Na današnji dan umro je najmoćniji kralj Bosne, Tvrtko I. Kotromanić

Podijeli

Na današnji dan 1391. godine umro prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić.

Stjepan Tvrtko I. Kotromanić rođen je oko 1338 godine. Sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Na bosansko prijestolje došao je kao petnaestogodišnji dječak 1353. godine, a Bosnom je kao ban vladao do 1377. godine.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Tvrtka I. učinilo najjačim vladarom u povijesti srednjovjekovne Bosne. To je razdoblje razvitka gradova, trgovine i rudarstva, a kuje se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima. Tu se javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih banova i kraljeva.

Tvrtko I. Kotromanić je bio sin kneza Vladislava, brata prethodnog bana u Bosni Stjepana II, i Jelene Šubić, kćeri Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića. Majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćer svrgnutog srpskog kralja Dragutina Nemanjića, čija je majka bila potomak dinastije Anžuvinaca podrijetlom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V.

Tvrtko I. je sa samo petnaest godina postao bosanski ban. Otac Tvrtka I., knez Vladislav, je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na sina Tvrtka I.. Tako je Tvrtko I. vladao kao ban pod regenstvom oca. Vladislav je već sljedeće godine umro 1354..

Tvrtko I. je imao svega petnaest godina kada je započeo svoju vladavinu, a tek nekoliko lokalnih plemića osjećalo je potrebu služiti ga. Kako nije postojala dovoljno jaka središnja vlast, plemstvo je djelovalo po osobnim željama. Ispostavilo se da je velika cjelina Stjepana II. bila umjetna tvorevina prolazne prirode, koja se raspala na nekoliko dijelova. Uspostava središnjeg autoriteta je bila moguća jedino vojnim putem, pokoravanjem odmetnutog plemstva i krajeva. No mladi ban nije imao dovoljno vojske za taj pothvat.

Takvo stanje prizvalo je hrvatsko-ugarskog kralja Ludoviku I. na intervenciju i pokušaj ponovne uspostave kontrole i reda. Kralj je kupovao lojalnost mnogih bivših vazala Stjepana II. sa sjevera i zapada banovine, a naročito razjedinjenih Hrvatinića, gospodara Donjih Kraja. Zbog takvih okolnosti Tvrtko I. je bio prisiljen raditi na obnovi vlasti u Bosni polako i oprezno.

Ludovik I. je zahtijevao od Tvrtka I. da mu “na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete” preda “svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima”. Kako Tvrtko I. nije mogao natjerati svoje vazale na poslušnost, morao je doći Ludoviku I. u posjet Ugarskoj 1357. te predati sva područja koja je Ludovik I. tražio. Tako je Ludovik I. povratio stare granice hrvatske banovine, na zemlje koje je Stjepan II. pripojio bosanskoj banovini. Zauzvrat, Ludovik I. je Tvrtku I. i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Vrhbosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sljedećim uvjetima:

da ban iz zemlje istjera krstjane;
da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju;
da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega;
da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru.

U ovo vrijeme se događaju i pojačani papinski pozivi na vojnu protiv krstjana u Bosni. Tako se Tvrtko I. našao pred opasnošću gubljenja banske časti: da je pokušao prevariti kralja, Ludovik I. bi se odazvao papinom pozivu i napao Bosnu.

Šest godina kasnije zaratio je s Ludovikom, a pravi uzrok rata nije poznat.

Kraljeva vojska je dva puta napala sjever Bosne. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan banu, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku I. tada “vjerno posluži” vojvoda Vukac Hrvatinić koji obrani od kralja Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije nanesenih šteta na tom području, kraljevska vojska se povukla.

Drugi kraljevski napad se dogodio mjesec dana kasnije. Ovom je cilj bila Usora. Međutim, banska se obrana i tu pokazala uspješnom. Kraljeva vojska je zaustavljena kod tvrđave Srebrenik. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko I. dovoljno ojačao te je mogao odoliti kraljevskoj prijetnji.

Ubrzo poslije povlačenja kraljevske vojske iz Usore, veljače 1366. lokalno plemstvo se pobunilo protiv bana Tvrtka I., primoravši ga tako da pobjegne na kraljev dvor. Tamo je kralj primio svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je mlađeg Tvrtkovog brata Vuka na bansku čast.

Prihvativši ponovo kraljevsku vlast, Tvrtko I. je dobio pomoć od kralja i vratio se u Bosnu ožujka 1366. Do kraja 1367.  je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u progonstvu, gdje je pokušao dobiti pomoć sa strane, naročito od pape. Međutim, ništa se od Vukovih zamisli nije ostvarilo, jer je uz Tvrtka I. bio hrvatsko-ugarski kralj.

Krunjenje Tvrtka I. izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko I. se po tradiciji istočnih vladara nazvao Stipanom (grč. stephanos, okrunjen). Njegov naslov pokazuje osnovu po kojoj postavlja legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranama, Usori i Podrinju. Naslov Tvrtka I. su priznali Dubrovčani, te su mu počeli isplaćivati Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao vladarima Huma. Krunjenje Tvrtka I. i proglašenje kraljem u sintagmi ‘kralj Srbljem’ odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obveze i prava prema ostalim srpskim lokalnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju čina Tvrtka I. među srpskim lokalnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Za vrijeme građanskog rata u hrvatsko-ugarskoj državi, Tvrtko I. pokušava ostvariti svoj stari san, preuzimanje Hrvatske i istočne polovice Jadrana, zauzimajući najprije tvrđavu Klis. U ljeto 1390. godine Tvrtku I. se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko I. je tako zavladao svim dalmatinskim gradovima, osim Zadra  i Dubrovnika, te najvećim dijelom južnog primorja današnje Hrvatske. Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko I. se kruni za hrvatskog kralja, a naslov mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. srpnja 1390. Ubrzo nakon toga, 10. ožujka 1391., Tvrtko I. umire. Postoje glasine i da je ubijen, a da je krivac za njegovu smrt Žigmund Luksemburški, koji polaže pravo na hrvatsku krunu.

Nakon njegove smrti, građanski rat u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu je nastavljen nesmanjenom žestinom, a u njegovoj domeni je među raznim pripadnicima obitelji Tvrtka I. usljedila borba za vlast. Naslijedio ga je njegov polubrat, Stjepan Dabiša.

 

Komentari

Najnovije