fbpx
Petak, studeni 15, 2019

Ispovijest mladog Vukovarca: ‘Agresor gladan krvi gazio je po kostima mojih mrtvih, a rat su izgubili jer nisu imali srca’

Moj Vukovar je simbol i ta riječ dovoljno govori o njemu, nastavlja naš sugovornik te ističe vodotoranj kao jedan od simbola koji sam po sebi govori više od tisuću riječi.

Vukovar je simbol stradanja hrvatskoga naroda, rečenica je to koja se svake godine uoči 18. studenoga ponavlja. A onda ubrzo, mnogi od nas, poglavito političari koji Grad heroj i ondašnju sirotinju posjete jednom godišnje u svrhu prikupljana glasova, krenu dalje nekim svojim putem zaboravljajući vukovarske rane koje su i danas itekako žive. Da je Vukovar grad kojega se češće treba prisjetiti svjedoči i priča 23-godišnjeg Vukovarca i studenta Domagoja, koji svoj grad unatoč krizi nije napustio. Premda studira u drugom gradu, svojem Vukovaru uvijek se vraća i to kani učiniti odmah po završetku studija. No, ondje ga kako sam priznaje neće dočekati mnogo njegovih vršnjaka jer mladi ljudi odlaze iz Grada heroja u neki drugi svijet koji će ih prihvatiti i pružiti im egzistenciju, koja im je prijeko potrebna. Kroz koju godinu Vukovar bi, strahuje naš sugovornik mogao postati gradom duhova i penzionera. Kakav je život mlade osobe u Gradu heroju, upitali smo ovog mladića. A on skromno i s dozom opravdanja odgovara da njegovi vršnjaci žive jednako kao u bilo kojem drugom gradu. Imaju jednak životni ritam, a njegov životni ritam nameće mu učenje, ali i nešto malo slobodnog vremena koje provodi najbolje što zna. Rata se, kaže ovaj mladić ne sjeća jer bio je premali. Ipak, njegovi najbliži svjedoci su vremena koje se unatoč tome što je bolno ne smije zaboraviti.

“Stariji su mi pričali tešku i nužnu istinu, u želji da znam što se dogodilo jer postoji samo jedna istina koju moramo ponavljati. I ja sam svjestan da je danas mnogi pokušavaju iskriviti, a to nije moguće i to ne smijemo dopustiti”, ističe ovaj vukovarski mladić. Njegov Vukovar, ali i Hrvatska napadnuti su smatra Domagoj zato što smo htjeli samostalnost, slobodu i nezavisnost, a to je pravo koje bi svatko na svijetu mogao moći ostvariti. Tada, baš kao i danas nudili smo sva prava manjinama, o čemu svjedoči njihov današnji status. “Neprijatelji su bili željni krvi, nitko nije bio pošteđen. Ubijali su sve po redu-djecu, starce i životinje. A kada više nisu znali što bi rušili su drveće koje im je smetalo. Prelazili su po kostima mrtvih ljudi u svojim pljačkaškim pohodima. Nisu to priče samo moje obitelji, o tom krvavom piru postoje video zapisi koje su upravo agresori snimnali kako bi se kasnije dičili dostignućima. Zadovoljavali su tako najniže, rekao bih životinjske nagone. Dolazili su iz susjedstva djeliti pravdu u tuđoj zemlji. Izgubiti su jer su u bitku krenuli bez srca i sa pogrešnim motivima”, kaže Domagoj koji je na svoj grad, ali i hrabre sugrađane iznimno ponosan. Moj Vukovar je simbol i ta riječ dovoljno govori o njemu, nastavlja naš sugovornik te ističe vodotoranj kao jedan od simbola koji sam po sebi govori više od tisuću riječi. “Postoji mala grupa srčanih i pravednih ljudi, koji su prošli pakao, ali opet su spremni braniti čast ovoga grada, na njih sam izrazito ponosan i to im kažem svaki put kada im pružim ruku i pozdravim. Neke se stvari ipak ne mogu kupiti novcem, a to je ljubav prema domovini, ljubav prema gradu i na kraju obitelji.”, smatra ovaj mladić. Premda su od rata i vukovarskih patnji prošle godine, neke se stvari još uvijek nisu postavile na stabilne noge, a podjela se osjeti i među mladima. Za to ovaj student izdvaja niz primjere. Hrvati izlaze u jedne kafiće, a Srbi u druge. Na školskim odmorima Srbi stoje na lijevoj strani dvorišta, a Hrvati na desnoj. Tako je svuda, objašnjava Domagoj. Čudno mu je što su njegovi vršnjaci srpske nacionalnosti treća generacija koja se rodila na hrvatskom tlu, ali isti ti mladi ljudi u glavama imaju stav koji je jasno izražen. “Oni se postavljaju i ponašaju tako, jasno ističu da pripadaju izvornom srpskom narodu koji živi u Srbiji. Zapravo ponekad imaš dojam da su veći Srbi od onih ‘pravih’ tamo preko granice”, svjedoči naš sugovornik. O neobičnim podjelama u svojem gradu ispričao je iskustvo iz vukovarskog matičnog ureda. Kako kaže, na papirima na kojima se upisuje ime djeteta i danas u 2014. godini djeca se nazivaju Vuk. “Prvo pomisliš da sanjaš, a nakon što protrljaš oči shvatiš da je to ipak stvarnost. Nakon toga ti postaje jasno da je sva priča uzaludna dok se u glavama neke stvari ne riješe. Zato uvijek govorim, da ne mogu ljudi koji ne žive ovdje shvatiti našu svakodnevicu”, poručuje Domagoj. Napominje da se djeca dijele još od vrtića, i svatko onaj tko u Vukovar dođe otvorenih očiju to može vidjeti premda se te priče pokušavaju zataškati. Srbi selektiraju svoju djecu, a onda oni koji su Vukovar podigli iz pepela postaju nesnošljivi nacionalisti, što naglašava ovaj mladić nikako nije točno. “Djeca bi u vrtiće trebala ići zajedno. Učiti hrvatski jezik i njega koristiti, a eventualno imati dodatni predmet. Vlastiti vjeronauk ili srpski jezik. Tada bi se izbjegle podjele. Smeta me što djeca u osnovnoj školi, hrvatski pravoslavci počinju dizati tri prsta. U srednjoj školi to preraste u četničke pjesme. Na fakultetu u srpsku zastavu dužine 6 metara, a poslije toga bez problema se dobije posao u državnoj službi i to u policiji. To smeta ljude koji nisu bili direktno u ratu, a zamislite kako se osjećaja mama koja je izgubila sina ili muža, naravno da pojedinci ne mogu shvatiti to”, navodi Domagoj.

Premda je prošao pakao rata, Vukovar je danas prema riječima ovoga mladića prekrasan grad. Puno toga se izgradilo, ali ono što muči njegove sugrađane problem je od kojega nije cijepljen ostatak Hrvatske, a riječ je dakako o nezaposlenosti.

“Mnogi mladi su prisiljeni živjeti u roditeljskim kućama i vrlo teško se odlučuju zasnovati vlastitu obitelj, a ovoj zemlji su prijeko potrebne mlade i velike obitelji”, vjeruje Domagoj. Jednako kao i mnogi on smatra da je Vukovar zaboravljen grad te da ga se političari sjete samo kada se upale kamere i onda kada se treba skupljati političke bodove premda su neki govorili da će im se ruka osušiti ako zaborave ovaj kraj. Vukovar 18. studenog u Domagoju kao mladom čovjeku pomiješa osjećaje tuge i ponosa. “Ta kolona ne predstavlja samo Vukovar, ona predstavlja cijelu Hrvatsku, predstavlja jedno jedinstvo koje mora vladati među nama kako ne bi svakih 50 godina doživljavali katastrofe”, zaključuje Domagoj.

Izvor: Dnevno.hr

Komentari

Komentari