cara niti dinastičkih veza Zapada i Istoka (vidi Treadgold 1997, 150 – 151).

Bizantsko Carstvo je opstalo između 812 i 1.164 godine od početka do pada 1453. godine, dok je rimska država općenito trajala 2.206 godina (753. g. pr. Kr. – 1453. po Kr). Od toga je na Carstvo otpadalo 1.480 godina (27. pr Kr – 1.453 po Kr). Tu dugovječnost je doživjelo unatoč iznimno nepovoljnim uvjetima, zahvaljujući društvenoj, političkoj i gospodarskoj otpornosti, strukturalnoj snazi i prilagodljivosti. Pri tome se uloga obitelji kao temelja društva ne smije zanemariti.

Društvena pozadina

Od Dioklecijana do Marcijana su se, zahvaljujući Dioklecijanovim reformama, vojska i administracija značajno proširili, sa upitnim dobitkom u smislu državne i društvene sigurnosti. Stanovništvo je u nekoliko navrata pretrpjelo značajne gubitke zbog boginja i kuge. Prihvaćanje kršćanstva je donijelo pozitivne demografske promjene. Prije kristijanizacije, stanovništvo Carstva je dugo vremena opadalo zbog raširenosti prakse infanticida. Kršćanstvo je, osim prekidanja prakse ubijanja djece, također smatralo obitelj i djecu pozitivnim stvarima. Sa druge strane je oporezivanje po glavi domaćinstva učinilo imanje djece manje poželjnim, i teže oporezivanje seljaka je dovelo do odlaska istih u gradove gdje je stopa smrtnosti bila znatno viša. (Treadgold 1997, 136 – 137) Samo kršćanstvo je također smanjilo fokus na imanje djece – žene bez djece više nisu bile proklinjane, a apostol Paul je sljedbenike odgovarao od pravljenja djece. Crkva je kao ideal imala djevičanstvo i celibat, no bizantska Crkva je taj ideal odbacila. Uzajamna ljubav u monogamnom braku je smatrana slikom Raja, i monogamni brak se nastavljao nakon smrti – prvi brak je legalan, drugi je nepoželjan, treći nelegitiman, a četvrti svinjski. Za razliku od Zapada, gdje je brak neraskidiv no dozvoljen je neograničen broj brakova nakon smrti supružnika, na Istoku se brak mogao raskinuti no mogućnosti ponovnog sklapanja braka su bile ograničene. Posebno je ponovljeni brak bio smatran neprihvatljivim u slučaju rastave. (Meyendorff 1990, 99 – 102)

Sve do arapskih provala, istočno Carstvo je bilo značajno urbanizirano, sa najmanje trideset gradova sa više od 10.000 stanovnika, i tri grada sa preko 100.000 stanovnika. Uz njih je bilo još 900 gradova manje od 10.000 stanovnika; mnogi su bili samo sela sa nekoliko stotina stanovnika, označeni gradovima isključivo zbog njihove administrativne funkcije. Veliki gradovi, vojska i birokrati su bili značajni financijski teret. Depopulacija sela je dovela do poboljšanja uvjeta seljaka, uključujući postupno napuštanje robovlasništva i prijelaz na feudalni sustav. Izdaci za vojsku su smanjeni prelaskom na isključivo petogodišnje isplate i povećanim samoodržavanjem vojske. Depopulacija sela je zaustavljena u petom stoljeću sa širenjem kršćanstva, zabranom infanticida i promicanjem obiteljskog života. (Treadgold 1997, 139 – 146)

Crkva je imala važnu ulogu u obiteljskom životu, i u pravilu je bila stroža od države. U Justinijanovom zakoniku, incest, homoseksualnost i pedofilija su zabranjeni, no rastava braka i prostitucija su samo ograničeni, bez čiste zabrane. Crkva je sa svoje strane zabranila sve seksualne odnose izvan braka, te rastavu braka osim na temelju nevjernosti. Drugi i treći brak su bili dozvoljeni, no osoba je morala za njih vršiti duge pokore (dok na Zapadu nije bilo dozvoljeno sklopiti novi brak nakon rastave). (Treadgold 1997, 260 – 261) Nakon Kalcedonskog Koncila, bilo je zabranjeno sklapanje braka pripadnika različitih vjera. U slučaju brakova među pripadnicima različitih kršćanskih denominacija, žena je prelazila na muževu vjeru. (Meyendorff 1990, 104 – 105)

U sedmom stoljeću, Ecloga – kanonski zakonik koji je donio car Leo III – je zabranila zavođenje, pobačaj i sodomiju, ograničila mogućnost rastave braka, te zakonski obvezala sklapanje braka pristankom obaju zaručnika, a ne samo muža. (Treadgold 1997, 392) Sve do kraja devetog stoljeća, brakovi u Bizantskom Carstvu su bili prvenstveno sklapani građanskim ugovorm, bez sudjelovanja Crkve, koja je svoje djelovanje ograničila na pastoralnu, sakramentalnu i pokornu disciplinu. Drugi i treći brak su bili kažnjavani privremenom ekskomunikacijom. Cilj je bio očuvanje kršćanskog ideala monogamije, no stroga pravila su se primjenjivala samo za kler – laici su smjeli ući u najviše tri braka, bez obzira na način na koji je prethodni brak završio. Preljub je bio legitiman povod za rastavu. (Meyendorff 1990, 101 – 103) Tek je Leo VI u devetom stoljeću odredio da brak mora biti sklopljen u crkvi kako bi bio valjan; do tada je prevladavao laički brak. Kao posljedica te odredbe, sakrament vjenčanja je odvojen od euharistije (misnog slavlja). (Meyendorff 1990, 106 – 107)

U desetom stoljeću se u Bizantu javljaju obiteljska imena (prezimena). Carevi također veću važnost pridaju potomstvu, što vrijedi i za društvo općenito. Neki carevi su imali i po osmero djece. (Treadgold 1997, 571) Tako Leo VI, nakon što iz tri braka nije imao djece, riskira raskol sa crkvom uzevši priležnicu. Posljedica je bio pokušaj atentata na cara u crkvi, 903. godine po Kristu. Nakon što mu je priležnica rodila sina, patrijarh Nicholas i general Ducas su skovali neuspješnu zavjeru. Nakon otkrivanja zavjere, patrijarh je pristao krstiti carevog nezakonitog sina, dok je car za brak zatražio dozvolu od pape. (Treadgold 1997, 466 – 468)

U jedanaestom stoljeću, obitelj postaje sve važnija, do te mjere da su carevi odbijali vjerovati ikome osim pripadnicima vlastite obitelji. No to je dovelo do pogubnog slabljenja birokratskog i vojnog sustava Carstva. (Treadgold 1997, 684) Pogotovo u zadnjim desetljećima Carstva, obiteljska i dinastička lojalnost postaje posebno izražena. Nakon pada Konstantinopola 1204. godine, dinastije u nasljedničkim državama su ostale stabilne sve do propasti istih država, često u procesu sprječavajući uspon znatno sposobnijih pojedinaca. Uzrok tomu, i rijetkosti pobuna protiv središnje vlasti, je vjerojatno bila prisutnost zajedničkih neprijatelja u vidu Zapadnjaka i Turaka. (Treadgold 1997, 814 – 815) Vojnici su nastavili dobivati zemlju u zamjenu za vojnu službu; i zemlja i vojna služba su postali nasljedni. (Treadgold 1997, 820)

Brak i obitelj u zakonu

Bizantski zakon (Justinijan)

Otac obitelji je zadržavao autoritet nad vlastitom djecom, te djecom svojih sinova i njihovih sinova. Kćer zakonski udana je prelazila pod autoritet svog muža samo ukoliko je udana “sa rukom”; u većini slučajeva je ostajala pod autoritetom svoga oca. U praksi je to značilo da je otac zadržavao svo vlasništvo kćeri sa iznimkom miraza; u dnevnim poslovima je žena podpadala pod autoritet muža. (www.womenintheancientworld.com)

Zaruke nisu morale uključivati budućeg muža i ženu, i mogle su se vršiti nakon što su isti dosegli sedam godina. Sin ima potpuno pravo odbiti zaruke, dok djevojka smije odbiti ukoliko je otac odabrao nekoga čije je ponašanje ili karakter bio neprikladan. Brak se nije smio sklapati između bilo koga u odnosu bližem od prvih rođaka. Senator nije smio oženiti oslobođenicu, niti je gospodar smio oženiti oslobođenicu bez njenog pristanka. Kršćanin i židov nisu smjeli stupiti u brak. Udovica se nije smjela ponovno udati unutar godinu dana od muževe smrti. (www.womenintheancientworld.com)

Za brak je potreban pristanak obaju strana, i žena ne može biti mlađa od 12 godina. Nakon vjenčanja, žena je ostajala u moći svoga oca umjesto muža. Prostitutke, glumice, krčmarice i žene u drugim promiskuitetnim zanimanjima nisu mogle sklopiti brak sa slobodnim muškarcima.(www.womenintheancientworld.com)

Otac koji bi kćerku zatekao u činu preljuba ju je smio ubiti, ukoliko je bila u njegovoj moći, preljub se dogodio u njegovoj kući ili kući kćerina muža, i čin je bio odmah izvršen. Muž je mogao ubiti svoju ženu i njezinog ljubavnika ukoliko ih je zatekao u činu. (www.womenintheancientworld.com)

Bilo koja strana – muž ili žena – je bila sposobna zatražiti rastavu braka iz bilo kojeg razloga. Justinijan je pokušao uvesti ograničenja, no ta ograničenja su bila previše restriktivna i brzo su uklonjena iz zakona. Po odbačenom Justinijanovom zakonu, muž je mogao zatražiti razvod ukoliko je žena saznala o uroti protiv vlasti a nije ga obavijestila, ukoliko je kovala urotu protiv njega, u slučaju prijeljuba ili nečednog kontakta sa strancima, ili ukoliko je bez njegovog znanja izbivala od kuće. Žena je mogla zatražiti rastavu od muža zbog istih razloga, te ako ju je optužio za preljub no nije uspio optužbu dokazati. Sa iznimkom navedenoga, rastava bi bila nemoguća. (www.womenintheancientworld.com) Time je uvedena razlika između opravdanog i neopravdanog razvoda, koja do tada nije postojala. No i razvod bez opravdanih razloga je bio pravno valjan, s tim da su u tom slučaju stranku odgovornu za razvod stizale imovinsko-pravne posljedice, poput zabrane ponovnog braka, gubitka miraza i sl. Iste posljedice su stizale i partnera koji bi skrivio opravdani razvod braka. Sporazumni razvod nije bio kažnjavan. (Horvat 1954, 127)

Muškarac je mogao imati priležnice zbog nasljedstva, no ne ukoliko je bio oženjen. Preljubnice, prostitutke i sl. nisu smjele stupiti u brak, no smjele su postati priležnice. Djeca priležnica su bila nezakonita i nisu mogla naslijediti vlasništvo oca; priležnice također nisu mogle dobiti naslijedstvo, no mogle su primiti darove. Udovac je mogao uzeti priležnicu kako ne bi rastočio nasljedstvo, kao i mladić koji se nije osjećao spremnim za brak. Žena nije smjela imati seksualni odnos sa robom, no mogla ga je osloboditi i udati se za njega. Žena koja je živjela sa muškarcem je bila tretirana pred zakonom kao zakonska žena, osim ukoliko nije bilo jasnog dokaza u protivnom. (www.womenintheancientworld.com)

Miraz i ugovor (zaruke) nisu bili nužni kako bi se vjenčanje smatralo zakonski valjanim, no ipak su bili uobičajeni. Prije vjenčanja su zaručnici i njihove obitelji mogli razmjeniti više darova. Mirazom i prenupcijalnom donacijom je upravljao muž kao gospodar kuće, no posljednja je u slučaju rastave braka išla ženi. Čak i nakon vjenčanja, muž i žena su raspolagali samo svojim osobnim stvarima; mogli su koristiti stvari supružnika za osobnu uporabu, no u slučaju rastave braka bilo je neophodno znati točno što pripada mužu a što ženi. Justinijan je također uveo odrednicu da stvari navedene u oporuci mogu ići izravno osobi, makar osoba u pitanju bila pod moći druge osome; otac dakle više nije smio koristiti sinovljevo ili kćerino vlasništvo. (www.womenintheancientworld.com) U Justinijanovom pravu je sva imovina koja nije stečena od oca bila u vlasništvu djeteta; samo je imovina stečena od oca ostajala u njegovom vlasništvu, dok je sa ostalom imovinom dijete odmah imalo pravo uživanja. (Horvat 1954, 130)

Konkubinat je Justinijan učinio brakom niže vrste, priznavši djeci iz konkubinata ograničeno nasljedno pravo prema ocu. (Horvat 1954, 116) Miraz se, za razliku od ranijih zakona, u pravilu vraćao ženi. Justinijanov zakon je također smatrao da se pri svakom mirazu podrazumijeva mogućnost njegova povratka. Justinijan je prethodne zakone o mirazu proširio tako što je bezuvjetno zabranio otuđivanje dotalnih zemljišta, čak i sa ženinim pristankom. Žena je također dobila zakonsko založno pravo na čitavu muževljevu imovinu, sa prvenstvom pred svim drugim vjerovnicima. Time žena postaje efektivni vlasnik miraza, dok je muž samo njegov uživalac. (Horvat 1954, 125)

Dok su darovi među supružnicima u klasičnom rimskom zakonu bili zabranjeni, Justinijan je takva darivanja dozvolio (donatio propter nuptias). Donacija je time potpala pod ista pravila kao i dos – davala se u jednakoj visini kao i dos, za vrijeme trajanja braka je ustajala u imovini muža, no žena je povrat mogla zatražiti već u slučaju muževljeve imovinske propasti. Muž zemljišta donacije nije mogao niti prodati niti založiti. (Horvat 1954, 126)

Po Justinijanovom zakonu, adoptirani mora biti barem 18 godina mlađi od adoptanta, a kastrat se ne može adoptirati. Također je uvedena razlika između adoptio plena i adoptio minus plena. U prvom slučaju adoptant je ascendant adoptiranog s očeve ili majčine strane, te adopcija ima puni učinak prijelaza u novu obitelj. U svakom drugom slučaju (adoptio minus plena), adopcija ne raskida nasljedno pravo u ranijoj obitelji, a filius adoptivus je stekao pravo nasljedovanja poočima. (Horvat 1954, 133)

Patria potestas se također mogla steći legitimacijom (legitimatio), tj. pozakonjenjem vanbračne djece iz konkubinata (liberi naturales). Legitimatio se prvi put javlja u kršćansko doba cara Konstantina, a definitivno se izgrađuje u Justinijanovom zakonodavstvu. Tri oblika legitimacije su legitimatio per subsequens matrimonium (pozakonjenje djece naknadnom ženidbom roditelja u svrhu suzbijanja konkubinata, no nije dozvoljavao legitimaciju djece iz incesta), legitimatio per oblationem curiae (upućivanjem sina ili udajom kćeri za dekuriona), te legitimatio per rescriptum principis (uvedena po Justinijanu za slučajeve gdje se majka-konkubina nije mogla udati). Iz patria potestas sin je izlazio ukoliko bi postao patricij, konzul, praefectus praetorio, praefectus urbi, magister militum ili biskup, s tim da u takvim slučajevima nije nastupala capitis deminutio. Emancipacija je pojednostavljena te se vrši u sudski zapisnik. (Horvat 1954, 133 – 135)

Bizantski zakon (Ecloga)

Brak se mogao sklopiti kada je muškarac navršio petnaest a žena trinaest godina, ukoliko su oboje bili voljni stupiti u brak, i imali pristanak roditelja. Pisani sporazum se sklapao pred tri svjedoka; muž je bio obvezatan očuvati nesmanjen ženin miraz, te ne otuđiti bilo što što bi kasnije mirazu pridao. Ukoliko bi žena umrla bez djece, muž je primio četvrtinu njenog miraza, dok bi ostatak išao ženinoj najbližoj rodbini. Ukoliko bi muž umro bez djece, žena bi dobila četvrtinu njegovog imanja, dok bi ostatak išao njegovoj rodbini. Ukoliko bi muž umro prije žene, no ostavio bi djecu za sobom, žena bi postala glava kuće i imala nadzor nad svim posjedom – vlastitim udjelom te muževljevim posjedom. (Fordham)

Oženjeni muškarac koji je počinio preljub je bivao kažnjen sa dvanaest udaraca bičem te novčanom kaznom; neoženjeni muškarac je bivao kažnjen sa šest udaraca bičem. Muškarac koji je počinio preljub sa časnom sestrom je bivao kažnjen razrezivanjem nosa; časna sestra je bivala kažnjena na isti način ukoliko bi prijestup ponovila. Muž koji zna za ženin preljub i nije ništa učinio je bivao kažnjen bičevanjem i progonstvom, dok bi žena i preljubnik bivali kažnjeni razrezivanjem nosa. Osobe u incestuoznom odnosu – djeca i roditelji, ili braća i sestre – su bivale kažnjavane odsijecanjem glave; druga rodbina je bivala kažnjavana razrezivanjem nosa. Žena koja bi pokušala pobaciti je bivala kažnjavana bičevanjem i izgnanstvom. Osobe koje bi aktivno ili pasivno sudjelovale u neprirodnim činima su bivale kažnjavane odsijecanjem glave; samo bi pasivni sudionik, ukoliko je mlađi od dvanaest godina, bivao pošteđen zbog neuračunljivosti. Homoseksualne čine se kažnjavalo kastracijom. (Fordham)

Tutorstvo i skrbništvo

Justinijanovo pravo

U Justinijanovu pravu, tutorstvo nedoraslih je, poput modernog prava a za razliku od klasičnog rimskog prava, bilo ustanova za zaštitu osoba koje zbog svoje dobi nemaju pune djelatne sposobnosti iako imaju pravnu sposobnost (pupillus, pupilla). Pravo na tutorstvo su također dobili muški kognati. Budući je tutorstvo bilo dužnost, od tutorstva su isključeni slaboumni, gluhi, nijemi, slijepi, odsutni, aktivni vojnici, minores (mlađi od 25 godina), biskupi, redovnici, pupilovi dužnici i vjerovnici, dok su tutori mogle biti majka ili baka. (Horvat 1954, 135 – 137) U Justinijanovom pravu dolazi i do de iure, a ne samo de facto, stapanja tutelae i curae. (Horvat 1954, 140)

Pobačaj

U pogledu običaja, bizantski liječnici su se držali Hipokratove zakletve, koja je pojačana kršćanskim uvjerenjima te stajalištem da život počinje začećem. Bizantsko zakonodavstvo se pobačajima protivi. Pobačaj i infanticid se smatraju jednakima ubojstvu i prikladno se kažnjavaju, no ipak je pobačaj dozvoljen u slučaju opasnog stanja ili anatomskih teškoća u trudnoći. (Pulakau-Rebelakou 1996, 19)

Pobačaj i kastracija su bili zabranjeni tijekom svih jedanaest stoljeća bizantske države. Uspon kršćanstva, koji je definirao prijelaz iz antičkog rimskog u bizantsko razdoblje, je doveo do promjena u društvenom ponašanju, uključujući zaštitu novorođenčadi i djece. (Pulakau-Rebelakou, 20) Prvi zakoni protiv pobačaja se donose i prije uspona kršćanstva, u vrijeme Septimija Severa i Antonina Karakale, početkom trećeg stoljeća po Kristu. U Bizantu je zakonsko stajalište smatralo da je pobačaj, bez obzira kada se obavio, jednak ubojstvu, jer se novi život stvara začećem. No preljub, brakolomstvo i prostitucija su ipak stvorili društvenu potrebu za pobačajem, unatoč tome što je zakon dozvoljavao pobačaj samo u slučaju opasnosti po život majke. Carica Teodora I. je zbog višestrukih pobačaja ostala neplodna. Imperijalno zakonodavstvo nikada nije prihvatilo pobačaje, sa iznimkom slučajeva kada je trudnoća ugrožavala život majke, i kazne su se protezale od izgona do tjelesnog kažnjavanja. U vrijeme Makedonske dinastije, liječnik ili babica koji bi obavili pobačaj su također bivali kažnjeni. Pri tome su sekularni autoriteti bili znatno stroži od crkvenih. (Pulakau-Rebelakou 1996, 21 – 22)

Soranus, antički ginekolog, je pobačaj dozvolio isključivo kako bi se izbjegla ozljeda majke. Kako bi se izvršio pobačaj, ženama se propisivalo naporno vježbanje, diuretici, te različite biljke; no svi preparati su smatrani opasni po zdravlje trudnice, te se preporučavalo izbjegavanje pobačaja ako je ikako moguće. Soranus je također upozorio protiv pobačaja putem medicinskih instrumenata zbog opasnosti kolateralne štete. (Pulakau-Rebelakou 1996, 23)

Zaključak

Bizantski obiteljski zakon je bio nastavak rimskog zakona sa kršćanskom nadogradnjom. Pri tome je rimska zakonska tradicija i rimsko viđenje svijeta bilo znatno snažnije izraženo nego na Zapadu, iz čega su prizašle određene razlike. Ipak, Crkva i kršćanstvo su igrali značajnu ulogu u formiranju zakona, iako je sam obiteljski zakon sve do kasnog Carstva ostao laički. Zakon nastoji zaštititi život, brak i obitelj.

Zakon je od početka, iz prekršćanskog razdoblja, imao sastavnice čiji je cilj bio zaštita žene, posebice u obitelji no i izvan nje. Te odrednice su se razvijale kroz vrijeme, no očita je uzlazna putanja u statusu i tretiranju kako žene tako i djece. Preljub je bio težak prekršaj bez obzira tko ga počinio. Obitelj i status obitelji su također zaštićeni različitim odrednicama, poput ograničenja mogućnosti vjenčanja. Žena je također bila zaštićena u slučaju rastave braka.

Usporedba sa hrvatskim zakonom

https://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon – pristupljeno 6.1.2019.

U hrvatskom zakonu, žena i muškarac imaju jednaka prava i dužnosti u svim pogledima, uključujući i roditeljsku skrb. (Čl.3) Takvo što je očito bilo nemoguće u agrarnom, tehnološki primitivnom rimskom i bizantskom društvu. U rimskom i bizantskom zakonu je otac, barem u teoriji, bio glava obitelji. U praksi je njegova vlast bila sve ograničenija kako je vrijeme odmicalo, i posebice u Justinijanovom zakonu je mogućnost rastave braka – barem u teoriji – postavljala ozbiljna ograničenja vlasti muža.

U hrvatskom zakonu u teoriji sudovi štite prava djece, i moraju omogućiti djetetu odnose sa oba roditelja osim ukoliko je to u suprotnosti sa djetetovom dobrobiti. (Čl.5 – 6) U bizantskom pravu djeca su još uvijek bila pod vlasti roditelja, što im je ograničavalo slobodu. U oba zakona je bila dužnost roditelja brinuti se o djeci, te su dane provizije za skrbništvo nad osobama – odraslima ili ne – koje nisu sposobne brinuti se same o sebi. (Čl. 8)

U hrvatskom zakonu izvanbračna zajednica koja traje barem tri godine ima pravne i imovinske učinke bračne zajednice. (Čl. 11) U bizantskom zakonu vanbračne zajednice nisu bile jednake bračnim zajednicama, uključujući pravni i imovinski status. Priležnice nisu mogle dobiti nasljedstvo, dok su djeca konkubina imala ograničeno nasljedno pravo po ocu.

Brak se u hrvatskom zakonu sklapa suglasnom izjavom muškarca i žene pred predstavnikom – bilo matičarem ili svećenikom. (Čl. 13) U bizantskom zakonu se brak također sklapao izjavom pred predstavnikom, no bio je potreban pristanak roditelja. U oba slučaja supružnici moraju biti različitog spola. No poput većine antičkih i srednjovjekovnih društava, dobna granica za brak je u Bizantu bila znatno niža nego danas – 13 godina, dok je u hrvatskom zakonu granica 18 godina, sa apsolutnim minimumom od 16 godina. (Čl. 25) U oba sustava brak ne može sklopiti osoba nesposobna za rasuđivanje, a osoba koja nije ekonomski samostalna samo uz dozvolu skrbnika. (Čl. 26) U bizantskom zakonu se brak nije mogao sklapati u ravnoj lozi (roditelj – potomak), niti u pobočnoj lozi u srodstvu bližem od prvih rođaka (djeca dva brata/sestre), uključujući i posvojenje. Hrvatski zakon je u svim vidovima isti – brak ne mogu sklapati djeca (polu)sestara/braće, i ograničenje također vrijedi za odnose nastale posvojenjem. (Čl. 27)

Odnosi u obitelji, za razliku od današnjeg hrvatskog zakona, nisu bili legalno-pravno ravnopravni. Otac je legalno bio glava obitelji, no bizantski zakon je dozvolio ženi pravo vlasništva i razvoda, čime je dao ženi značajne praktične slobode. (Čl. 31) Obitelj je u pravilu stanovala u muževoj kući, dok je danas odluka sporazumna. (Čl. 32) U današnjem hrvatskom zakonu, imovina se dijeli na bračnu stečevinu – stečenu tijekom braka – i na vlastitu imovinu. Bračna stečevina je u jednakom vlasništvu bračnih drugova. Za redovite poslove se podrazumijeva prešutna suglasnost, dok je za izvanredne poslove potreba prisutnost drugog bračnog druga ili pisana sporazumnost. Bizantski zakon je zadržavao vlasništvo nad osobnom stečevinom – osoba koja je nešto stekla je bila vlasnik toga – bez obzira je li stečevina stečena u braku ili prije njega. Ustanova bračne stečevine nije postojala. (Čl.37) Brak je i u hrvatskom i u bizantskom zakonu mogao sklopiti skrbnik. (Čl.41)

Od Justinijanovog zakona nadalje, roditelji nisu imali pravo raspolaganja vlasništva djece; čak i u slučaju razvoda, takvo vlasništvo je ostajalo djeci. Hrvatski zakon je istovjetan. (Čl.46)

U Bizantu, brak se mogao razvrgnuti jednostavno zahtijevom bilo koje strane, s tim da je jednostrani razvod bio kažnjavan. U hrvatskom zakonu jednostrani razvod nije kažnjavan, no za razliku od dvostranog razvoda mora se pred sudom dokazati da je razvod opravdan. (Čl.50 – 53)

I u hrvatskom i u bizantskom pravu maloljetnik nema punu vlast nad imovinom, te za preuzimanje obveza treba tražiti dozvolu skrbnika. Razlika je u dobi – 15 godina u hrvatskom pravu, 25 u bizantskom. (Čl.85) Dijete smije samostalno pokrenuti postupke pred nadležnim tijelima u nekim slučajevima; dobna granica u Hrvatskoj je 14 godina. (Čl.87)

Izvori i literatura

1. Treadgold, Warren – A history of Byzantine state and society, Stanford University Press, Stanford, California, 1997

2. E. Poulakau-Rebelakou, J. Lascaratos, S.G. Marketos – Abortions in Byzantine times (325 – 1453 AD), Vesalius, II, 1, 19 – 25, 1996

3. https://sourcebooks.fordham.edu/sbook-law.asp#ROMAN LAW , 11.12.2018.

https://sourcebooks.fordham.edu/source/cjc-marriage.asp

https://sourcebooks.fordham.edu/source/codexVIl-24-i.asp

https://sourcebooks.fordham.edu/source/codexXl-48-xxiv.asp

https://sourcebooks.fordham.edu/source/byz-marr726.asp

https://sourcebooks.fordham.edu/source/ecloga1.asp

4. https://referenceworks.brillonline.com/browse/basilica-online , 11.12.2018.

5. www.womenintheancientworld.com, 11.12.2018.

http://www.womenintheancientworld.com/justinian%27s%20law.htm, 11.12.2018.

6. Meynerdorff, John – Christian Marriage in Byzantium: The Canonical and Liturgical Tradition, Dumbarton Oaks Papers, Vol 44 (1990), pp 99-107

7. Horvat, Marijan – Rimsko Pravo, Prvi Svezak, Školska Knjiga, Zagreb 1954

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!