Na današnji dan 10. prosinca 1999. umro je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. On je bio prvi predsjednik samostalne i demokratske Republike Hrvatske u najteže vrijeme njezine povijesti. Državničkom mudrošću i odlučnošću vodio je hrvatski narod u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, u vrijeme njegove borbe za opstojnost i slobodu. Pod njegovim vodstvom Hrvatska se obranila od komunističko-četničke agresije.

Godine 1995. Tuđman je napravio vrhunski državnički potez: zapovjedio je oslobodilačku akciju Oluja kojom je naša domovina zadobila punu slobodu na svom cjelokupnom teritoriju. Ali tko je sve u Hrvatskoj stajao protiv Oluje, te sprječavao Tuđmanove nakane i oslobođenje Hrvatske?

Ozračje koje su u Hrvatskoj stvarali frustrirani Tuđmanovi protivnici 1994. i 1995. išlo je na ruku srpskim okupatorima, koji su to znali i koji su na to računali. Javni su prostor su tih ratnih godina, kada je Hrvatska bila dobrim dijelom okupirana, punile „ekspertize“ o tomu kako je Hrvatska vojska nedovoljno opremljena i obučena da bi izvela značajnije operacije, kako nije dorasla neprijatelju i nije kadra osloboditi Hrvatsku. Političari, poput Vesne Pusić, Slavka i Ive Goldsteina pozivali su Hrvate da „saviju šiju“ i odustanu od borbe, drugi su pak, kao Banac, Tripalo, Gotovac, Tomac, Goran Granić…, prozivali Tuđmana za ustašizaciju zemlje, stalno gradeći tezu da pobunjeni Srbi nisu problem, nego je to Tuđman i njegovi nepomirljivi stavovi. Istodobno su Tuđmana optuživali da je sve zapravo dogovorio s Miloševićem i otvoreno stvarali ozračje za odustajanje od dijela suvereniteta nad okupiranim teritorijem, piše hkv.hr

Budiša za Hrvatsku kao saveznu državu, a Pupovac želi federalnu jedinicu za Srbe

Nakon što je i sam Budiša izjavio da „Hrvatsku može zamisliti kao saveznu državu“,Pupovcu nije bilo teško istaknuti zahtjev za stvaranjem srpske federalne jedinice u Hrvatskoj.

Čičak i društvo već su počeli raditi karijere na izmišljanju hrvatskih zločina, a strana veleposlanstva postala su središtima društvenoga života i političkoga djelovanja mnogih političara, od kojih su neki bili i iz HDZ-a. U takvim okolnostima, kao nositelj kampanje pritisaka na Hrvatsku u smislu „popuštanja“ Srbima i omogućavanja da na okupiranome teritoriju stvore državu u državi, s vlastitom vanjskom politikom, novcem, zastavom i grbom, Peter Galbraith, u diplomatskoj zabilješci koju je 23. veljače 1995. poslao u Washington, javlja kako „neke oporbene stranke podržavaju plan Z-4“.Galbraith je vjerojatno likovao uvidjevši da će mu podanički mentalitet tadašnje oporbene garniture moći poslužiti kao dokaz i plan što ga je htio nametnuti Tuđmanu te time ima i „unutarnju potporu“ u samoj Hrvatskoj.

Je li prije Oluje bila u Hrvatskoj na djelu – izdaja?

Razgovori koje je s tadašnjim oporbenim čelnicima vodio američki veleposlanik klasični su primjer djelovanja jedne izdajničke skupine koja je, ostavši u manjini unutar institucija vlastite države, počela obilaziti strana veleposlanstva i njihovu osoblju nuditi svoje političke proizvode i usluge. U svojoj zabilješci s takvih sastanaka, Galbraith Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a opisuje do kakvih je spoznaja došao u razgovorima s oporbenim čelnicima političkih stranka u Hrvatskoj. Predmet njegova interesa bile su dvije stvari: namjera predsjednika Tuđmana da otkaže mandat Unproforu i planu Z-4, u čijoj je pripremi i sam sudjelovao. Galbraith u svojim izvješćima opisuje kako je, protivno Bečkoj konvenciji i diplomatskim običajima, preuzeo aktivnu ulogu u pokušaju promjene unutarnjih odnosa snaga razgovorima s čelnicima stranaka „koje nisu pale pod HDZ-ovu nacionalističku retoriku“: sa Stjepanom Mesićem iz Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), Ivanom Jakovčićem iz Istarskoga demokratskog sabora (IDS) i Milanom Đukićem iz Srpske narodne stranke (SNS).

Stjepan Mesić i Peter Galbraith razgovarali su 22. veljače 1995. godine.

U tome razgovoru Mesić obavješćuje američkoga veleposlanika kako on, za razliku od Tuđmana „smatra da je plan Z-4 čvrst temelj za daljnje pregovore“. Po Mesićevu vjerovanju, „široka autonomija demilitarizacija“ koju plan predviđa za područje na kojemu je samo za vrijeme nadzora Unprofora ubijeno više od 600 Hrvata, neophodni su da bi Srbi „pristali na mirnu reintegraciju“.

Cilj je te kampanje pod svaku cijenu srušiti Tuđmana ili barem ograničiti njegov utjecaj.

Mesić zato pred američkim veleposlanikom poseže za najbestijalnijim optužbama, koje idu dotle da optužuje Hrvatsku da „planirano uništava srpske kuće, a da policija ne pronalazi počinitelje“. Nadalje, u tom razgovoru Mesić je objašnjavao Galbraithu da je Tuđman odlučio otkazati mandat Unproforu nakon što je shvatio da se Slobodan Milošević služi „trikovima“ te da je „Tuđmanova vizije etnički čiste Velike Hrvatske potpuno ista ideji etnički čiste Velike Srbije Slobodana Miloševića“. Prema mišljenju Mesića, Manolića i njihove skupine, Tuđmanova odluka da otkaže mandat Unproforu potpuno je besmislena jer će time biti poništena sva dostignuća u dosadašnjim pregovorima! U istome dopisu Galbraith navodi kako je u tjedniku „Globus“ objavljen članak u kojemu potpredsjednik Hrvatskih nezavisnih demokrata (HND), Josip Manolić tvrdi kako je plan Z-4 “najozbiljniji međunarodni dokument koji nudi rješenje za krizu u Hrvatskoj“.

Dok su se Mesić i ekipa vodili ovakve razgovore, Amerikanci su već bili duboko svjesni, kako će to kasnije i sam Richard Holbroooke napisati u svojoj knjizi „Završiti rat“, da je misija Unprofora u Hrvatskoj u tome trenutku bila „samo izlika za kontinuirano srpsko etničko čišćenje“. O tome etničkom čišćenju i potrebi da se ono zaustavi i da se ne priznaju njegovi rezultati, Galbraithovi sugovornici tih dana nisu imali potrebu ništa reći.

Pritisak na Tuđmana i Šuška da odustanu od Oluje

O razlici između njihova izdajničkoga djelovanja i stavova Tuđmanovih „nacionalista“ najbolje govori Holbrookov opis razgovora između njega, američkoga ministra obrane Perryja i generala Shalikashvilija s hrvatskim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Razgovor je vođen u Munchenu 4. veljače 1995., dakle samo devetnaest dana prije Mesićeva izdajničkoga hodočašća Galbraithu: „Mučan sastanak. Perry je rekao Šušku kako i dalje osjećamo da njegova vlada griješi i da njegova zemlja ide prema ratu koji možda ne će ispasti dobar za njih. General Shali ga je upozorio da je procjena Združenoga stožera o balansu snaga daleko pesimističnija od one iz Zagreba…“. U nastavku kaže da su „američka i britanska obavještajna služba predviđale da će „Srbi poraziti Hrvate ako ovi napadnu Krajinu“ te da su Perry i Shalikashvili to prenijeli Šušku, „govoreći mu da će Srbi poraziti svaki hrvatski napad bilo s lokalnim resursima ili podrškom Miloševićeve Jugoslavenske armije“. Šušak se nije dao zastrašiti. „Kasnije, nakon uspjeha njegovih snaga, Šušak je uživao peckajući me zbog munchenskog sastanka“.

No Šuškovo stajalište i Tuđmanovu politiku nisu dijelili vođe hrvatske oporbe. Oni su sanjali o preuzimanju vlasti u Hrvatskoj i nipošto im se nije dalo oružano vraćati okupirana područja. Službenici američkoga veleposlanstva, kako navodi Galbraith, posjetili su istarski grad Pulu 14. veljače 1995. gdje su imali sastanak s predstavnicima IDS-a, Ivanom Jakovčićem predsjednikom IDS-a, Aldom Skirom, dogradonačelnikom Pule i Emilom Soldatićem, tajnikom IDS-a.

Mesić preko Čička i HHO-a postao zaštićeni haški svjedok

Mesić je još 1996. preko HHO-a, uz posredovanje Ivana Zvonimira Čička (HHO), postao “zaštićeni haaški svjedok” svjedočeći protiv svoje domovine i nastojeći lažima optužiti Hrvatsku i predsjednika Tuđmana. U to vrijeme podatke o oslobodilačkim operacijama klasičnom špijunažom protuzakonito su prikupljali aktivisti HHO-a, dobro plaćeni i organizirani od stranih „nevladinih“ organizacija.

Oni su te fabricirane dokaze čuvali u arhivi koja je bila smještena u prostorijama SDP-a na Iblerovu trgu koje je za svoje potrebe „iznajmio“ HHO.

Đukić sa Srpskom narodnom strankom (SNS) protivi se ukidanju mandata Unproforu i time pokazuju spremnost da trajno zacementiraju postojeće stanje pa se snažno protive vojnome rješenju. Istra živi svojim životom u kojemu je IDS-u važnija turistička sezona. U privatnome razgovoru s američkim službenikom Ivan Jakovčić rekao je „da odluka hrvatske Vlade da otkaže mandat Unproforu i odluka Srba u Kninu da uopće ne pogledaju plan Z-4, ozbiljno zabrinjava. Po Jakovčiću, obje su strane zauzele ekstremne pozicije iz kojih nema povratka, on smatra da hrvatska Vlada nije suočena s mogućnošću da može izgubiti rat s krajinskim Srbima, pogotovo ako im pomognu bosanski Srbi i Jugoslavija.“

Plan Kontaktne skupine Z-4 napravili su veleposlanici Peter Galbraith (SAD), Leonid Kerestedžijanc (Rusija), Jean-Jacques Gaillarde (Francuska), Geert Ahrens (Ženevska konferencija) i Alfredo Mattcota Cordella (Ženevska konferencija), a glavni mu je dio “Ustavni sporazum o Krajini”, koji praktički daje Srbima u Hrvatskoj “državu u državi“. 

Njemačka kritizira Tuđmana zbog nepopustljivosti, a on zapovijeda Bljesak!

Time je stvorena nova situacija iz koje skupina Z-4 nije mogla naći izlaz. Na tvrdnje novinara „Der Spiegela“ 20. siječnja 1995. o njemačkoj kritici zbog otkaza mandata Unprofora, Tuđman odgovara: „Hrvatska želi surađivati i s Njemačkom i s drugim međunarodnim čimbenicima, ali Hrvatska vodi svoju samostalnu politiku.“ U jasnoj političkoj situaciji u kojoj su Srbi odbili plan Z-4, Tuđman nije gubio vrijeme. Po njegovoj zapovijedi, uz vrhunsko operativno maskiranje, postupnim dovođenjem postrojbi u prostor oko zapadne Slavonije, već krajem travnja hrvatska vojska spremno je čekala zapovijed za napad.

Nakon što je saslušao zadnje obavještajne podatke o neprijatelju, zatražio je od časnika da operacija izgleda što više „policijski“, s malom uporabom zrakoplovstva, oklopnih snaga i topništva zbog očekivanih reakcija međunarodne zajednice. Operacija „Bljesak“ počela je 1. svibnja u 5 sati i 30 minuta, a završena je već idući dan, 2. svibnja u poslijepodnevnim satima. Hrvatskoj vojsci i policiji bio je potreban samo 31 sat da se cijeli hrvatski narod riješi trogodišnje frustracije zaobilaženja Okučana. Oslobođena je zapadna Slavonija, oko 500 četvornih kilometara teritorija, a uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac.

Samo nekoliko dana nakon što je završila operacija „Bljesak“, Peter Galbraith 19. 5. 1995. poslao je tajnu diplomatsku depešu u Washington s naslovom „Oporbeni čelnici izrazili zabrinutost zbog situacije u zapadnoj Slavoniji“. U tome izvješću on navodi da je 17. i 18. svibnja razgovarao s „vodećim opozicijskim liderima“ te da su oni odlazak Srba iz Zapadne Slavonije tijekom i poslije operacije „Bljesak“ okarakterizirali kao „etničko čišćenje koje je ozbiljna prijetnja razvoju demokracije u Hrvatskoj“. Ti „vodeći opozicijski lideri“ bili su Stipe Mesić , Milan Đukić i Veselin Pejnović. Đukić i Pejnović iz Srpske narodne stranke odmah su optužili Vladu SAD-a da pomaže Hrvatskoj u etničkome čiščćenju Srba, a Galbraith je energično odbacio te optužbe pozivajući se na svoju ulogu u planu Z-4 i mnoge javne nastupe u kojima je kritizirao „zločeste Tuđmanove Hrvate“.

Nakon toga iznijeli su niz klasičnih srpskih optužaba: „Dolaze Hrvati, pale redom, hrvatska vojska prijeti ženama koje su zbog toga pokušale samoubojstvo, jedan Srbin kada je video da dolaze „ustaše“, objesio se sam…“ . Na kraju dopisa Galbraith navodi da je poslao službenike veleposlanstva da obiđu mjesta koja su spominjali Đukić i Pejnović u svojim iskazima o zastrašivanjima koja su završila smrću. Bez obzira na veliku zabrinutost o stanju ljudskih prava, službenici su utvrdili da su Đukićeve i Pejnovićeve optužbe uglavnom bile pretjerivanje, navodeći da „mlin glasina“ nakon operacije hrvatske vojske tjera stanovništvo na iracionalne odluke.

Mesić i oporba traži ukidanje Herceg-Bosne i rušenje Tuđmana! 

Naročit trn u oku bila im je Hrvatska zajednica, kasnije Republika Herceg-Bosna. Tu Mesićevu „platformu“ za rušenje Tuđmana kasnije su prihvatili, u većoj ili manjoj mjeri, mnogi hrvatski oporbeni političari, uključujući Budišu, a mnogi te stavove i danas navode kao opravdanje za sudjelovanje u tadašnjem pokušaju izazivanja parlamentarne krize i preuzimanja vlasti.

Otvoreni pokušaj rušenja Tuđmana uslijedio je tek kada su se Mesić, Manolić i Karamarko uvjerili da se Tuđman ne će odreći ministra Šuška.

Mesić je zato iskoristio priliku da u američkome veleposlanstvu iznese tvrdnju kako su neki članovi hrvatske vlade naređivali pogubljenja i organizirali logore, te da im nitko ništa ne može jer su bliski s predsjednikom Tuđmanom. Na izričito pitanje Petera Galbraitha: Tko je naredio ubijanja? Mesić je tvrdio da je ministar obrane Gojko Šušak odgovoran za uništavanje 32 srpska sela nakon što su završene vojne operacije u 1991 godini! Mesić za ovakve tvrdnje nije ponudio nikakve konkretne dokaze, no Mesićeve „pošalice“ u sljedećemu desetljeću Hrvatska će platiti skupo, a posljedice te neodgovorne politike kroz osjećaju se i danas.

Strane  obavještajne službe protiv oslobađanja Hrvatske

Sredinom 1993. strane obavještajne službe odlučile “neutralizirati nacionalističke prijetnje u novonastalim državama na Balkanu“. Plan je podrazumijevao rušenje vlasti HDZ-a u Hrvatskoj i smjenu prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Budući da je predsjednik Tuđman imao gotovo plebiscitarnu podršku hrvatskih građana na izborima, HDZ se moglo rušiti samo neustavnim metodama. Kao pogodan igrač za te namjere i planove međunarodne zajednice odabran je Stipe Mesić, tadašnji predsjednik Sabora i jedan od čelnih ljudi HDZ-a.

Da bi prikrili svoje planove i dobili pokriće, pod utjecajem tih inozemnih središta moći strani obavještajci stvorili su konstrukciju da „Hrvatska ne sprječava zločine u Bosni i Hercegovini i daljnje sukobe Muslimana i Hrvata u BiH“, plasirajući izmišljene konstrukcije o dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli Bosne. Dobivši ovakvu “agendu“, Mesić i Manolić ovu će tezu papagajski ponavljati čitavo iduće desetljeće, a dokumenti iz američke ambasade objavljeni na Wikileaksu to potvrđuju. Te „izmišljene polazne sumnje“, koje je uglavnom plasirao Mesić, postat će glavne točke optužnica protiv svih Hrvata koji su završili kao optuženici pred međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.

Mesić je još 1996. preko HHO-a, uz posredovanje Ivana Zvonimira Čička (HHO), postao “zaštićeni haaški svjedok” svjedočeći protiv svoje domovine nastojeći lažima optužiti Hrvatsku i predsjednika Tuđmana.

Mesić i Karamarko selektivno “dilaju” medijima i Hagu transkripte

U to vrijeme podatke o oslobodilačkim operacijama klasičnom špijunažom protuzakonito su prikupljali aktivisti HHO-a, dobro plaćeni i organizirani od stranih „nevladinih“ organizacija. Oni su te fabricirane dokaze čuvali u arhivi koja je bila smještena u prostorijama SDP-a na Iblerovu trgu koje je za svoje potrebe „iznajmio“ HHO. Nakon „pravne obrade dokaza“ o hrvatskoj genocidnosti u operaciji Oluja i „zločinima Tuđmanova režima“, u arhiv na Iblerovu trgu u centrali SDP-a tajnovito bi dolazili predstavnici Međunarodnoga kaznenog suda koji su tu pripremljenu dokumentaciju otpremali u Haag.

Dolaskom Mesića i Karamarka u Ured Predsjednika selektivno dostavljanje predsjedničkih transkripata medijima i Uredu haaškog tužitelja postalo je masovno.

Njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost i predstojnik UNS-a, a sadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, bio je na pozicijama na kojima je imao zakonsku obvezu to spriječiti, ali nije učinio ništa. Naprotiv, svojim je djelovanjem omogućio ove nezakonite operacije. Isto tako, Vlada Ivice Račana nije ništa poduzela da se to spriječi, a izdajnici kazne, nego je na krilima ove izdaje i sama pokušavala ubrati što više političkih bodova, i sama je postala sudionikom u nezakonitim poslovima pokrivajući Mesićeve nezakonite radnje.

Nakon svega, opravdano je postaviti pitanje što uopće građani biraju kada ih se smije toliko bezočno lagati i manipulirati, kao što zorno otkriva Wikileaks? Kako smo mogli dva puta izabrati Mesića za predsjednika, Karamarka za predsjednika HDZ-a, Jakovčića za svoga zastupnika u EU parlamentu…? Kakva smisla ima ovaj privid demokracije kada se politički odnosi u Hrvatskoj rješavaju na potpuno drugim razinama nedostupnima oku javnosti? Danas vidimo da je izdaja koju su počinili Mesić i njegovi pomagači mogla Hrvatsku stajati slobode i samostalnosti. Da je, čak i bez potpore u hrvatskome narodu, ona ostavila devastirajuće posljedice na državnu politiku i međunarodni položaj države. Da je nakon nekoga vremena narod sve zaboravio i počeo nagrađivati izdajnikei da posljedice toga osjećamo i danas, i to u punome smislu riječi.

Problemi se mogu riješiti. Od kuda početi?

Najbolje od onih koji su ih stvorili.

Cijeli članak možete pročitati ovdje

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!