Nedjelja, prosinac 8, 2019

Antun Babić: Ja nisam iseljenik, a nisam ni povratnik: Ja sam Hrvat koji je u Hrvatskoj živio i živi duže od predsjednice Kolinde Grabar – Kitarović

Ovaj komentar o predsjedničkoj kampanji u Varaždinu prošlog vikenda počinjem s neočekivanim pitanjem: Zašto su Hrvati u iseljeništvu još uvijek u velikoj mjeri, nakon gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države, percipirani kao nepoželjan dio hrvatskog narodnog bića? U Varaždinu mi je nekoliko ljudi savjetovalo da previše ne spominjem da sam se vratio iz iseljeništva. Navodno zato što iseljeništvo na izborima redovno glasa za HDZ i tako omogućava pljačku i kriminal u Hrvatskoj. Ovdje nije moguće u detalje raščlaniti sve razloge zbog kojih se i dalje širi ta negativna slika o drugoj polovici hrvatskog naroda, koja je odigrala ključnu ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanje samostalne hrvatske države te koja i danas, uz pravu i pozitivnu državnu politiku, drži ključ demografskog opstanka hrvatskog naroda i očuvanja samostalne hrvatske države. Neupitna činjenica da je ta zabluda i dalje duboko nazočna kod velikog dijela političara i naroda u Hrvatskoj, natjerala me je da najprije kažem kako se ja, kao osoba, bivši iseljenik i povratnik, osjećam kad čujem takva ne samo razmišljanja, nego i čvrsta uvjerenja.

cof

Dijelim dobro i zlo s hrvatskim narodom u domovini

Osjećam se vrlo tužno, duboko razočarano i diskriminirano. Sve više razmišljam kako su iseljenici i povratnici zapravo građani drugog reda u odnosu da druge stanovnike u Hrvatskoj, a koji nisu živjeli u iseljeništvu. Zašto sam diskriminiran? Zato što sam rođen u Hrvatskoj prije sedamdeset i jednu godinu (1947.) od majke Hrvatice i oca Hrvata. Zato što sam, iako u neviđeno teškim obiteljskim uvjetima poslije Drugog svjetskog rata, u Hrvatskoj živio prvih dvadeset godina svojeg života. Potom sam u iseljeništvu živio dvadeset i dvije godine, od 1968., da bi se 1990. za stalno vratio u Hrvatsku i stavio na raspolaganje hrvatskom narodu u borbi protiv velikosrpske agresije, i do mirovine časno obavio sve poslove koje sam dobio. Dakle, u zadnjih dvadeset i devet godina stalno živim u Hrvatskoj. Ako tome dodam prvih dvadeset godina života u Hrvatskoj, to znači da sam, do sada, u Hrvatskoj živio četrdeset i devet godina svojeg života.

Drugim riječima, u Hrvatskoj sam živio i živim duže od svake osobe u Hrvatskoj koja je rođena poslije 1971. godine. Prema toj činjenici, ja danas nisam ni iseljenik, a ni povratnik, ja sam Hrvat koji danas svakodnevno dijeli dobro i zlo s hrvatskim narodom u domovini. Duboko sam uvjeren da je, između ostaloga, moja iseljenička i politička državotvorna prošlost i glavni razlog za totalnu blokadu vijesti o mojoj predkampanji u mainstream medijima. Ideje  koje sam zastupao nisu me ni danas napustile. Ja sam oduvijek želio i borio se za slobodnu, samostalnu, demokratsku i gospodarski prosperitetnu državu. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bio sam uvjeren da je hrvatski narod na sigurnom putu prema ostvarenju tog uzvišenog cilja. Svi znamo što nam se u međuvremenu dogodilo – Hrvatska je i demografski i gospodarski pred krahom. Taj moj idealizam i ideal o boljoj Hrvatskoj nije me još uvijek napustio. To je jedini razlog zašto sam se ponovno upustio u borbu, ovo puta ne za stvaranje hrvatske države, nego za – njezin spas.

Borit ću se svim silama za stvaranje pozitivne slike o hrvatskim iseljenicima

Još samo jedna ili dvije riječi na tu temu. Ako postanem predsjednik države, za razliku od sadašnje predsjednice i premijera, snažno ću se svaki dan zalagati da se u državnoj administraciji promijeni negativna politika i odnos prema Hrvaticama i Hrvatima izvan Republike Hrvatske. S druge strane, neumorno ću se zalagati za javni diskurs u medijima koji će hrvatsko iseljeništvo prikazivati u pravom svjetlu – kao zlatnu rezervu i najsigurnijeg strateškog partnera Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u domovini.

A sada nekoliko riječi o dvodnevnom boravku u Varaždinu. Za prošlu subotu i nedjelju meteorolozi su najavili veliko zahlađenje i kišu, pa sam u Varaždin krenuo sa strahom kako bi mi vrijeme moglo u cijelosti pokvariti kampanju u glavnom gradu Zagorja. No dragi Bog je htio da me, posebno u nedjelju, za koju sam planirao glavni dio kampanje, dočeka suncem obasjan drevni hrvatski barokni grad.

S prijateljima Mirom Cepanec i Zvonkom Zubčićem, povratnikom iz Australije (Adelaidea), koji je također u više navrata doživio razne neugodnosti zbog činjenice da ponosno govori kako je živio u Australiji i dao svoj doprinos u radu hrvatske državotvorne zajednice u glavnom gradu Juže Australije, bio sam nazočan na sv. misi u 9 sati ujutro u prelijepoj varaždinskoj katedrali.

Varaždinci su na vrlo toplo dočekali

Nakon mise dijelili smo letke i razgovarali s brojnim vjernicima, čiji je odnos prema nama bio srdačan i topao. Bilo je tu i fotografiranja, ali i otkrivanja da smo prijatelji na Facebooku te da imamo i zajedničke poznanike u domovini i u svijetu. Sestrična pokojnog ministra povratka i useljeništva Marijan Petrovića bila je oduševljena kad je doznala da sam ja bio suradnik ministra Petrovića. Tijekom dijeljenja letaka nedaleko katedrale gospođa Cepanec je dala letak s mojom slikom jednom mladiću, koji ju je odmah upitao: «Je li to onaj gospodin koji je na Uskrs bio u Malom Lošinju?» Dakle, riječ i glas o mojoj kandidaturi za predsjednika sve se više širi diljem Hrvatske.

U posebno dugom sjećanju ostat će mi duži razgovor nakon mise s umirovljenim lokalnim liječnikom, koji je nekada bio vrlo aktivan u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Silno je ogorčen na sadašnjeg predsjednika HSS Krešimira Beljaka, ali jednako je tužan i zbog, kako je rekao, «katastrofalnog stanja u Hrvatskoj», koje hrvatski narod vodi u propast.

Smatram važnim prenijeti i vapaj jedne visoko obrazovane domoljubke koji mi je upitula nakon sv. mise u katedrali, koja mi je rekla: “Gospodine Babiću, molim Vas ujednite sve hrvatske domoljube tj. desne stranke i udruge, inače nećemo nikada pobijediti ove koji sun a vlasti”. Odgovorio sam kako se slažem s tim zaključkom te da se osobno već duže vremena zalažem za ujedinjenjem hrvatskih domoljuba u domovini i iseljeništvu, ali da, nažalost, nisu svi domoljubi za tu opciju.

Ako niste povezani s HDZ-om glasat ćemo za Vas

Naša sljedeća destinacija bilo je središte grada i Stari grad. U središtu grada podijelili smo brojne letke, slikali se ispred Županijske skupštine i Gradskog vijeća. Sat vremena kasnije rukovao sam se i s gradonačelnikom Varaždina Ivanom Čehokom, koji je u društvu bio na kavi. Upoznali smo se prije osamnaest godina u Pekingu kad je Ivan Čehok bio član jednog hrvatskog izaslanstva, a ja opunomoćeni ministar u veleposlanstvu Republike Hrvatske u NR Kini. Ljudi su nas zaustavljali, uzimali letke i iskreno se zanimali za razloge moje kandidature za predsjednika države. Nije bilo niti jednog negativnog komentara. Posebno nakon upita pojedinih osoba imam li veze s današnjim HDZ-om. Na moj negativan odgovor na to pitanje uslijedio bi komentar: «U tom slučaju i ja ću za Vas glasati».

Vrlo zanimljiv bio je i kratak susret s visokim dužnosnicima hrvatskih sindikata na štandu za prikupljanje potpisa protiv Zakona o odlasku u mirovinu sa šezdeset sedam godina. Dao sam im da pročitaju moj transparent. Posebno im se dopala zadnja poruka – LOPOVIMA JE MJESTO U ZATVORU, A NE NA VLASTI. Rekao sam im da podržavam referendum i da ću ovaj tjedan na Trgu bana Josipa Jelačića i ja dati svoj potpis. U središtu grada popio sam i kavu s glasnogovornikom udruge «Macelj 1945.» Ivanom Jaklinom, koji mi je poklonio vrlo vrijednu knjigu «Macelj 1945.».

Šetnja Starim gradom ostavila je na mene vrlo pozitivan dojam. Neke je ljude zanimalo zašto sam krenuo u kampanju tako rano kad izbori još nisu službeno objavljeni. Odgovorio sam da pokušavam probiti organiziranu medijsku blokadu moje kandidature, ali i da to činim po uzoru na predsjedničke izbore u Americi, gdje natjecanje unutar stranaka počinje i dvije godine prije predsjedničkih izbora. Trenutno u SAD-u se samo iz Demokratske stranke kandidiralo više od dvadeset kandidata, koji će se putem unutarstranačkog glasovanja boriti za službenog kandidata stranke na predsjedničkim izborima koncem 2020. godine. U starom gradu nam je prišao i jedan mladić, koji nije bio stariji od dvadeset godina, i vrlo srdačno ponudio svoju pomoć tijekom kampanje, što smo, naravno, još srdačnije prihvatili. To mi je još jedanput potvrdilo da sam na dobrom putu i da mladi pozitivno reagiraju na moju kandidaturu.

U zaključku, uz objavu nekoliko fotografija, želim izraziti zahvalu najodgovornijim osobama za uspješnu kampanju u Varaždinu. Moju duboku zahvalnost upućujem gospođi Rosi Veseljak iz Švicarske, koja je ovih dana boravi u Varaždinu. Posebnu zahvalnost izražavam gospođi Miri Cepanec i Zvonku Zubčiću, povratniku iz Australije (Adelaidea), koji je bio obučen u predivnu slavonsku nošnju. Oni su cijeli dan plijenili pozornost, dijelili letke i nosili transparent. Naravno, zahvaljujem i gospodinu Ivanu Jaklinu, glasnogovorniku Udruge Macelj 1945., koji mi je poklonio knjigu “Macelj 1945.”.

U idućih nekoliko tjedana moju kampanju nastavljam u Čakovcu, Kumrovcu i Trgovišću.

Autor:Antun Babić

Komentari

Komentari