Danko Končar je čovjek u kojeg se polažu nade – nade da će spasiti hrvatsku brodogradnju. Treba li nju uopće spašavati, i zašto, odnosno zašto ne, je druga je priča. No nade su sve slabije.

A sve je počelo idilično prije desetak godina kad se Končar vratio u Hrvatsku, koju je napustio davnih osamdesetih, nakon što je odslužio dugogodišnju zatvorsku kaznu za pljačku društvene imovine. Končar se vratio u zemlju iz koje je otišao kao bivši robijaš s ozbiljnim novcem, i, naravno, svatko mu je želio biti najbolji prijatelj.

Dio hrvatske “elite”

A druženje je nekako najbolje išlo uz vino, maslinovo ulje i sireve, pa je tako pred nekih sedam godina u skupom opatijskom restoranu “Bevanda” održao promocija vina iz svoje vinarije “Capo” u okolici Brtonigle, družeći se s hrvatskom elitom, a ponajviše s Radom i Lenkom Šerbedžijom za koje su mediji pisali da su mu dugogodišnji obiteljski prijatelji.

Vinariju je kupio za 2,3 milijuna kuna – i navodno je platio tri puta skuplje nego što je vrijedila za što je optužio obitelj poznatog pjevača Tonija Cetinskog, kao i za navodne milijunske prijevare kod kupnje velikih površina zemljišta u Istri. S njima je isto bio u prijateljskim odnosima, koji su prerasli u poslovne, dok nije došlo do tužbi.

Kad smo kod toga, Trgovački sud Pazinu nedavno je donio nepravomoćnu presudu prema kojoj Vinka Cetinski, bivša doministrica i nekadašnja direktorica u Končarevoj tvrtki Kermas ulaganja, mora Končaru isplatiti 66 milijuna zbog imovinske štete, dok je zahtjev prema Mirku Cetinskom u cijelosti odbacio kao neosnovan. No sud je odbio dio Končarevih zahtjeva i obvezao ga je na plaćanje parničnog troška. U obrazloženju presude stoji kako Vinka Cetinski nije svjesno i s namjerom nanijela štetu uvećanjem cijene nekretnina, a čitava stvar ostaje prilično nejasna i prelazi okvire ovog teksta. Odvjetnik obitelji Cetinski se na tu presudu žalio.

“Više od posla”

Za vinarski biznis je Končar govorio da je više od posla, osobni užitak i opuštanje, kao i proizvodnja maslinovog ulja. No ulagao je ponajviše u nekretnine – očito, ono u što jedino bilo tko u Hrvatskoj tko želi zaraditi ulaže, a od početka je pokazivao interes za brodogradilišta.

Naravno, opet zbog nekretnina, jer Končar nije blesav i jasno mu je da proizvodnja u Hrvatskoj nije i zapravo i teško može biti profitabilna, a usto, on nije brodograditelj niti išta zna o tom poslu. Brodogradilište Uljanik kupuje po svoj prilici kako bi dobio komad obale za održavanje i servisiranje megajahti i gradnju stanova i apartmana, što su profitabilni poslovi, za razliku od gradnje tankera. Brodotrogir je kupio da bi ga pretvorio u marinu, što je ekonomski svakako opravdano, ali je nastavio graditi i brodove: U Brodotrogiru je naslijedio i dva kvalitetna projekta brodova koji su već bili naručeni, i ta dva broda su dana u leasing.

Bogatiji od Todorića

Mediji njegovo bogatstvo procjenjuju na preko 15 milijardi kuna, neki pišu da je bogatiji i od Todorića (sad svakako jest, jer je sve Todorićevo bogatstvo zapravo bilo u dionicama Agrokora i pripadajućih tvrtki, i kao takvo je nestalo u stečaju). No postavlja se nerijetko i pitanje: Je li njegov novac stvarno njegov? Končar navodno nema kapitala u svojoj tvrtki, već samo dugove: Tvrtka radi s posuđenim novcem. Unatoč tome, nije mu bio problem posuditi Uljaniku prošlog mjeseca preko 12 milijuna eura za nastavak poslovanja – dakle, on ima pristup kapitalu, i to ozbiljnom.

Ostaje pitanje čijem? Vlastitom, ili je on samo istureni igrač koji ulaže nečiji tuđi novac? Da bi se o tome nešto zaključilo, treba znati tko je Danko Končar i gdje je bio sve one godine kad ga nije bilo.

Posve obična mladost 

Rođen je u Zagrebu ratne 1942. godine, ima brata Lazu, polusestru Danicu i polubrata Milana. Njegova majka je radila u školi, a otac je bio profesor na Poljoprivrednom fakultetu. Iz prvog braka ima troje djece, koja su uključena u njegov biznis: sin Nenad vodi tvrtku Jadranska ulaganja i suvlasnik je karlovačkog Adriadizela, kći Lena se bavi poslovima u inozemstvu, a Končareva sadašnja supruga Jelena i sestrična Danica su u upravljačkom odboru grupacije Kermas. Posjeduje  privatni zrakoplov, više od dvadeset stanova, kuće na Malti, Azurnoj obali, u Švicarskoj, a zanimljivo je da, iako posjeduje milijune kvadrata zemljišta u Hrvatskoj, u Hrvatskoj koliko je poznato nema niti kuću niti stan.

Dilpomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, 1967. se zaposlio u projektnoj organizaciji AS inženjering, a godinu dana kasnije postao šef održavanja elektrotehnike u Vjesniku. 1969. godine odlazi na odsluženje vojnog roka, a nakon povratka iz vojske je godinu dana bio nezaposlen.

Njegov uspon počinje u Hrvatskoj revolucionarne 1971. godine kad se zapošljava u službi tehničkog održavanja u Jugoturbini gdje je, u vrijeme kad za brojne iz ideoloških razloga nije bilo posla, brzo napredovao i za dvije godine došao na čelo direkcije Poslovnog inženjeringa, a u ožujku 1973. postao direktor.

12 godina strogog zatvora 

Brz uspon pratila je i brza korupcija: nije dugo bio direktor, već četiri godine kasnije osuđen je za pljačku društvene imovine i privredni kriminal. Okružni sud u Zagrebu mu je 1977. godine dosudio 12 godina strogog zatvora.

U presudi je navedeno da je uzimao proviziju od izvoza drvne građe koju je preko Jugoturbine Šumsko gospodarstvo Delnice izvozilo u Italiju. Optužen je i za uzimanje provizije od robe koja se uvozila za potrebe poduzeća Topola iz Bačke Topole.
Vrhovni sud je tri godine kasnije potvrdio izrečenu kaznu od 12 godina. Končar je u Lepoglavi proveo osam godina, nakon čega je pušten je na uvjetnu slobodu.

Unatoč tome, nekim čudom lako nalazi novi posao: ovaj put u poduzeću Tehničar iz Zagreba, koje ga uskoro šalje u inozemstvo “na specijalizaciju”. Krajem osamdesetih se zaposlio u novoosnovanoj južnokorejskoj tvrtki Lucky Goldstar koja je nedugo nakon toga podružnicu preselila u Beč i ponudila mu da se preseli u Austriju ili da raskine ugovor uz otpremninu. Prihvatio je raskid ugovora i s otpremninom otišao u Njemačku, gdje je proveo kratko vrijeme prije odlaska u Rusiju.

Tajanstvene ruske godine tijekom kojih se obogatio

Tih petnaestak godina provedenih u Rusiji, kad je i stekao svoje bogatstvo – u doba dok je Rusijom doslovce vladala mafija, neposredno po raspadu SSSR-a, je jedan vrlo tajnovit dio priče o Danku Končaru. Hrvatski biznismeni i Hrvati koji su ondje tada živjeli uopće ga se ne sjećaju i ne znaju čime se bavio, a sam Končar ne govori gotovo ništa o tome. Prema njegovoj priči, jedan od njegovih prijatelja je u Rusiji kupio tvrtku i ponudio mu da prodaje robu te tvrtke. Navodno je tako došao do početnog kapitala koji je uložio u rudni biznis.

Ubrzo njegova tvrtka Kermas, registrirana na Djevičanskim otocima, stječe udjele u nekoliko ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda nakon čega je privukao pažnju ruskih medija. Još veću pažnju je privukao sukobom sa Sergejem Gilvargom, čelnim čovjekom jedne od ruskih tvornica željeznih legura, kada je unatoč dugogodišnjem ugovoru povećao cijene rude koju je prodavao Gilvargovoj tvornici.

“Nemam veze s mafijom, ali imam s ruskom tajnom službom”

U posao u Južnoafričkoj Republici je, prema njegovoj izjavi za jedne poslovne novine, ušao sasvim slučajno. Kad su se na tržištu 2004. godine pojavile dionice tvrtke Samancor Chrome, koja je u svom vlasništvu imala 12 rudnika kroma, učinilo mu se kao zanimljiva prilika da proširi posao. S obzirom na to da je za taj posao bilo potrebno oko pola milijarde dolara mnogi su se pitali otkud Končarevoj tvrtki toliki novac, što ni danas nije poznato, ali se spominje da su mu pri tome pomogli “tajni partneri” iz Rusije i Švicarske. Sumnjičilo ga se za suradnju s ruskom mafijom koja je u to doba kontrolirala praktički sve takve poslove u Rusiji, odnosno da su oni bili ti “tajni partneri”, no on je negirao bilo kakve veze s mafijom.

Ali nije negirao veze s Putinovom tajnom službom: “Procijenio sam da s FSB-om treba održavati normalni ljudski kontakt, imaju i oni koristi od toga, danas su vlasnici pojedinih tvornica i proizvodnje”, rekao je u jednom intervjuu.

Otkad se vratio u Hrvatsku, od 2006. godine, kroz razne projekte je uložio oko 400 milijuna kuna. Govorio je da namjerava kupiti 3. maj, Brodosplit, Kraljevicu i Brodotrogir. Na kraju je odustao od 3. maja, Brodosplita i Kraljevice, a 2013. je postao vlasnik Brodotrogira.

Zanimljivost je, ali i indikativan detalj, da je jednom izjavio da se snažno zalaže za ideju da Hrvatska uvede institut prodaje državljanstva bogatim poduzetnicima iz Kine i Rusije. Prema njemu, postoji velik broj Rusa i Kineza koji bi rado iskoristili mogućnost koju predlaže: onaj tko želi hrvatsku putovnicu morao bi u proračun uplatiti milijun eura, kupiti 350 000 eura državnih obveznica i uložiti 150 000 eura u neki projekt.

Izvor: narod.hr


>>> MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI <<<

>>> Stjepan Mesić hitno završio u bolnici

>>> I. Miklenić: Netočne i zlonamjerne tvrdnje “Jutarnjeg lista” o Crkvi

>>> Pročitajte što je povjesničar Klasić govorio o Hrvatskoj u stranim medijima!

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!