Četvrtak, 24 rujna, 2020

30 godina od početka srpskog terorizma u Hrvatskoj – na cestama naoružani Srbi, stijene, balvani i prepadi na putnike

Hrvatska javnost griješi kada misli da je teror hrvatskih građana od strane oružanih skupina Srba trajao četiri godine, od 1991. do 1995. godine. Terorističke radnje, oružje na cestama, prijetnje, balvani i stijene na cestama, upadi u kuće i opća ratna psihoza u Hrvatskoj počela je znatno ranije, još 1990. godine.

Točnije, na današnji dan 17. kolovoza 1990. godine pojavili su se prve osobe srpske nacionalnosti s oružjem na prometnicama, zaustavljali ljude, maltretirali, prijetili, izvodili iz automobila, pretraživali. Bez ovlasti, bez zakonske pozadine, bez naloga službenih vlasti, teror i to  samo zato jer su tvrdili da su oni – ‘ugroženi Srbi u Hrvatskoj’. Zbog toga su počeli oružjem ugrožavati Hrvate i sve druge ljude koji su svojim automobilima samo htjeli doći svojim domovima s mora ili putovati na neka druga mjesta.

Teror i maltretiranje pobunjenih Srba u Hrvatskoj trajalo je punih pet godina – od kolovoza 1990. do kolovoza 1995. godine kada je ova agonija, mržnja, ubijanje koja je preraslo u rat koji su Srbi prizivali godina, konačno prekinuto oslobodilačkom vojnom pobjedom u Oluji.

Zato je Oluja velika i zato je najveća: prekinut je rat, ubijanje, velikosrpski teror, omogućen povratak ljudima svojim domovima i uvedena legalna hrvatska vlast – u slobodnoj i nezavisnoj državi Hrvatskoj. Oslobođenje je počelo tamo gdje je počeo i oružani teror Srba u Hrvatskoj: u Kninu gdje su se pojavile prve barikade i naoružani Srbi na cestama pet godina ranije. I to gle čuda, na cesti prema Kijevu, velikom hrvatskom selu u blizini Knina. Kijevu koje je točno godinu dana kasnije u kolovozu bilo spaljeno i uništeno – vrlo brzo su ‘ugroženi Srbi’ počeli ubijati i progoniti ugrožene susjede Hrvate u Kijevu. I ne samo u Kijevu

Dinara kao mitsko mjesto Hrvata – spasila je hrvatske žene i djecu na početku rata i dala im put u slobodni dio Hrvatske, a na kraju rata bila mjesto juriša na četničku vlast u Kninu, glavnom gradu neofašističke tvorevine SAO Krajine.

Nakon par dana ovaj ‘požar terorizma’ iz Knina proširio se oko Benkovca i Obrovca gdje su meta bila hrvatska sela tih općina,  pa dalje prema Gračacu, Korenici i svim drugim hrvatskim mjestima i selima u kojima su živjeli Srbi.

Bilo je to samo tri mjeseca nakon prvih demokratskih i višestranačkih izbora 1990. godine, koji su završili u svibnju mjesecu.

Srbi na okup – pobuna protiv Banovine Hrvatske u Jugoslaviji (prije stvaranja NDH)

Kada je 1939. godine Hrvatska dobila u Banovini Hrvatskoj visok stupanj federativnosti u prvoj Jugoslaviji, odmah se iz redova Srba u Hrvatskoj začuo poklič „Srbi na okup!“. Pod neumrlom frazom o ‘ugroženosti Srba’, čija je uporaba postojala još iz doba Austro-Ugarske i opstala do danas u Crnoj Gori kada ruše tu mladu državu (i drugdje). Odmah se diljem Hrvatske e 1939. godine pojavljuju naoružane straže, naoružani ljudi i prijeti se Hrvatima. Naravno, velikosrpstvo i progon hrvatskog naroda je postojao i prije stvaranja Banovine Hrvatske jer je prva monarhistička Jugoslavija bila prava ‘tamnica hrvatskog naroda’ u kojima su stotine ubijene, a tisuće završile po zatvorima i robijama zbog domoljublja i borbe za hrvatsko pitanje.

Stvaranje Banovine Hrvatske, dogodilo se u okviru Jugoslavije, ali i to je smetalo Srbima. To je bio okidač za podizanje Srba u Hrvatskoj na ‘stražnje noge’, te snažan politički i drugi angažman oko toga da ne žele živjeti u nikakvoj Banovini Hrvatskoj, niti u bilo kakvoj Hrvatskoj (do tada je bilo sedam banovina po imenima rijeka i slično), potencirajući stvaranje velike srpske jedinice u Jugoslaviji. Što je bilo jasno i programski dorečeno 1941. u četničkom programu Homogena Srbija Stevana Moljevića i dr. Dragiše Vasića, vrlo uglednih ljudi i suradnika Dragoljuba Mihailovića Draže, ministra obrane u vladi Jugoslavije u Londonu.

Sve to zbivalo se prije stvaranja NDH i prije tragedije koja se dogodila u II. svjetskom ratu na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine u građanskom ratu, kako je to ispravno naglasio predsjednik Milanović u Kninu.

I ta tragedija je mogla biti izbjegnuta da je Beograd ostao pri politici koju je potpisao o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu koji je garantirao mir i neprisutnost bilo kakve njemačke i druge vojske na teritoriju Jugoslavije, a kamoli neke ratne operacije i sukobe. Ali, Beograd je, kao i 1914., izabrao rat znajući da se velikosrpske aspiracije najbolje ostvaruju u mutnim vodama i sukobima globalnog karaktera.

Dakle, pobuna Srba u Hrvatskoj 1990. nije bila nikakva novost, a pobjeda HDZ i Franje Tuđmana bila je samo besmislena izlika, baš kao i 1939. kada je Hrvate vodio mirotvorac Vladko Maček. I Maček je bio ‘persona non grata’ za najveći dio Srba, baš kao i svaki hrvatski vođa od Stjepana Radića do Franje Tuđmana koji ne bi savinuo kičmu pred Beogradom i tražio osnovna ljudska i nacionalna prava za hrvatski narod.

Homogena Srbija i Valerijanov memorandum ostvaruju se u punini ne 1941. nego 1990. godine

Neprestanim ponavljanjem teza o ugroženosti, pothranjivanjem i koordiniranjem iz Beograda, te huškanjem i ponavljanjem laži o ‘genocidnosti Hrvata’, ‘otvaranju novih Jasenovaca’, ‘ustaškom vođi Tuđmanu’ stvarala se nemoguća psihoza, kako među Srbima, tako i među narodima koje su Srbi ugrožavali i spremali im prave genocidne pokolje, koje simboliziraju Vukovar, Srebrenica i preko 50 članova obitelji Jashari na Kosovu, starosti od 7 do 74 godine života.

Srbi u Hrvatskoj, kao instrument Beograda za stvaranje Velike Srbije, zaigrali su 1990. istovremeno na dvije karte: ugroženost Srba i prava Srba da stvore Srbiju gdje živi makar jedan Srbin. Ove dvije teze koje su se provlačile kroz hrvatsku javnost neodoljivo podsjećaju na ostvarenje dva dokumenta iz lipnja 1941. godine: Valerijanov memorandum koji je tvrdio da je u NDH već u lipnju ubijeno 180.000 Srba, a u rujnu već 300.000, što je bila laž velikih razmjera, te Homogenu Srbiju koja je nastala samo par dana kasnije u kojim se traži stvaranje etnički čiste srpske jedinica u okviru Jugoslavije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.

Primijetimo da se 1990. godine tražilo upravo ono o čemu pišu Homogena Srbija i Valerijanov memorandum iz 1941. godine: Srbi traže očuvanje Jugoslavije (i 1941. su četnici htjeli isto, premda u drugačijim povijesnim okolnostima) u centralističkom velikosrpskom obliku, a ako dolazi do stvaranja konfederalnih odnosa u Jugoslaviji, što je Tuđman nudio da se izbjegne rat i pokolj nenaoružanih Hrvata, onda Srbi žele ono isto što i 1941. godine: srpska jedinica je na liniji Karlovac-Karlobag-Virovitica. Istovremeno, 1990. ponavljaju se riječi iz Valerijanovog memoranduma o ugroženosti Srba, koje su bile kao i taj memorandum hrpa lažnih optužbi u cilju – izazivanja rata.

JNA i njena ključna uloga u kreiranju ratnog sukoba

Izlazak naoružanih Srba na ceste vrlo brzo se proširio diljem Hrvatske od Knina do Vukovara, a žrtve postaju Hrvati. Pod njihove trgovine se postavljaju bombe, u njihove se kuće puca iz oružja, Hrvate se uhićuje i maltretira, a već oko Božića 1990. dolazi do prvog egzodusa i protjerivanja Hrvata iz Knina.

Miniraju se pruge, zaprečuju ceste, napadaju legalne strukture vlasti, a osobito su meta napada pobunjenih Srba policija i svi organi legalne vlasti.

JNA praktički vrši državni udar i uvodi oblik vojne hunte, jer cijeli nadzor nad vojskom dolazi ruke nekolicine generala, bez ikakvog zapovjednog lanca predsjedništva Jugoslavije. Vojska ne sluša nikoga i praktički postaje najjača politička snaga u Jugoslaviji, te djeluje upravo u korist naoružanih terorističkih skupina Srba, a protiv legalne vlasti Republike Hrvatske. Dapače, generali JNA i KOS određuju kako će se vojska ponašati i u kom smjeru djelovati, a to je bilo sprječavanje Hrvatske da uvede legalnu vlast i mir na cijelom teritoriju Hrvatske.

JNA se potpuno otima civilnom upravljanju i postaje praktična vlast u Jugoslaviji, naoružava Srbe iz Hrvatske, otima oružje Teritorijalne obrane hrvatskim legalnim vlastima (koje je pripadalo Republici Hrvatskoj), te se potpuno operativno stavlja na stranu stvaranja ideje Velike Srbije. Državom praktički upravlja uski krug oficira JNA koji sasvim podržava vožda Slobodana Miloševića (a ne obrnuto), te se isključivo stavlja na stranu pobunjenih Srba u Hrvatskoj. JNA nikada nije razoružala niti jednu terorističku skupinu naoružanih Srba na cestama Hrvatske, ali je pucala na službene organe Republike Hrvatske, a u siječnju 1991. namjeravala napraviti puč i srušiti vojskom službene vlasti Republike Hrvatske i Franju Tuđmana. Nekoliko mjeseci kasnije pokušava ubiti predsjednika Hrvatske avionskim napadom na Banske dvore.

Nikada JNA nije djelovala vatreno i na drugi način prema bilo kojoj srpskoj terorističkoj skupini ili mjestu koje su te skupine okupirale. Djelovanje JNA je bilo naoružati i koordinirati pobunjene Srbe u Hrvatskoj, te provesti plan Homogene Srbije uništavanjem hrvatskih sela, ubijanjem ljudi i općim etničkim čišćenjem koje nikada do tada nije viđeno na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stevan Moljević kao četnički ideolog rekao je da na tlu Homogene Srbije ne smiju živjeti Hrvati i muslimani. Sada je JNA samo to provela u djelo

JNA nikada nije dobila službenu zapovijed za napad na Vukovar i druge hrvatske gradove.

To je učinila na svoju ruku, kroz usku grupu generala koji su školovani u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, i koju su skupo plaćali Hrvati iz svog džepa.

Da nije bilo JNA, nikada Srbi iz Hrvatske ne bi izašli na ceste s oružjem kao što su učinili 17. kolovoza 1990. godine kada je počeo terorizam u Hrvatskoj koji nije prestao do 5. kolovoza 1990. godine. Sve to bilo je pažljivo organizirano u ‘velikosrpskim bolesnim umovima’ u Beogradu, čiji je dio kao Šešeljev bliski suradnik bio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar Ivica Dačić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Komentari