Subota, prosinac 7, 2019

“Ubij bližnjeg svog”, knjiga srpskog autora o UDBI: “Gadafi je pitao zašto Titu dozvoljavate ubijati disidente, a meni ne”?

Anto Nobilo, odvjetnik kojeg se često povezuje s jugoslavenskim tajnim službama – kolokvijalno UDBOM – je pola godine nakon pravomoćnosti presude objavio knjigu “Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu”. U njoj pokušava opravdati to ubojstvo, što je i očekivano obzirom da je on branio optužene koji su na kraju ipak osuđeni na, praktično, doživotne zatvorske kazne.

No on u knjizi pokušava i Jugoslaviju prikazati moćnijom i važnijom nego što je bila, ali pritom iznosi i neke zanimljive detalje, ako mu je vjerovati.  Po njemu, kad je šef UDBE Lasić, koji je navodno doznao za ubojstvo od minstarstva, otišao to odmah osobno javiti Stanetu Dolancu, jugoslavenskome ministru unutarnjih poslova i tad najmoćnijem političaru, ovaj je zapitao – “Što je s ekipom?” da bi potom zabrinuto nastavio: “Nijemci će dići veliku galamu”. Dodao je kako je “govorio Franji Herljeviću (svojem prethodniku) da moraju prestati s ubojstvima, i to naročito nakon što smo se obrukali s onim djetetom u Italiji”.

To s “djetetom u Italiji” odnosilo se na ubojstvo iz kolovoza 1972. Stjepana Ševe, njegove supruge Tatjane i njezine kćeri, njegove pokćerke Rosemarie Ševo, koja je tad imala samo devet godina. Tijekom gotovo pola stoljeća od ubojstva u nekoliko navrata se kao ubojicu imenovalo udbaškog plaćenog ubojicu Vinka Sindičića.

“U optužnici Perkoviću spominju se 22 ubojstva Hrvata u Njemačkoj. Ubojstva ni na koji način ne opravdavam, no potrebno je objasniti i shvatiti zašto su ti ljudi ubijeni, kakav je opći kontekst toga doba – svijet je bio politički, ekonomski i vojno podijeljen na dva bloka – utjecao na djelovanje tajnih službi, te kako su na sve to gledali visoki njemački dužnosnici toga vremena”, piše Nobilo.

On pokušava tvrditi da su zapravo tajne službe Njemačke i Jugoslavije surađivale, što je izmišljotina jer je Jugoslavija bila, za Njemačku, samo još jedna komunistička zemlja neovisno o trenutnim odnosima s Rusijom. “Budući da su ‘zločini’, po riječima mjerodavne referade njemačkog ministarstva vanjskih poslova, ‘počinjeni s velikom pažnjom i preciznošću’, uslijed čega nisu stradali Nijemci, zapadnonjemačka tijela vlasti mogla su seriju usmrćenja koja je nadilazila granice zemalja i od koje se gotovo pola dogodilo na njihovu tlu smatrati ‘internim problemom Jugoslavena’ – tako se Helmut Kohl izrazio na zatvorenom sastanku u studenome 1983. godine”, napisao je Nobilo. Stvar je, naravno, potpuno izmišljena jer Stjepan Đureković jest bio Nijemac, odnosno – državljanin Njemačke, a koliko to Nijemci smatraju “unutarnjom stvari Jugoslavije”, kad netko ubija na njemačkom teritoriju i to njemačke građane, dokazuje upornost kojom su i trideset godina nakon ubojstva bili spremni Hrvatskoj uvesti sankcije ako ne izruči jugoslavenske ubojice.

No u svojoj knjizi “Ubij bližnjega svoga”, srpski autor Marko Lopušina koji ne piše iz perspektive starog udbaša dodaje malo konteksta ovoj priči. Libijski diktator Muamer Gadafi imao je svoje pulene za borbu ne pretjerano legalnim sredstvima i onda je dizao halabuku kad su njegove metode naišle na osude, posebno u Zapadnoj Njemačkoj. “Tito šalje agente u SR Njemačku s nalogom za likvidaciju hrvatskih opozicionara. Ipak, time Titova reputacija u Njemackoj nije uopće ugrožena. Zato vas javno pitam zašto se Titu dopušta ono što ja ne smijem?“, prenosi danas Express.hr. Njemačkoj je, naime, ipak bilo stalo do suradnje sa SFRJ i Titu se kao i Erdoganu i Saudijcima dugo gledalo kroz prste za kršenja ljudskih prava kako se ne bi okrenuo “neprijateljima zapada”.

Komentari

Komentari