fbpx
Utorak, listopad 15, 2019

VELEIZDAJNICI KAO KOČNIČARI RAZVOJA HRVATSKE

Danas, činjenice pokazuju da su iza zločinačkog jugokomunističkog režima, za uspomenu i dugo sjećanje Hrvatima ostali neizbrisivi tragovi Bleiburga i križnih putova u preko 1700 masovnih stratišta i grobišta. Simbol strahota tog režima posebno je vidljiv u Hudoj jami, rudniku Barbara u Sloveniji, u kojeg su natjerali oko tri tisuće zarobljenika, žena, djece i staraca te ih žive zazidali da umiru u strašnim mukama. Time su, po strahotama, nadmašili zvjerstva nacista u Auschwitzu.

a) Uloga parlamentarnih izbora u demokratskim državama

Parlamentarni izbori odraz su demokracije u pojedinoj državi putem kojih, punoljetni, državljani iskazuju svoje mišljenje prema postojećoj političkoj vlasti. Dakle, građani, glasujući na izborima iskazuju povjerenje određenoj osobi ili političkoj stranci istih političkih nazora. Tako, daju povjerenje pojedincu ili stranci da u tijelima političke vlasti – parlamentu, provodi politiku od općeg nacionalnog interesa države u kojoj žive.

Da bi građani – glasači znali za koga će u Hrvatskoj glasovati, moraju znati za koga ne smiju dati svoj glas, a to su oni koji su bili i ostali za Jugoslaviju, koji ideološki samostalnu Hrvatsku ne smatraju svojom domovinom.

Do danas je praksa pokazala da Hrvati ne prepoznaju svoje stoljetne protivnike, odnosno progonitelje hrvatskog naroda, što potvrđuju rezultati na parlamentarnim izborima.

Tako na primjer, do proteklih parlamentarnih izbora, na vlasti u Hrvatskoj je bila velikosrpsko komunistička koalicija, u kojoj je bilo oko 49 posto velikosrpskih ideologa. Istovremeno, u Hrvatskoj danas imamo oko 4,5 posto Srba, a zašto ih je 49 posto u Vladi, neka odgovori Zoran Milanović, ideološki prijatelj bivši udbaša Perkovića i Mustaća.

Nakon proteklih parlamentarnih izbora, političko stanje se nije promijenilo, jer prohrvatska koalicija nije osvojila minimalnih 51 posto saborskih mandata da bi mogli formirat prohrvatsku Vladu i provoditi prohrvatsku politiku.

Suprotno tomu, pod ucjenjivačkim uvjetima anacionalne grupe građana iz Mosta, sklopljen je sporazum o novoj Vladi. Iz aktivnosti te Vlade mogli smo zaključiti da se radi o ubačenoj Milanovićevoj petoj koloni, tako da je Vlada bila blokirana u bilo kakvoj prohrvatskoj politici.

Između ostalih zahtjeva, ta grupa građana uvjetovala je da Ranko Ostojić bude predsjednik Saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, što je u suprotnosti nacionalnim interesima koje je zastupao i provodio Ostojić dok je bio ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Ranko Ostojić je dokazao svoje „domoljublje“ kad je suprotno članku 8. Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, nasilno postavljao ćirilične ploče po Vukovaru. Posljedica ćiriličnih ploča je nasilna smrt hrvatskog branitelja Pajičića.

Koliko ta grupa građana poštuje nacionalne vrijednosti i rezultate Domovinskog rata to je pokazao njihov predsjednik Božo Petrov, koji je tražio da se sastavi trodijelna Vlada. To znači, s jedne strane, iz dijela Milanovićeve jugokomunističke koalicije, onih ideologa koji su bili protiv rušenja Jugoslavije, pa tako i protiv osamostaljenja Hrvatske, a s druge strane, onih domoljuba koji su se borili za izdvajanja Hrvatske iz velikosrpsko-komunističkog lagera, čiji je centar bio Beograd, centar progona Hrvata i pljačkanja Hrvatske.

To u krajnjem rezultatu znači, zaboravimo posljedice srbočetničke agresije, kao i na ogromne hrvatske žrtve.

Da bi Hrvati znali za koga ne smiju dati svoj glas morali bi poznavati stvarnu povijest Hrvatske i imati razvijen nacionalni osjećaj. Međutim, to je glavni problem kod hrvatskog naroda jer su Hrvati jedini narod u demokratskoj Europi koji ne poznaje svoju stvarnu povijest pa su povijesno politički nepismen narod i bez razvijene nacionalne svijesti. Naime, od 1918., do današnjih dana Hrvatima su povijest pisali vlastodršci, velikosrpski i jugokomunistički ideolozi. I današnji školski udžbenici i povijest napisani su pod vodstvom Milanovićevog ministra obrazovanja Hrvata, velikosrpskog ideologa Željka Jovanovića mrzitelja svega što simbolizira hrvatski nacionalni identitet, svega što je stvoreno u Domovinskom ratu.

Dakle, Hrvati su jedina nacija u demokratskoj Europi koji su povijesno, pa tako i politički nepismen narod. To su ujedno razlozi odsutnosti nacionalne svijesti u Hrvata i ideološke razjedinjenosti hrvatskog naroda.

b) Razjedinjenosti hrvatskog naroda i njeni uzroci

Zajedništvo naroda jedne države čini njegovo konstantno zalaganje u zaštiti sveopćih društvenih i gospodarskih interesa države u cjelini. Politika demokratskih država Europe temelji se na tim postavkama što se vidi u konstantnoj konkurentskoj borbi na europskom tržištu, s ciljem boljitka svojih građana.

Suprotno načelima demokratskih i civiliziranih država Europe, u Hrvatskoj, umjesto zajedništva, egzistiraju dvije suprotstavljene ideologije s bitno različitim odnosom prema nacionalnim vrijednostima i zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske.

Jedna od tih, je nacionalna prohrvatska ideologija, koju predvodi Tuđmanov HDZ, koja je izborena u četverogodišnjem Domovinskom ratu, nametnutom velikosrpsko-crnogorskom vojnom agresijom na Republiku Hrvatsku.

Nakon provedene oslobodilačke operaciji Oluje, Hrvatska je porazila agresora i izborila svoju samostalnost nakon stogodišnjeg robovanja, pod velikosrpskom i jugokomunističkom tiranijom. Velikosrpska tiranija, progon, masovne likvidacije hrvatskih domoljuba, nacionalna, kulturna i gospodarska obespravljenost Hrvata i sistematska pljačka Hrvatske započela je još 5. prosinca 1918. godine, i s različitim intenzitetom i oblikom trajala je do osamostaljenja Hrvatske, do oslobodilačke operacije Oluje 1995. godine.

Drugo je anacionalna, velikosrpsko – jugokomunistička ideologija, kao recidiv velikosrpsko- komunističkog režima, koji je vladao na jugoslavenskim – Hrvatskim prostorima od 1945. godine.

Analitički promatrano antihrvatske režime, od 1918. do 1941., vladala je velikosrpsko-orjunaška politika Kraljevine Jugoslavije s karakteristikama totalne obespravljenost hrvatskog naroda i sistematska pljačka Hrvatske.

Od 1941. do 1945., razdoblje je Drugog svjetskog rata, koje karakterizira velikosrpska borba za novu, sada velikosrpsko-komunističku Jugoslaviju. AVNOJ-evskim odlukama udareni su zakonski temelji za novu Jugoslaviju. Ta, takozvana Titina Jugoslavija, u stvarnosti je ponovo velikosrpska, stvorena 1. ožujka 1945., nakon reorganizacije Jugoslavenske armije. Reorganizaciju su proveli velikosrpsko-komunistički generali. Ukinuli su dotadašnje republičke štabove i Vrhovni štab JA, a osnovali četiri jugoslavenske armije s Generalštabom, čije je sjedište locirano u Beogradu. Komandanti tih armija su: Koča Popović, Peko Dapčević, Kosta Nađ i Petar Drapšin. Dakle, sada, umjesto dotadašnje Kraljevine Jugoslavije imamo velikosrpsko – komunističku Jugoslaviju, s tim da je formalno na čelu Hrvat Josip Broz Tito. Komunistička ideologija zasniva se na demokratskom centralizmu, pa se idealno uklopila u program velikosrpske interesne vladavine iz jednog centra – Beograda.

Tada nastupa povijesno razdoblje neopisive tiranije, progona, zvjerske likvidacija hrvatskih domoljuba, koje simboliziraju masovne likvidacije na Bleiburgu i tokom križnih putova.

Kako su izgledala ta zvjerstva najbolje govore oni sami. Tako, tadašnji ministar unutarnjih poslova, velikosrpski krvolok Aleksandar Ranković kaže da su od 1945. do 1951. likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja od čega preko 500.000 Hrvata. Znači, da od ukupno likvidirani oko 85 posto su Hrvati katolici.

Na temu politike velikosrpsko-komunističkog Titinog režima, na propovjedi 15. kolovoza 2007., krčki biskup Valter Župan kaže: Titin režim likvidirao je 1,129.000 narodnih neprijatelja. Ako taj broj likvidiranih promotrimo kroz Rankovićevu formulu da od ukupnog broja likvidirani oko 85 posto su Hrvati, tad vidimo odnos tog režima prema Hrvatima katolicima, kao najvećoj prepreci u programu stvaranja velike Srbije.

c) Poveznica velikosrpskih i jugokomunističkih ideologa

Karakteristike komunističkih režima su jednoumlje, diktatura s velikim brojem masovnih zločina nad vlastitim stanovništvom. Uz sve to, komunizam je unazadio gospodarstva tih zemalja do velikog siromaštva

Danas, činjenice pokazuju da su iza zločinačkog jugokomunističkog režima, za uspomenu i dugo sjećanje Hrvatima ostali neizbrisivi tragovi Bleiburga i križnih putova u preko 1700 masovnih stratišta i grobišta. Simbol strahota tog režima posebno je vidljiv u Hudoj jami, rudniku Barbara u Sloveniji, u kojeg su natjerali oko tri tisuće zarobljenika, žena, djece i staraca te ih žive zazidali da umiru u strašnim mukama. Time su, po strahotama, nadmašili zvjerstva nacista u Auschwitzu.

Koliki je bio progon „narodnih neprijatelja“ to se vidi u izjavi Aleksandra Rankovića koji kaže: „Kroz naše logore i zatvore između 1945. i 1951. godine prošlo je 3,777.776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi 586.000“. Unutar zadnjeg broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Ta izjava potvrđuje da od ukupnog broja likvidiranih, oko 85% ubijenih bili su Hrvati katolici. (H-sl-30. 11. 07. i 07.12.07., Večernji 14. 09. 07.).

Danas vidimo da je omjer stratišta i grobišta velikosrpsko-komunističkog režima oko 89 posto, u odnosu na 0,13 posto režima NDH (Istraživanja prof. Jurčevića, Vukića i drugih povjesničara)

Velikosrpsko-komunistički režim Jugoslavije i nakon završetka rata, nastavio je progonom hrvatskih domoljuba diljem Europe i šire. Po utvrđenim podacima, organizirano je oko sto likvidacija hrvatskih emigranata, od čega 69 dokazanih ubojstava. Jedno od tih ubojstava je hrvatski emigrant Stjepan Đureković, zbog kojeg se danas vodi sudski proces u Njemačkoj protiv udbaških šefova Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća i protiv kojih je donesena prvostupanjska presuda doživotnkg zatvora.

Koliko su današnji jugokomunisti ideološki povezani s tim režimom to je SDP-ova koalicija sa Zoranom Milanovićem, dokazala kad su se suprotstavili izručenju Perkovića i Mustaća sudu u Njemačkoj, zemlji u kojoj je izvršeno ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Za vrijeme trajanja komunističkog režima progon i likvidaciju hrvatskih domoljuba zajednički su vršili velikosrpski i jugokomunistički ideolozi. U biti, kako je cjelokupni represivni aparat bio u rukama velikosrpskih ideologa tako su cijelim režimom vladali srpski generali JA, velikosrpski ideolozi.

Međutim, u planiranju i u realizaciji likvidacija zločina izvršioci su bili uključeni i hrvatski jugokomunisti, danas zajednički zaštitnici tog zločinačkog režima. To je glavna međusobna poveznica velikosrpskih i jugokomunističkih ideologa. To su razlozi zajedničke zaštite „tekovina“ NOB-a, izmišljenog „antifašizma“ i tog cjelokupnog komunističkog sustava.

d) Vojna agresija na Republiku Hrvatsku

Zbog stoljetne tiranije, nacionalne, kulturne i gospodarske obespravljenosti Hrvata i sistematske pljačke Hrvatske, hrvatski narod težio je osamostaljenju Hrvatske i u tom pravcu, na sveopćem narodnom referendumu, 1991. godine, Hrvati se izjasnili za izdvajanje Hrvatske iz sastava SFRJ.

Kako su Hrvatska i Slovenija, bile jedine gospodarski razvijenije republike u SFRJ, a izdvajanjem Hrvatske i Slovenije iz Jugoslavije Srbija bi ostala bez dobre krave muzare, prikraćena velikog izvora sredstava, pa se tomu trebalo suprotstaviti.

Tako su velikosrpski ideolozi pod vodstvom Slobodana Miloševića, izvršili vojnu agresiju na Hrvatsku s namjerom proširenja ovlasti i osvajanja hrvatskog teritorija na relaciji Virovitica, Karlovac, Karlobag.

Nakon krvavog četverogodišnjeg rata, u vojnoj oslobodilačkoj operaciji Oluja, pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, hrvatski branitelji su vojno porazili agresora i oslobodili Hrvatsku. Hrvatska je vojno oslobođena, s tim da velikosrpski i jugokomunistički ideolozi nisu fizički likvidirani, kao što su 1945., masovno likvidirani Hrvati.

Nakon vojnog poraza srbočetničkog agresora, jugokomunistički ideolozi su se pritajili, ali nikako nisu prihvatili samostalnu Hrvatsku i rezultate Domovinskog rata. Nezadovoljstvo je tinjalo sve do 2000. godine. Naime, toj antihrvatskoj oligarhiji posrećilo se nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana. Tada, na parlamentarnim izborima 2000. godine, predsjednik HSLS-a Dražen Budiša priključuje se prokomunističkoj koaliciji Ivice Račana, tako da jugokomunisti, oni koji su bili protiv rušenja Jugoslavije i protiv stvaranja samostalne Hrvatske, ponovo dolaze na vlast.

Ta antihrvatska, jugokomunistička oligarhija, već 14. travnja 2000. godine donosi zakon o progonu hrvatskih branitelja, a to je Deklaracija o neupitnoj suradnji sa sudom u Haagu. Tu Deklaraciju napisali su prokomunistički ideolozi Ivo Josipović i Ivo Šimonović. To je samo jedan, mogli bi reći, glavni realizator iz programa detuđmanizacije samostalne Hrvatske stvorene u Domovinskom ratu.

Dakle, otvoreno nastupa program detuđmanizacije svega što je stvoreno u Domovinskom ratu, svega što simbolizira hrvatski nacionalni identitet. Rezultate Deklaracije najviše su osjetili hrvatski branitelji, stvaratelji samostalne Hrvatske koji su prošli komunističko-Bajićeve kazamate.

Uz progon hrvatskih branitelja, a radi masovnog uhljebljenja jugokomunističkih kadrova, dolazi do velikog zaduživanja Hrvatske skupim kreditima. Istovremeno, prohrvatski kadrovi bježe u svijet tražiti sredstva za opstanak obitelji. Sve ono što je upropašteno srbočetničkom agresijom nije obnovljeno, a hrvatsko gospodarstvo i dalje propada.

Za zbrinjavanje aboliranih četnika – agresora, Milanovićeva Vlada utrošila je preko 5,5 milijardi eura. Zbog velike brige o zbrinjavanju povratnika, netko je morao materijalno ispaštat, a to su hrvatski branitelji.

Koliko je ta antihrvatska politika bila uspješna danas vidimo u približavanju hrvatskog gospodarstva Bugarskoj i Rumunjskoj.

e) Zašto Hrvatsku ne vode prohrvatski domoljubi koji su je stvarali

Umjesto hrvatske povijesti, velikosrpski ideolozi provodili su stoljetnu indoktrinaciju hrvatskog naroda pa je to razlog da su Hrvati jedini narod koji je povijesno politički nepismen, a posljedice se najbolje vide na parlamentarnim izborima.

Dakle, logično, da prohrvatsku politiku mogu voditi isključivo prohrvatski pojedinci i stranke, sa stožernim nacionalnim prohrvatskim Tumanovim HDZ-om, a za to je potrebno barem 51 posto saborskih mandata. Do sada, razne antihrvatske koalicije, s raznim mostovima i zidovima, nisu birali ni Grci ni Turci, pa na slijedećem parlamentarnim izborima predstoji mogućnost da se konačno hrvatski domoljubi nacionalno osvijeste i shvate za koga ne smiju dati svoj glas, odnosno, za koga bi trebali glasovati.

Ako u Hrvatskoj živi 87 posto katolika, koji su za vrijeme velikosrpskog i jugokomunističkog režima bili proganjani, logično je očekivati da na slijedećim parlamentarnim izborima jugokomunistička koalicija, makar se zvala „narodna“ ili „antifašistička“, bude poražena.

Tu je i oko 500 tisuća hrvatskih branitelja koji su se borili za Tuđmanovu i svoju Hrvatsku, a oni bi posebno trebali znati za koga ne bi smjeli dati svoj glas na parlamentarnim izborima.

Kako su svi komunistički režimi bili zločinački pa tako i Hrvatski nije izuzetak. Daljnji komentar je suvišan, osim što hrvatske katolike treba pitati zašto ne prepoznaju ideološke recidive režima protiv kojeg su se borili, a čiji je predvodnik SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem.

Sjetimo se, da smo prije proteklih parlamentarnih izbora, u Hrvatskoj imali protuhrvatsku velikosrpsko-komunističku Vladu u kojoj je bilo oko 49 posto ortodoksnih velikosrpskih ideologa, dok ih, po popisu stanovništva ima 4,5 posto.

Nakon proteklih parlamentarnih izbora politička situacija se nije promijenila, što znači da prohrvatska Domoljubna koalicija nije osigurala potrebnih 51 posto saborskih mandata da bi u Saboru mogla provoditi prohrvatsku politiku. S pravom se postavlja pitanje, ali i kako svijetu objasniti, da desetljećima progonjeni Hrvati katolici, na parlamentarnim izborima glasuju za svoje progonitelje.

Umjesto bezuvjetne pobjede na parlamentarnim izborima, Hrvatska domoljubna koalicija bila je prisiljena da sa grupom građana iz Mosta zaključi sporazum (ne koaliciju) za preuzimanje vlasti i vođenje prohrvatske politike. Aktivnosti članova Mosta potvrđuju da je postignut dogovor Zorana Milanovića i Božo Petrova da se skupina građana – zastupnika iz Mosta, kao peta Milanovićeva kolona priključili Domoljubnoj koaliciji i da ju iznutra razdiru. Na taj način onemogućen je bilo kakav politički i gospodarski napredak Hrvatske.

Dakle, parlamentarni izbori su oblik demokracije da građani prepoznaju ono što ne valja i da izbornim sitom i rešetom odvoje žito od kukolja, što mnogima nije lako. Kad nezadovoljni, osiromašeni, nezaposleni i opljačkani traže promjene i govore svi su jednaki. Zbog indoktrinacije i zaborava ne znaju da je hrvatsko gospodarstvo uglavnom upropašteno zbog srbočetničke agresije, četverogodišnjeg ratnog stanja. Ali zato, od jugokomunističkih ideologa nikad nećemo čuti da optužuju agresora već Tuđmanovu pretvorbu i privatizaciju. Pretvorba i privatizacija je uvjetovana promjenom – prelaskom socijalističkog sistema u tržišno poslovanje, s tim da su se i tu priključili oni koji su koristili ratno stanje da se osobno okoriste.

Tako, nasjedaju raznim obećanjima, prodavačima komunističke socijalne magle.

Naime, treba se podsjetiti da u svim demokratskim državama Europe postoje desne i lijeve političke opcije. Međutim, u Hrvatskoj lijeva politička opcija nema veze sa europskom, jer to su isključivo recidivi komunističkog režima koji čuvaju tekovine zločinačkog režima i ideologiju svojih očeva i djedova.

Pritom treba biti svjestan da se prvenstveno riješimo komunističkih recidiva koji svjesno ruše tekovine Domovinskog rata i sve što je prohrvatsko. Za sada se trebamo usmjeriti na ideološku opredijeljenost pojedinca i stranke, kao preduvjet vođenja prohrvatske politike. Nikakvi razvojni program ne može biti uspješan dok imamo dvije ideologije, od kojih jedna jugokomunistička, vuče nazad.

Važno je na izborima prepoznati prodavače magle, borce za fotelje, a to su oni koji ne mogu naći svoj interes u Domoljubnoj koaliciji već osnivaju male strančice i obećavaju treći put. To su prvenstveno ideološki izdanci SDP-ove koalicije ili njihovi plaćenici, razbijači hrvatskog zajedništva.

Proteklih šest mjeseci imali smo primjer vidjeti što znači jedna od tih malih strančica (Most), koji je onemogućio bilo kakvo prohrvatsko poslovanje.

Treba se sjetiti da se unatoč velikoj nestašici sredstava, jugokomunistička koalicija jako brinula o aboliranim srpskim agresorima, za njihovo stambeno zbrinjavanje osigurana su financijska sredstva u iznosu od preko 5,5 milijardi Eura na račun državnog proračuna Hrvatske što je posebno naglasio Ivo Josipović. Uz to, aboliranim srbočetnicima, uračunato je u radni staž za mirovinu vrijeme ratovanja protiv Hrvatske, vrijeme kada su slali granate na hrvatsku i uništavali sve što je Hrvatsko. Dok su vodili brigu o aboliranim agresorima, isto su brinuli o hrvatskim braniteljima, ali kako ih što više optužiti i strpati u kazamat.

Ivan Runje/dragovoljac.com

Komentari

Komentari