Vukovar, 17.11.2020. - Predsjednik Vlade Andrej Plenković položio vijenac kod spomenika poginulim i nestalim zaposlenicima Borova d.d. u Domovinskom ratu i sastao se s predstavnicima Uprave Borova d.d. Na fotografiji Andrej Plenković (C). foto HINA/ ml

Zaraženi su i oni koji nam propisuju mjere: Što se iz toga da zaključiti?

Podijeli

Dok se vode polemike oko novih mjera za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom – nadajmo se da je ipak sve manje onih koji ne vjeruju da virus uopće postoji i da je bezopasan, uz brojke mrtvih koje se povećavaju svaki dan i danas su došle do 74 dnevno – dotle sve češće zagovornici lockdowna i strožih mjera padaju kao žrtve koronavirusa. Lako je bilo napadati i ismijavati Donalda Trumpa kad se zarazio – “ha, ha, ne drže se mjera i ne nose maske” – no zaraženi su sve češće i oni koji se i te kako drže mjera, u Hrvatskoj su to prije svega ministar zdravstva i član stožera Vili Beroš, koji je u prvom valu pandemije slavljen i proglašen “najzaslužnijim za spas sezone i mali broj zaraženih u Hrvatskoj” a u drugom kritiziran kao čovjek koji jednostavno nije uspio spriječiti eksponencijalno širenje zaraze i koji je Hrvatsku doveo u vrh država s najviše zaraženih, te Andrej Plenković. Uz još nekoliko ministara.

Oni su zagovornici strogih mjera, pa ako su oni zaraženi, unatoč mjerama, u osnovi se mogu izvući dva zaključka: Ili se oni koji nam nameću stroge mjere sami tih mjera ne pridržavaju, ili mjere jednostavno nisu naročito učinkovite.

Istina ipak nije tako jednostavna. Političari su po prirodi svog posla puno više u društvenim kontaktima nego drugi ljudi, njihov posao se velikim dijelom svodi na sastančenja, putovanja, oni susreću svakog dana veliki broj ljudi i u većem su riziku od prijenosa zaraze. Istina, Plenković se zarazio od supruge, ne od nekog nepoznatog – ali i to govori u prilog tome da ni uz sve mjere ne možete spriječiti da se zarazite od bliskog člana obitelji. Nitko neće nositi masku po kući, zar ne! Ili lijegati u krevet sa suprugom s maskom na licu. Djeca ne nose maske ni u vrtićima, ne bi imalo učinka.

Koliko god se držali mjera, prostor za zarazu postoji. To ne znači da se mjera ne treba držati, jer je rizik uz njih manji – ali je svejedno i dalje vrlo velik! Lako je reći “ostani doma”, no priroda posla velikog broja ljudi podrazumijeva neki vid socijalnog kontakta s drugim ljudima. I mimo toga, ne možemo vječno živjeti izolirani od susjeda i prijatelja. Svadbe, utakmice – sve je to moguće zaustaviti na neko vrijeme, ali ovo već traje gotovo godinu dana, i puni lockdown više nije moguć ni zbog ekonomije, ni zbog zamora ljudi strogim mjerama.

Dakle, oni koji su zaduženi da zaustave virus, koji ponavljaju kako im je to prva briga, i sami padaju žrtvama virusa. Što će ponovo potaknuti polemike: Švedski liberalni model, ili strogi njemački tip zaključavanja? No niti su stroge mjere pridonijele tome da u zemljama koje ih imaju bude bitno manje zaraze nego tamo gdje tih mjera nema, niti su liberalne mjere bitno pridonijele spasu ekonomije tamo gdje strogih mjera nema. Švedska ekonomija je jedna od najpogođenijih korona krizom u Europi, jer ona ne ovisi o kafićima nego o izvozu, pa su Scania, Ericsson, Volvo, bili prisiljeni na masovna otpuštanja unatoč blagim mjerama. Jer, što vam vrijedi otvorena ekonomija kad nema kupaca?

Razlike, naravno, postoje – stroge mjere donekle pomažu sprječavanju zaraze, ali u vrlo ograničenom opsegu. Liberalne pomažu ekonomiji – ali također u vrlo ograničenom opsegu. Razlog je tome što je pandemija u osnovi vid elemenatrne nepogode – poput tsunamija, potresa, najezde skakavaca, poplave. Što god uradili ili ne uradili, takva nepogoda će napraviti ogromnu štetu – i njene razmjere ne možete bitno umanjiti nikakvim mjerama ni pripremama. Što ne znači da ne treba pokušati poduzeti sve što se može da šteta bude manja, ali od onog što poduzimate ne treba očekivati previše.

Kad se podvuče pod crtu, apsolutno učinkovitih mjera trenutno nema, i koliko god se političari pozivali na znanstvenike, statistiku, i sve ostalo te obećavali da ćemo uskoro živjeti normalno, ostaje činjenica da nitko nije imun na zarazu, a najmanje oni koji su zaduženi za sprječavanje njenog širenja. Kad virus napadne ministra zdravstva i Premijera, to je u neku ruku i poraz njihove strategije borbe protiv virusa: Postoji li uopće učinkovita strategija, posve je drugo pitanje. Ali onda to treba priznati i reći, “nemamo pojma što nam je zapravo činiti”.

Komentari

Najnovije