Radikalni feminizam, promovira ideje koje potječu iz rodne ideologije koju je usvajanjem Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma prihvatio Andrej Plenković i HDZ

Podijeli

Bijelić se osnivanjem ‘radikalnofeminističkog pokreta’ u Hrvatskoj zalaže za pobačaj i pomoć ženama koje trpe razne oblike, kako ona kaže „muškog nasilja“, no puno se više od toga krije iza spomenute udruge. Jer, lažni demokrati i kvazi liberali, degenerirana ljevica, prodaju svoje prigodne floskule o jednakim pravima za sve manjine, apsolutizirajući sve odreda, kao da svaka manjina koja nije kriminalna, ima pravo na javno priznanje.

Bijelić je česta kritičarka katoličke Crkve u Hrvatskoj te je tako putem medija zastupala ukidanje ugovora sa Svetom Stolicom, no posebnu pozornost privukao je njen napad na biskupa Vladu Košića kada ga je optužila da kritiziranjem komunističkog režima brani ustaštvo, fašizam i kapitalizam.

Čini mi se da je prozivanje fašističkih zločina koristio kao alibi za napad na bivši socijalistički režim, koji je Košiću i sličnima glavni trn u oku, ne zato što je taj režim odgovoran za zločine, nego zato što je suprotstavljen njihovoj politici i interesima. Negativne strane bivšeg režima treba kritizirati, zločine osuditi, ali kritika ne smije biti zloupotrijebljena za aboliranje i prikrivanje drugih režima i zločina i tu ne mislim samo na osudu ustaštva i fašizma, nego i na osudu kapitalističkih zločina motiviranih borbom za svjetsku dominaciju i profit”, ustvrdila je Bijelić komentirajući propovijed biskupa Košića na blagdan Velike Gospe 2017. godine.

Što je to militantni feminizam?

Uz radikalni feminizam se često vezuje i izraz militantni feminizam, i to je potpuno ispravno. Radikalni feminizam, u formi u kojoj se razvio 1970-ih, promovira ideje koje potječu iz rodne ideologije.

Radikalno-feministička i lezbijsko-feministička autorica Monique Wittig zalaže se u radu “One is Not Born a Woman” za konstituiranje žena kao klase koja se treba osloboditi eksploatatorske klase muškaraca. Jer ono što čini ženom jest jedan specifični socijalni odnos sa muškarcem, kojega je prije nazvala robovanjem.” Wittig kao važnu metodu borbe radikalnih feministica predlaže ubacivanje riječi – trojanskih konja, gdje i Marijana Bijelić treba političkim zahvatom u već postojeće riječi izvesti subverziju postojećeg socijalnog diskursa; kao važan primjer takve riječi – trojanskog konja navodi termin “rod” (eng. “gender”), kojemu daje novi sadržaj.

A Slobodan Novak bio je hrvatski prozaik, romanopisac i esejist, akademik HAZU, koji je uživao veliki ugled u hrvatskome društvu, a zbog teksta koji je na tu temu objavio 2013. g. završio je na sudu. Prenosimo glavne naglaske iz njegovoga članka koji je danas aktualniji negoli ikada ranije.

Na svijetu ne postoji, niti je ikada živjelo ni jedno jedino ljudsko biće kojemu nije bila – dekretom sudbine – uskraćeno neko od ljudskih prava: bioloških, građanskih, strukovnih, fizičkih, duhovnih itd., pa i spolnih. Jer svako je pravo uvjetovano i ograničeno mogućnošću. Samo, mnogi su toga svjesni i s time suživljeni, a neki bahato zahtijevaju ono što im ne pripada, jer misle da imaju i sva formalna prava kroz pravo “slobodnog izbora”.“

Ali, kako se uopće može govoriti o slobodnom izboru ako se radi o osnovnim prirodnim zakonima!? Tjelesni organi imaju svoju funkciju, koju ne možemo birati ni mijenjati. Pravo na različitost? Da, svakako imamo pravo na različitost! U svemu, osim u onome za što nemamo osobne mogućnosti da ga ostvarimo. I, razumije se, ni u kriminalu. Može li se slobodnim izborom promijeniti psihička devijantnost? Može li se fizička nedostatnost poništiti slobodnim izborom? Mediokritetski mozak zamijeniti visokim faktorom inteligencije? I koji se uopće vitalni prirodni zakon može slobodnim izborom izmijeniti, a da to ne bude neprirodno i nakazno? Može se nadoknaditi ili odstraniti organ, ali samo u istoj funkciji. Korigirati vid, nagluhost, može se gristi zubnim protezama, može se djelomično nadomjestiti amputirana noga, odstraniti mandule, žučna kesica, može se i disati na kanilu, premošćivati žile i crijeva. Ali samo prisilom krajnje nužde, da bi se sačuvala funkcija, ne nikakvim voljnim slobodnim izborom. I tek – oskudnom umjetnom nadoknadom, a najčešće zakinućem i siromašenjem, pa i sakaćenjem. I ne može se jetrom zamijeniti srce, ni slušnim aparatom ispraviti vid…“

Čovjeku u organiziranoj zajednici ne pripadaju društvena prava na djelatnosti kojih svrhu ne može ispuniti. Može ih do mile volje inokosno pokušavati ostvariti, ali ne i legalizirati. Praktički, nitko ne može spriječiti skakanje bez padobrana. Može nam biti ne znam kako žao ako nemamo pravo biti astronaut, rekordni ronilac na dah, virtuoz na violini. Ali nemamo pravo natjecanja čak ni sa zviždačima kroz prste, ako nam to ne ide; a puhati u šaku možemo do mile volje… Ne ćemo zbog toga s onima koji dijele našu sudbinu krenuti u povorku gradom i skakutati u tankim trikoima treskajući jalovim grudima, bolje reći nedojkama ili puzdrama, fućkati, udarati činelama, bubnjevima i tamburinima, mahati krpicama, ispisivati svoju uskraćenost na transparente, panoe i zastave u svim duginim bojama… pa onda još svoje egzibicije i svoje tobožnje ogorčenje i želju za promocijom i publicitetom paradoksalno i komično nazivati Paradom ponosa. Ima u ovom našem konzervativnom narodu izreka: Čega se normalni stide… time se oni drugi ponose. Možda bi neki frustrirani daltonist mogao isto tako paradno i ponosno zahtijevati zabranu obojenih svjetala na semaforu ili boja na zastavi, jer nisu prilagođene njemu; možda bi neki slabovidni astigmatičar zaželio pilotirati; bezbožnik tražiti crkveno vjenčanje; nepismeni sveučilišnu katedru; idiot ministarsku stolicu… Istina, ni to se danas pouzdano ne zna… ali pretpostavljam da im ipak ne bi bilo odprve udovoljeno, čak ni prema političkim mjerilima. Iz jednostavnog razloga: što je bjelodano kako nisu u stanju ispuniti svrhu, ili barem ne potpuno, pa ni zadovoljavajuće.

Doduše, lažni demokrati i kvazi liberali, degenerirana ljevica, prodaju svoje prigodne floskule o jednakim pravima za sve manjine, apsolutizirajući sve odreda, kao da svaka manjina koja nije kriminalna, ima pravo na javno priznanje, posebnu zakonsku zaštitu i potporu, izjednačavanje s nacionalnom, jezičnom, vjerskom, ili političkom manjinom, i to upravo u svojim devijantnim i ekscesnim segmentima. A manjina ima mali milijun! Dakako, zakonodavcu je kudikamo jednostavnije, na primjer, ovisnost o drogama proglasiti kriminalom, i nesretnike satrapski kažnjavati, nego zaštititi manjinska ljudska prava narkomana, alkoholičara, kockara, pušača. Izjednačavanje u svim pravima svih ekscesnih manjina bez ikakve selekcije, nalikovalo bi izjednačavanju paraolimpijaca s olimpijcima, bez uvažavanja njihovih hendikepa.

Ovi veseljaci oskudna stida, što paradiraju gradovima zahtijevajući neke administrativne privilegije, ističući svoje ljudske nemogućnosti kao imanentno svoje pravo, najvažniji dio “zakinutih” ljudskih prava: svoju seksualnu nasladu, ostvaruju, zasad još, ne javno, ali niti tajno, već u relativnoj diskreciji, onako kao i svi ostali. To je tako činio i čini ljudski rod manje-više u svim društvima od početka svijeta, slobodno – jer ilegalno – i u punoj mjeri, osim u zemaljskom raju, ali tamo je to bilo zbog nedostatka partnera (no da su zatražili od Boga još po jednog Adama i po jednu još Evu, bili bi možda heteroseksualci zakinuti. A gdje bismo tek onda bili bez Kaina i nepoznate mu partnerice!?).

Onaj tko je prirodno onemogućen, ne može nikoga kriviti i ni od koga tražiti da mu nadoknadi njegovu prirodnu uskraćenost nekim zamjenskim paragrafskim nadomjestcima, kao što ne mogu žena i muž međusobno zamijeniti svoje prirodne uloge i funkcije. Kad dvojica ili dvije tepaju “dijete moje” – licemjerno lažu! A tražiti tako bučno i rezolutno da se uspostavi besmisleni i surogatni privid, komično je i groteskno, nakazno, i asocijalno do apsurda. I može uživati i, nažalost, uživa licemjernu podršku samo u dekadentnim slojevima suvremene moralno razrovane civilizacije.“, zaključio je akademik Novak.

A upravo je Andrej Plenković i HDZ uvođenjem Istanbulske konvencije i Marakeškoga sporazuma širom otvorio vrata ne samo rodnoj ideologiji, nego u političkome smislu i ultra lijevim strankama poput Možemo, koje su spremne sve ono što je zamišljeno u okviru rodne ideologije i provesti u djelo, a čemu Marijana Bijelić i njen militantni feminizam, već pripremaju i takozvanu potporu nevladinih organizacija, poput njene, radikalnofeminističke udruge.

Foto: Pexels

Komentari

Najnovije