Petak, 3 srpnja, 2020

U BiH se nakon šest godina pojavilo bjesnilo, neizlječivo je i smrtonosno

Krajem svibnja u referentnom državnom laboratoriju je, nakon šest godina, dijagnosticirano bjesnilo kod tijela lovačkog psa s područja općine Srebrenica (RS).

Jedna od najstarijih bolesti, za koju se zna više od 4.000 godina, bjesnilo ili bjesnoća (Rabies ili Lisa) je teška i po ljude smrtonosna zarazna bolest zoonoza, jer je njezino liječenje nemoguće i ishod je fatalan.

Ljudi su ipak uspjeli razviti uspješne mjere prevencije koje uključuju edukaciju stanovništva, cijepljenje pasa i mačaka, testiranje ulovljenih divljih životinja, te njihovo obvezno testiranje na prisutnost virusa bjesnila.

I posljednji registrirani slučaj, 2014. godine, također je bio slučaj zaraženog psa, a u proteklom razdoblju uspješno su provođene mjere cijepljenja životinja, navodi se u priopćenju Instituta za zdravlje i sigurnost hrane Zenica (INZ).

Preporuke stručnjaka su da se vrše cijepljenja, kako bi se izbjegla mogućnost širenja bolesti s divljih na domaće životinje, a onda na ljude. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO/WHO) godišnje u svijetu od bjesnila umire 59.000 ljudi, od čega 40 posto djeca mlađa od 15 godina.

Od bjesnila mogu oboljeti svi sisari. Lisice, vukovi, rakuni, tvorovi, lisice, šišmiši, psi i mačke, kao i stoka i ljudi najčešće obolijevaju od bjesnila. Životinje koje nisu sisari, poput ptica, zmija i riba, ne mogu dobiti bjesnilo. Životinja se zarazi virusom putem pljuvačke, najčešće tijekom ujeda zaražene životinje.

Kako navode iz INZ-a, ujedom bjesne životinje (psa, lisice, vuka i dr.), obolijeva i krupna stoka koja uključuje konje, goveda, ovce, koze, svinje i dr. One međusobno gotovo nikad ne prenose bjesnilo.

Ovisno o životinjskoj vrsti, glavnom nositelju virusa bjesnoće i životnom prostoru u kojem se održava infekcija, mogu se razlikovati četiri epizootiološka oblika bolesti od kojih su najvažnija dva – urbana bjesnoća, koju većinom šire psi, a manje mačke.

Pojavljuje se u onim zemljama u kojima je veterinarska kontrola pasa slaba, te silvatična bjesnoća, vezana je za šumske životinje (lisice, vukovi ali druge) i ona predstavlja stalni rezervoar infekcije.

Kod ljudi bolest se javlja u dva različita oblika, oba objašnjiva činjenicom da virus napada živčani sustav. Prvi znaci bjesnila kod čovjeka javljaju se obično pošto su rane od ujeda već zarasle.

Ako je rana bila na licu, znaci bjesnila mogu se javiti već četrnaestog dana nakon ujeda, ali ako su rane na prstima noge, do pojave prvih znakova bjesnila može proći i dva mjeseca.

Za to vrijeme rana zaraste kao i svaka druga rana. Ponekad se oko ožiljka javljaju bolovi, “mravci”, peckanja, a sama rana je neosjetljiva.

U INZ-u napominju kako je prevenciji ove bolesti potrebno posvetiti posebnu pažnju s obzirom na to da je njezin ishod – smrtonosan.

Tri su važna aspekta prevencije bjesnila, izbjegavanje kontakta s bolesnim životinjama, posebna pažnja i izbjegavanje potrebna kod osoba izloženih pojačanom riziku od izlaganja virusu, te prevencija infekcije u osoba koje su bile izložene virusu, navode iz INZ-a.

Komentari

Komentari