fbpx
Srijeda, listopad 23, 2019

Tko je Emil Tedeschi, i kako je zaradio prvi milijun usred rata?

„Ono kad te prebaci, pa misliš da si renesansni um, a ne običan predator, s visine dociraš o svemu, o rasizmu fašizmu, akademicima, Bandiću, splitskoj nesnošljivosti, zagrebačkoj malograđanštini, vrhunskom sportu i vrhunskim prevarama, lošem mentalitetu, jos lošijoj arhitekturi i najgorim ljudima, a onda ti “tvoji” podmetnu nogu, pa se iza tebe na banneru ponosno ističe da si osnivač i vlasnik ALTANTIC GRUPE. Važno je da bi ti “tvoji” napravili bolji aerodrom, a kaj slova ne znaju posložiti po redu, nisu važna slova, dok se broji lova…“

Meni je promaklo, ali kolegici Romani Eibl, s čijeg je facebooka gornji citat, nije: Dok je Emil Tedeschi držao svoj, od „hrvatske“ ljevice hvaljeni govor u kom je šovinistički izvrijeđao Split i Hrvatsku, iza njega je pisalo „Altantic grupa“. Greška u tipkanju, događa se – ali kad se dogodi dok drugim popujete o tome kako biste vi sve uradili bolje, to baš nije zgodno.

Tko su „mi“ koji linčuju crnce?

Tedeschi je nakon pada Todorića postao najbogatiji Hrvat (Forbes tvrdi da je to Davor Lukšić, ali on je zapravo u Čileu). Iako vodi jedinu veliku privatnu korporaciju u Hrvatskoj, koja je i dalje u osnovi socijalistička zemlja bez privatnog sektora i s u odnosu na veličinu najvećim u EU javnim sektorom, i to u zemlji koja je prema privatnim poduzetnicima u pravilu neprijateljski nastrojena, nije nikad bio na udaru javnosti, za razliku od omraženog Todorića ili čak jednog Rimca, o kojem Hrvati s prve linije šanka znaju sve ono što Porsche i Hyundai ne znaju. Da znaju, onda Hammond iz Top geara ne bi nikad razbio Rimčev auto jer bi znao da taj auto zapravo ne postoji.

Tedeschi, koji je govorio o tome kako „mi“ poželimo linčovati crnca kad ga vidimo – a da nije objasnio na čemu to temelji, kad u Hrvatskoj praktički nikad nije bilo rasističkih ispada prema crncima, niti je objasnio tko smo „mi“, niti se zamarao time zašto u Hrvatskoj postoji određeni zazor i oprez spram Srba – se obogatio kupujući propale socijalističke tvrtke, odnosno brandove, dakle on je tipični privatizacijski tajkun. Nije stvarao nove brandove, već je koristio popularnost starih i razvijao ih dalje. Cockta, Cedevita, Argeta paštete i namazi, razne kave… Pored toga, uspio je osigurati prava na distribuciju raznih popularnih stranih proizvoda za područje bivše Jugoslavije – od Duracell baterija do Red Bulla, od Nestle čokolada do Hipp kašica, Johnson i Johnson šampona, Philips kućnih uređaja… Podaci za prošlu godinu pokazuju da su ostvarili rekordnu dobit od 244 milijuna kuna, a promet od preko 5 milijardi kuna. Rast bilježe svugdje gdje posluju: Najviše u Hrvatskoj, lani 12 posto, u Srbij 5 posto, Sloveniji 4…

Tatin kapital

Kako mu je to pošlo za rukom, a da pritom izbjegne bijes javnosti koji se obično sruši na tajkune koji su se obogatili mešetarenjem i privatizacijom?  Kako je on, koji je stvarno bio miljenik svih vlada, uspio izbjeći da se o njemu piše kao o čovjeku kom su sve hrvatske vlade pomogle u bogaćenju, dok Todorić, koji deset godina kao „miljenik vlada“ nije mogao dobiti kredit u Hrvatskoj pa se morao zaduživati kod Rusa, nije? Tim više što je Todorić još za Jugoslavije, prije rata, bio vrlo, vrlo bogat – a Tedeschijevo bogaćenje počinje 1991., u osvit rata, osnivanjem Atlantic trade d.o.o. Neki su tada krenuli u rat, ostali bez zdravlja i budućnosti, samo da bi trideset godina kasnije bili nazivani pogrdnim imenima od onih koji su rat iskoristili za osobno bogaćenje, koji su tada imali važnijeg posla.

Doduše, ni Emilov otac Svetozar nije bio siromah – navodno je zaradio je dobre novce u Italiji, pa dao sinu početni kapital. Kad su drugi dobili pušku u ruke, mlađahni Emil je dobio pozamašan novac da započne s mešetarenjem. Prije toga, mladi Emil je radio – naravno – izvan Hrvatske, jer ovdje nije bilo sigurno, u talijanskom Meteor holdingu ali je tvrtka u kojoj je bio direktor veleprodaje ubrzo bankrotirala, a Emil se, opet prema vlastitoj priči, našao na cesti i bez posla, tek uz povremene gaže kao DJ (čime se bavio od teenagerske dobi) pa je tada s tatinim novcem krenuo u privatizaciju jugo-brandova. Ta priča o tome odakle tati Svetozaru pare i zašto je propao Meteor je ponešto drukčija prema nekim drugim ljudima, no o tome kasnije.

Liberalan, socijalan, tajkun

Uvijek je, kao i većina tajkuna na ovoj planeti, bio lijevo politički orijentiran – što svakako pomaže pozitivnom tretmanu kod medija i kod javnosti. „- Sigurno sam odgojen u antifašističkom duhu i imam nultu toleranciju na fašizam, na bilo koju vrstu ekstremizma, šovinizma“, kaže čovjek koji je nekidan šovinistički generalizirao Hrvate i Dalmatince i proglasio ih smećem od ljudi.

„Odgojen sam internacionalno. Živio sam u Italiji i Velikoj Britaniji. Djeca mi se školuju vani. Putujem, svoj posao i kontakte ostvarujem sa čitavim nizom čimbenika, od organizacija do pojedinaca diljem svijeta. Član sam važnih svjetskih relevantnih institucija, poput Trilaterale, odnedavno sam izabran u dekanov savjet Harvard Kennedy School of government“, rekao je o sebi u jednom intervjuu. „Nikada nisam bio u politici. Pozivali su me gotovo sve relevantne političke stranke da se uključim u njihov rad. Sigurno da u mom svjetonazoru ima socijalno demokratskog aspekta, liberalnog ali i konzervativnih elemenata.“  Tko ne bi volio socijalno osjetljivog tajkuna, nisu li svi oni takvi?

Dečko s Harvarda

On, naravno, voli pričati studentima Harvarda o svom uspjehu, o inspiraciji koju je nalazio u pjesmama Mary J Blige, o tome kako su genijalni patenti koji omogućuju da se granule cedevite otope u vodi, i o tome kako je hrabro započeo sa žvakaćim gumama sred rata te kako je Hrvatska, tijekom rata, zahvaljujući njegovom marketinškom geniju postala raj za trgovce žvakaćim gumama, i o vremenu kad je osnovao kompaniju: „Bila su to teška vremena, doba devalvacije i hiperinflacije … počeli smo doista hrabro, distribucijom guma za žvakanje Wrigley, a to je bio bizaran artikl u zemlji koja je bila u ratu. Tko bi želio gume za žvakanje u to doba? Ljudi su trebali gorivo, oružje, municiju, vodu, kruh… Ali to je istodobno bila naša prednost jer smo se počeli baviti nečim što nije bilo strateški važno za državu i za konkurenciju. I uspjeli smo! Hrvatska je postala treća zemlja u svijetu po konzumaciji guma za žvakanje“, govorio je pred par godina studentima pa nastavio priču o velikom uspjehu Cedevite, o tome kako je sazivao sastanke sa svim zaposlenicima jer on nije bahat i razgovara sa svima koji rade u tvrtki, o tome kako su se manageri čudili da on, onako socijalno osvešten po celom telu poziva radnike u proizvodnji i zaposlene u uredima na zajednički sastanak…

Buljeve optužbe

Naravno da ta ljudina, koja se ne libi pozvati i obične ljude na sastanak managementa, gaji prezir prema običnim Hrvatima. Oni su primitivni, smrde, djeca im se ne školuju vani, nisu članovi relevantnih svjetskih institucija, i nemaju novca ni za viski u Pepermintu niti premijera za dobrog prijatelja, kamoli da bi ih netko odgajao internacionalno. No opet, ti Hrvati o kojima Tedeschi priča s prezirom i gađenjem nisu ratni profiteri. A za njega se to ne može sa sigurnošću reći: Naime, iako službena biografija kaže da je biznis razgranao svojim managerskim sposobnostima (koje nije u toj mjeri pokazao kod prvog poslodavca, koji je propao) i tatinim novcem zarađenim u Italiji, nerijetko se spominjalo da su tatica Svetozar i sinek Emil zapravo zamračili neke novce namijenjene za obranu.

Naime, još 2011. godine je Miro Bulj, tada nezavisni sinjski vijećnik,  podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja za ratno profiterstvo: Radilo se o nestanku 1,4 milijuna njemačkih maraka namijenjenih kupovini oružja 1991. godine, a „nepoznati počinitelj“ je, Bulj tu nije ostavio puno prostora za nagađanje, bio Emil Tedeschi.

“Stvari su jasne. Novac za naoružanje je preko Trgosirovine završio u Meteor paperu”, rekao je Bulj komentirajući prijavu za dvotjednik Objektiv koji je na osvanuo s naslovnicom na kojoj je pisalo: „Tedeschi ratni profiter?“.  U tekstu se spominje da je tih 1,4 milijuna njemačkih maraka namijenjenih obrani Grada Sinja 1993. godine završilo u tvrtki Meteor-paper Emila Tedeschija.

Gdje je nestao novac za obranu Sinja?

“Općina Sinj dobila je 1990. iz proračuna tadašnje SR Hrvatske golema sredstva za obnovu od potresa, ali je s vremenom, kako se sve više nazirala velikosrpska agresija, novac prenamijenjen za nabavku oružja i obranu grada. To se nikad nije dogodilo, nego je u prosincu 1991., u vrijeme kad je veliki dio cetinskog kraja bio u obruču snaga Ratka Mladića, realiziran ugovor o pozajmici općinskog novca poduzeću Trgosirovina Davora Dalbella, rodbinski i poslovno vezanog s Emilom Tedeschijem”, pisao je Objektiv i naveo da je istog dana kada je općinski novac sjeo na račun Trgosirovine, Dalbello novac prebacio tvrtki Meteor-paper, kojoj je tada vlasnik bio Tedeschi. Kakva je veza te tvrtke s onom istog imena (i koja se također bavila papirom!) a koja je bankrotirala 91. kad joj je Tedeschi bio direktor, nije poznato.

“Devet mjeseci kasnije, u rujnu 1992. Tedeschi kupuje 47 posto udjela u Trgosirovini, ali dug koji je kompaniji ostao prema Gradu Sinju i dalje ostaje neisplaćen: rokovi se odgađaju još godinu dana, kad se Tedeschi konačno sastao s gradskim vlastima da bi opet prolongirao isplatu pozajmice i dogovorio da će je vratiti u ratama”, navodi dvotjednik u svom tekstu.

„Strateške sirovine“ – papir?

Osim te pozajmice sporna je i ona kada je početkom devedesetih Ministarstvo financija SR Hrvatske prebacilo je 20 milijuna tadašnjih dinara sinjskoj tvrtki Trnovača koju je vodio Marko Dalbello, za ‘nabavu hrane i strateških sirovina’. Dalbello je od toga novca 18 milijuna dinara odmah prebacio na račun Meteor-papera.

“Koncem 1999. Općinsko državno odvjetništvo u Sinju podiglo je optužnicu protiv Tedeschija te Marka i Davora Dalbella za kazneno djelo zloupotrebe u gospodarskom poslovanju. U optužnici se poduzetni trojac teretio da su Trnovaču oštetili za 500 tisuća njemačkih maraka, a Trgosirovinu za cijeli milijun. Odvjetništvo je podastrlo podatke da novac iz dvije sinjske tvrtke nije isisavan samo u Meteor-paper, nego u još dvije Tedeschijeve kompanije, Atlantic Paper i Atlantic Trade, danas jednu od najmoćnijih tvrtki u regiji”, piše u Objektivu koji podsjeća da je Općinski sud u Sinju u ljeto 2001. oslobodio od optužnice Emila Tedeschija, Marka i Davora Dalbella, a Općinsko državno odvjetništvo prekasno se žalilo na tu odluku. Naime, tadašnji državni odvjetnik u Sinju Mladen Bilobrk rekao je kako je bio na godišnjem odmoru. Bajić, tadašnji državni odvjetnik se također nije pretrgnuo od posla.

Optužen za krađu intelektualnog vlasništva

Nije to jedina kontroverza koja se vezuje uz njega. Pred dvije godine je Renata Perić, jedna od bezbroj Hrvatica koje su zadnjih godina iz Slavonije otišle za Irsku, trbuhom za kruhom, za Nacional izjavila kako je Atlanticu ponudila projekt brze i lake pripreme turske kave. Odgovora nije bilo, a uskoro je moćna tvrtka predstavila kavu nove generacije Black&Easy koja neodoljivo podsjeća na Renatinu ideju. U Atlanticu tvrde da su koncepti priprave kave različiti, no ona nije uvjerena: „Možda su ljudi uistinu došli na sličnu ideju kada i ja, ali zašto mi to onda nisu javili, nego su me zavlačili i mjesecima držali u nadi? A zapravo su me sabotirali i slobodno razvijali vlastiti proizvod znajući da, dok čekam njihov poziv, nikom drugom neću ponuditi projekt. E to je bilo podlo”, rekla je studentica informatike i najavila sudsku tužbu.

Antifašist i tajkun

Danas je Tedeschi uspješan i bogat, antifašist, i s visoka drži moralne prodike onima koji s nožem u ruci samo čekaju da Marmontovom prođe kakav crnac da ga prikolju ili objese o kakvo stablo, jer je poznato da se to u Splitu događa češće nego u Lousiani s kraja 19. stoljeća. Nema političkih ambicija, posluje transparentno, plaća porez… samo ga nemojte pitati za prvi milijun!

Komentari

Komentari