fbpx
Nedjelja, studeni 17, 2019

Hrvati su bili znatno brojniji narod od Srba sve do početka 20. stoljeća!

Tragom povijesnih vrela stižemo do kapitalne istine da su Hrvati sve do konca devetnaestog stoljeća bili mnogoljudniji narod od Srba. Do obrata u korist Srba došlo je u prvom i drugom desetljeću dvadesetog vijeka, a tendencija porasta broja Srba u odnosu na Hrvate izražena je osobito u vrijeme postojanja prve i druge Jugoslavije.

O ovoj malo zapostavljenoj, ali vrlo zanimljivoj temi, još ratnih devedesetih godina komentirao je u nekoliko svojih intervjua zagrebačkom studiju Hrvatskog radija don Anto Baković. On je ustvrdio kako je još prije stotinu godina broj Hrvata i Srba na prostorima bivše Jugoslavije bio gotovo jednak, a idući ka podacima iz sredine devetnaestog stoljeća Hrvata je bilo i više nego Srba. O ovome su stidljivo i nevoljko pisali i sami srpski povjesničari i to u godinama kada Srbija još nije bila javno objavila svoje ratničke planove, pa se i kod njih mjestimice istina uspijevala ponegdje probiti kroz gust oblak magle koju su stalno pravili.

Velikosrbin priznao da su Hrvati bili najbrojniji…

Tako se u “Istoriji naroda Jugoslavije” u nakladi “Jugoslavenske knjige”,  tiskanoj davne 1973. godine može naći senzacionalno priznanje iz pera, inače u potonjim ratnim devedesetim osvjedočenog i strastvenog velikosrpskog povjesničara Milorada Ekmečića. Ali, kad takav bosanski Srbin Ekmečić u jednoj enciklopediji koju je pisao skupa sa Hrvatom Ivanom Božićem, te Simom Ćirkovićem i Vladimirom Dedijerom, iznese podatke koji nimalo ne idu u prilog Srbima, onda nema ničeg vjerodostojnijeg od nevoljkog i iznuđenog priznanja iz okrilja srpske tvornice povijesnih krivotvorina –  da Srbi nisu bili ni najveći, ni najbrojniji narod, nego su to bili upravo Hrvati. Još je

Tako je Srbija pod Turcima u vrijeme kneza Miloša Obrenovića brojala samo 680.000 stanovnika i taj se broj nije bitno promijenio do 1850. godine. Istodobno, skoro sve zemlje buduće Jugoslavije, …bile su mnogoljudnije od Srbije, osim Crne Gore! Ne samo da je Hrvatska sa svojih 1.592.448 ljudi, prema popisu iz 1840. godine bila div za Srbiju, nego su to bile i Bosna i Hercegovina, Slovenija i Makedonija. Konkretno, Bosna i Hercegovina je 1840. godine imala 1.100.000 stanovnika, Slovenija po podacima iz 1846. je brojala 1.054.765 duša, a Makedonija prema još starijim podacima iz 1807. već tada je imala 968.500

 

vjerodostojnije budući da tako nešto tvrdi upravo Ekmečić koji je 1991. i 1992. ispijajući kavu sa Karadžićem i Mladićem izgleda naglo zaboravio što je pisao 1973. godine u razmjerno velikom tiražu jednu obimnu enciklopediju koja je doživjela više izdanja.

Statistički pokazatelji su po srpske tvorce mitova i legendi više nego surovi i neumoljivi. Tako je Srbija pod Turcima u vrijeme kneza Miloša Obrenovića brojala samo 680.000 stanovnika i taj se broj nije bitno promijenio do 1850. godine. Istodobno, skoro sve zemlje buduće Jugoslavije, što će se osnovati kroz nekih sedamdeset do osamdeset godina, bile su mnogoljudnije od Srbije, osim Crne Gore! Ne samo da je Hrvatska sa svojih 1.592.448 ljudi, prema popisu iz 1840. godine bila div za Srbiju, nego su to bile i Bosna i Hercegovina, Slovenija i Makedonija. Konkretno, Bosna i Hercegovina je 1840. godine imala 1.100.000 stanovnika, Slovenija po podacima iz 1846. je brojala 1.054.765 duša, a Makedonija prema još starijim podacima iz 1807. već tada je imala 968.500 stanovnika, neusporedivo više od Srbije. Samo je Crna Gora sa 120.000 ljudi bila malobrojnija od Srbije. Svi odlično znamo koliko se i kako se tijekom postojanja SFRJ Srbija uporno razmetala i drugima nametala svojim pričama o vlastitom značaju zbog brojnosti Srba. Ovaj povijesni vremeplov ukazuje na činjenice da su Srbi na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće napravili neviđenu i nezapamćenu asimilaciju nesrba na svom teritoriju, jer logičkog objašnjenja za njihov nagli i meteorski brojčani porast uopće nema. U samoj Hrvatskoj koja se 1840. dijelila na Bansku Hrvatsku, Dalmaciju i Istru, Hrvata je bilo 1.100.830 u Banskoj Hrvatskoj, 322.872 u Dalmaciji i 168.746 u Istri, kao i 275.000 u Bosni i Hercegovini, što je zbirno 1.867.448 Hrvata. Tada je ukupan broj Srba, na kako oni vole reći “Zapadnom Balkanu”, odnosno prostoru bivše Jugoslavije bio 1.699.905. Pored spomenutih 680.000 Srba u Srbiji, bilo je još 504.170 Srba u Banskoj Hrvatskoj, zatim 75.735 u Dalmaciji i 440.000 u Bosni i Hercegovini.

Hrvati iseljavaju, Srba unatoč manipuliranju opet manje (Wikipedija demantira Srbe…)

Amplitudu rasta Srbi bilježe u razdoblju od 1866.-1880. ali, Hrvata je i dalje više od Srba, premda se razlika blago smanjila, najviše zbog već učestalih seoba Hrvata u treće zemlje u potrazi trbuhom za kruhom, sve do Amerike i Australije. To je pogodovalo Srbima, te su smanjili razliku i zaostatak u odnosu na Hrvate, jer su

Skok Srba objašnjiv manipulacijom

Hrvata je prema popisu iz 1880. bilo sveukupno 2 217 678 u zemljama bivše Jugoslavije, dok je broj Srba bio 2 143 364. I ovaj visok broj Srba treba uzeti sa zadrškom jer se podaci koje iznosi srpski povjesničar Milorad Ekmečić za broj Srba iz 1880. ne slaže sa najnovijim podacima koje su Srbi sami prezentirali na svojoj wikipediji. Tako Ekmečić tvrdi da je Srbija 1866. imala 1.215.000 ljudi, a na srpskoj wikipediji za noviji period iz 1884. nalazimo podatak da je Srba tad manje nego 1866, točnije 1 201 336.

kudikamo manje dolazili u inozemstvo. Hrvata je prema popisu iz 1880. bilo sveukupno 2 217 678 u zemljama bivše Jugoslavije, dok je broj Srba bio 2 143 364. I ovaj visok broj Srba treba uzeti sa zadrškom jer se podaci koje iznosi srpski povjesničar Milorad Ekmečić za broj Srba iz 1880. ne slaže sa najnovijim podacima koje su Srbi sami prezentirali na svojoj wikipediji. Tako Ekmečić tvrdi da je Srbija 1866. imala 1.215.000 ljudi, a na srpskoj wikipediji za noviji period iz 1884. nalazimo podatak da je Srba tad manje nego 1866, točnije 1 201 336. Očigledno, srpski povjesničari i politički analitičari, već tu počinju sa manipuliranjem brojki, jer nemaju obrazloženje za nevjerojatan skok Srba u ukupnom broju glava prema situaciji u ostalim zemljama bivše Jugoslavije koje su sve redom u devetnaestom stoljeću bile zasebne cjeline. Tako Bosna i Hercegovina 1878. u godini kad je Austro-Ugarska anektirala broji 1.242.458 stanovnika, a znakovito je da postotak Srba u BiH a isto tako i u apsolutnim brojkama, uopće ne opada, iako listom srpski povjesničari tvrde da su se od druge polovice XIX stoljeća Srbi iz Bosne i Hercegovine, kao i ljudi iz Makedonije i Crne Gore masovno doseljavali u Srbiju. Ta prazna priča ne pije vodu, jer se vidi da broj stanovnika u svim pobrojanim zemljama, također, raste u odnosu na prijašnje popise i to je automatski oprečno srbijanskim tvrdnjama o migracijama naroda iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije u Srbiju. Jer, U Makedoniji je 1880. godine registrirano 1.450.000 stanovnika, od čega 180.000 muslimanske vjere, a u BiH broj Srba je ostao proporcionalno na razini iz 1840. godine, odnosno na  četrdeset godina starijem popisu. I Crna Gora se 1864. uvećala, te je imala 196.238 ljudi, više nego 1840.g. kad je u njoj živjelo 120.000 stanovnika. Slovenija sa 1.140.704 stanovnika je ovdje irelevantna za usporedbu jer i Srbi ne spore da otuda nije bilo nikakvih migracija prema Srbiji, tako da Sloveniju u analizi možemo ostaviti izoliranu od ostalih navedenih zemalja.

Porast Srba asimilacijom i prisilnom srbizacijom

Do dramatičnog obrata u korist Srbije dolazi iz posve neobjašnjivih i nedokučivih razloga 1900. godine. Nejasno je otkud je Srbija sa 1 901 336 žitelja koliko je imala 1884. mogla skočiti do brojke od 2 497 000 ljudi samo šesnaest godina kasnije. Ovo tim prije, jer je i broj ljudi u svim zemljama srpskim susjedima, također, bio u porastu zbog prirodnog prirasta stanovništva. Te 1900. godine u Hrvatskoj je živjelo 3 355 134 stanovnika, opet više nego u Srbiji, koja tad nije obuhvaćala ni Vojvodinu, niti Kosovo, a nije u svome sastavu imala ni Makedoniju koju će okupirati i prisvojiti nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine i to će joj onda pomoći da napravi mehanički porast broja stanovništva. Ali, već 1900. iako je Hrvatska još znatno naseljenija od Srbije, ukupan broj Srba u zemljama buduće Jugoslavije koja će biti osnovana koncem 1918. godine po prvi puta je veći nego broj Hrvata. Srba je bilo registrirano 1900. godine 3.654.061, a

Etnocid i memoricid nad posrbicama u Srbiji

Godine 1900. Makedonija bilježi veliki pad broja stanovništva u usporedbi sa 1880. godinom i posljednje godine XIX stoljeća broji samo 908.904 stanovnika, manje čak u komparaciji sa dalekom 1807. godinom, a posebice sa 1880. kada je u Makedoniji bilo popisano 1.450.000 ljudi. Više od pola milijuna Makedonaca je preselio u Srbiju i tamo su netom posrbljeni, kao i brojni Crnogorci koji su koncem devetnaestog stoljeća dolazili u Srbiju. Već tada je Srbija pokazivala namjeru etnocida, namećući posrbljenim narodima i svojevrsni memoricid, odnosno smišljeni i organizirani zaborav na podrijetlo asimiliranog pojedinca

Hrvata 2.943.493. Ovu neočekivanu i nelogičnu promjenu u korist Srba u kratkom razdoblju od 1880/84 – 1900 ne možemo protumačiti drugačije nego valom intenzivne srbizacije i asimilacije svih manjina unutar Srbije, a bilo ih je u ukupnom broju i do 20% po prethodnim popisima, kao i asimiliacijom novopridošlog življa iz Makedonije i Crne Gore u Srbiju u tih deset do petnaest godina. Očito je da su se svi oni dolaskom u Srbiju, morali odmah deklarirati Srbima, a evo i konkretnog dokaza. Godine 1900. Makedonija bilježi veliki pad broja stanovništva u usporedbi sa 1880. godinom i posljednje godine XIX stoljeća broji samo 908.904 stanovnika, manje čak u komparaciji sa dalekom 1807. godinom, a posebice sa 1880. kada je u Makedoniji bilo popisano 1.450.000 ljudi. Više od pola milijuna Makedonaca je preselio u Srbiju i tamo su netom posrbljeni, kao i brojni Crnogorci koji su koncem devetnaestog stoljeća dolazili u Srbiju. Već tada je Srbija pokazivala namjeru etnocida, namećući posrbljenim narodima i svojevrsni memoricid, odnosno smišljeni i organizirani zaborav na podrijetlo asimiliranog pojedinca. Takav čovjek proživi cijeli život nemajući knjiga, niti bilo kakvih izvora da dozna svoje korijene, a prijenos tradicije starijih naraštaja u pričama koje idu s koljena na koljeno je država Srbija zabranjivala i zakonski kažnjavala, te su brojne posrbice živjele u velikom strahu od odmazde države. To su bile tek početne naznake srbijanskog velikodržavlja koje će eksplodirati tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, pogotovo pri njegovom kraju. Inače, Bosna i Hercegovina, za koju srpski povjesničari tvrde da je bila glavno uporište srpskih seoba ka Srbiji tog vremena, svo to vrijeme bilježi konstantan rast stanovništva, ali se suprotno srpskim tlapnjama o seobi Srba, baš u to doba Srbi u Bosni i Hercegovini učvršćuju kao relativno najbrojnija etnička skupina. Jer, prema popisu iz 1910. godine u BiH je registrirano 825.418 Srba, ili oko 42%, 434.297 Hrvata ili oko 25% i 612.137 muslimana ili oko 32% stanovništva. BiH je zbirno imala 1.898.044 stanovnika, u Sloveniji je tad živjelo 1.192.780 ljudi, a u Crnoj Gori prema popisu iz 1898.g. 370000 ljudi.  Srpske teorije o seobama iz Bosne ka Srbiji protive se zdravom razumu, a služe samo funkciji obmanjivanja i današnjih naraštaja u Srbiji da su se Srbi selili pod političkim pritiskom iz Bosne. Na taj način se i danas animiraju mase Srba za ideje osvete navodno protjeranih predaka, iako u zbilji nikakvih protjerivanja nije bilo. Da su se Srbi masovno iseljavali iz BiH u pravcu Srbije, ne bi ih onda nikako moglo biti toliko mnogo u Bosni i Hercegovini kroz cijelo devetnaesto stoljeće pa sve do 1910.g., dakle četiri godine prije izbijanja Velikog rata 1914. godine koji su upravo sami Srbi izazvali atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franza Ferdinanda.

Mitovi o ‘prisilnim’ seobama Srba

Sve ovo ima dalekosežne posljedice do današnjih dana. Srbima je sistemom njihovih manipulacija brojkama i pravom intelektualnom i duhovnom “prostitucijom”  i izvrtanjem činjenica ovako nešto služilo za sondiranje terena i pripremu naroda za ratove, temeljene na lažnim mitovima i legendama o prisilnim seobama, a zapravo, ako ih je u nekoj mjeri i bilo iz BiH, Crne Gore i Makedonije prema Srbiji, one su bile namjenske jer su popunjavale nenaseljenu Srbiju u kojoj je 1834. Bilo samo 680.000 ljudi, dok je Hrvatska tih godina, konkretno 1840. bila sa 2.231.642 pravi gorostas za Srbiju. I sve je to metodama sveopće asimilacije nesrba početkom dvadesetog stoljeća, posebno u razdobljima dvije Jugoslavije, Srbija okrenula na svoj mlin. To zorno i najbolje svjedoči kome je, kako i zašto Jugoslavija za 73 godine postojanja od 1918 – 1991. poslužile i u koje svrhe. Treba spomenuti još nekoliko znanstvenih činjenica, koje još više smanjuju realni broj Srba i u relativnom i u apsolutnom smislu.

Fra D. Mandić: U BiH samo 8-10% pravoslavaca vuče korijene iz Srbije, 32-35% Srba su popravoslavljeni Hrvati

Prema istraživanjima fra Dominika Mandića, na području Bosne i Hercegovine od svih popisanih Srba, samo njih 8 – 10% vuče korijene od pravih Srba, doseljenih tamo tijekom niza vijekova. Najveći broj izjašnjenih Srba u BiH su posrbljeni Vlasi, koje su skupa sa Srbima tamo Turci doselili u srednjem vijeku, a posrbljeni su zahvaljujući djelovanju Srpske pravoslavne crkve. Između 32 – 35% bosanskohercegovačkih Srba su zapravo popravoslavljeni Hrvati, među kojima i aktualni lideri bosanskih Srba Milorad Dodik i Mladen Ivanić. Negdje između 6 – 7% Srba u Bosni i Hercegovini potječu od Bugara, Grka, Jermena i Albanaca koje su sve zajedno Turci u nekoliko valova seoba useljavali na opustošene i raseljene hrvatske prostore Bosne i Hercegovine, odakle su protjerali najveći broj Hrvata prije svoga pohoda na Bosnu, dok su jedan dio preveli na islam, a jedan dio je prešao i na pravoslavlje, dok je jedan dio ostao na katoličanstvu i u hrvatstvu. U pogledu zemalja današnje Hrvatske iz kojih je u tursko doba izuzeta hrvatska prirodna utroba i praktički hrvatski stomak Bosna i Hercegovina, situacija je sa podrijetlom Srba slična. Čak je u Dalmaciji, Lici, Baniji i na Kordunu, prema istraživanjima Dominika Mandića i veći postotak Srba koji su posrbljeni Vlasi i koji su nekad govorili današnjim rumunjskim jezikom i pripadali tom narodu a ne Srbima. Takvih posrbljenih Vlaha u Hrvatskoj je između 66 – 70%, a blizu 25% izjašnjenih Srba su popravoslavljeni Hrvati. Recimo, na području negdašnje Vojne Krajine koja je 1881. raspuštena i pravno integrirana u Hrvatsku u potpunosti, bilo je i čakavaca i kajkavaca koji su djelovanjem SPC posrbljeni  i pretvoreni u Srbe pravoslavce, te su ti ljudi i primili ijekavski govor doseljenih Srba i Vlaha iz istočne Hercegovine, te od ranije posrbljenih starih Hrvata iz ranosrednjovjekovne Duklje, današnje Crne Gore. Glede Boke Kotorske i Srijema situacija je vrlo jasna. U Boku Srbi masovno doseljavaju u doba Kandijskih ratova od 1645 – 1669. na do tada stopostotno hrvatsku zemlju, a u Srijem i ranije, još u vrijeme srpskih despota u petnaestom stoljeću između 1412. – 1459. kada je i pala Brankovićeva Smederevska despotovina pravo u turske ruke. Do tada Srba uopće nije bilo u Srijemu i to je bila samo hrvatska zemlja, a Turci su i u Srijemu kao i drugdje učinili uslugu doseljenim Srbima da osvajaju hrvatske prostore. U Vojvodini će Srbi zaslugom Turaka, preotimati Bačku i Banat od starosjedelaca Mađara koje su Turci masovno protijerali nakon zauzeća Mađarske, padom Mohača 1528. godine. Bitno je istaknuti još jedan veliki val dolaska Srba u Vojvodinu pod vodstvom dva patrijarha, Arsenija Čarnojevića 1690. i Arsenija Jovanovića Šakabente od 1739 – 1739. godine. Tada su etnički još više potisnuli nekad većinske Mađare  koji su od doseljenja, pa sve do šesnaestog stoljeća činili totalnu većinu u Vojvodini, ili drugačije Južnoj Ugarskoj. Sve ove činjenice su iznimno važne, jer Srbi stalno iniciraju svakakve povijesne prijepore i uporno niječu istinu koju obično kriju kao zmija noge. Jer, da nije bilo sustavnih srpskih asimilacija Hrvata kroz stoljeća, danas bi omjer Hrvata i Srba bio potpuno drugačiji. Slijedom proporcija istraživanja Dominika Mandića, danas bi po toj računici broj Hrvata na području bivše Jugoslavije iznosio 8.601.321, a broj Srba bi bio samo 3.622.750! Ovakve stvari je bitno predočiti međunarodnim čimbenicima koji često ne znaju odnos veličina naroda na ovom prostoru, jer su kroz cijelo dvadeseto stoljeće Srbi vodili glavnu riječ u kontaktima sa inozemnom diplomacijom, ali i u znanstvenim forumima na razini bivše Jugoslavije, te su  i formirali krive predodžbe i na katedrama povijesti i na Sorboni i na Cambridgeu i na Oxfordu. Sve to bilo je sa političkim predumišljajem. Ali, sada je nova epoha i red je da se isprave povijesne nepravde prema hrvatskom narodu. To mogu napraviti zajedničkom akcijom hrvatski znanstvenici i političari adresiranjem ovakvih dokumenata na prave adrese. Kad bi Francuzi ili Britanci doznali pravu istinu o srpskoj povijesti, možda ni oni ne bi više bili tako zagriženi branitelji srpskih interesa, jednog naroda koji je kao rusofilski orijentiran u svakom pogledu okrenut protiv svih vrijednosti zapadnoeuropske civilizacije. Srbi su bili i ostali dio Istoka, a Hrvati oduvijek dio Zapada, ali Amerikanci i EU i dalje uporno govore o jednom regionu, dok su Hrvati i Srbi povijesno oduvijek pripadali različitim civilizacijama i čak različitim interesnim sferama. Ne mogu se pomiješati voda i vatra, ili nebo i zemlja.

Dragan Ilić, dopisnik HOPa iz Beograda

Komentari

Komentari