Spremaju li se Srbi zaista na pokušaj osvajanja hrvatskih teritorija koji su im već poslovično u mentalnome sklopu dio odavno sanjane Velike Srbije? Ima li dokaza za to? Na čemu temeljiti takvu tvrdnju? To su si pitanje postavljali roditelji današnjih pripadnika generacije y, takozvanih milenialsa, u nevjerici, dakako. Ma nije moguće da bi naši susjedi Srbi s kojima živimo u Hrvatskoj u miru i slozi ikada napali na nas, mislili su.

I nije bilo sve jasno tamo negdje sredinom osamdesetih kad su sve glasniji bili povici o jednoj Srbiji za sve Srbe, sve do čuvenoga Miloševićeva govora na Gazimestanu koji je zapalio buktinju rata.

‘Dobre namere’ Slobodana Miloševića

Istoga onoga Miloševića za kojega je današnji predsjednik Srbije Vučić izjavio: ‘Milošević je svakako imao dobre namere da zaštiti srpske interese govorom na Gazimestanu, ali se to u dobrom delu pretvorilo u suprotno, kako zbog stranog faktora, slabe srpske ekonomije i drugih problema. Zato ne može da nosi te zasluge u istorijskom smislu, iako je nesumnjivo želeo dobro narodu.’

Znamo kako je to dobro koje je želio srpskom narodu završilo. A počelo je na Kosovu koje bi Srbi, čini se, sada konačno mogli trajno izgubiti. Sve vodi prema tome. Pažljivo sročena najava u srpskim medijima da će Vučić i Tachi zajedno s Federicom Mogherini biti nominirani za Nobelovu nagradu za mir ako razriješe kosovski čvor, daje to naslutiti. Slijedi u prošlome tjednu Vučićevo pompozno zatvaranje kampa na Zlatiboru gdje su se djeca vježbama učila umijeću ratovanja, no tek nakon što su stigle reakcije iz inozemstva. Nije kao prije znao za to. Što se toga tiče, ili zaista nije znao pa je zatvorio kamp uz veliku buku nakon reakcija da ne pokvari svoju novu reputaciju mirotvorca, ili ga je sam dao otvoriti kako bi ga mogao uz pompu zatvoriti i na tome ubrati dodatne reputacijske bodove. Kako bilo, tome treba dodati njegove riječi da bi svatko normalan potpisao svako slovo Milorada Dodika koji je izjavio da ‘malo ko  Sloborazmišlja da li bi Srbija mogla da podnese da joj se vrati Kosovo i da Albanci dobiju 30 posto poslanika, mjesto premijera ili predsjednika države.’ Je li to nešto što se sprema Vučić predložiti Kosovu? Nerealan lik.

Najmirotvornije izjave Srbija daje spremajući se za rat. Jer može li itko zamisliti da bi Albanci pristali da budu sa Srbima u jednoj državi? Nakon što je Miloševićev fašizam (to je onaj Milošević koji je mislio ‘dobro narodu’, kako reče Vučić) pokrenuo najveći egzodus izbjeglica u Europi od Drugoga svjetskog rata. U međuvremenu, Vukovar, Škabrnja, trećina Hrvatske okupirana, tenkovi posuti cvijećem na ulicama Beograda, genocid bez presedana u Srebrenici i konačni poraz okončan intervencijom NATO snaga. Bilo pa prošlo, reći će neki. Ne ponovilo se, reći će svatko normalan. Pa ipak, ovo čemu svjedočimo ono je što se popularno zove déjà vu. Scenarij nije isti, ali neki se znakovi ponavljaju. Srbi nemaju Miloševića već Vučića koji igra simultanku s Rusima, NATO savezom, Europskom unijom ali prije svega sa Srbima i to ne samo u Srbiji već, opet kao i Milošević s ‘dobrim namjerama’, sa Srbima u Bosni i Hrvatskoj, prije svega. Opet bi ih mogao iskoristiti za ciljeve Velike Srbije. Jer Srbi od ideje Velike Srbije nisu odustali.

‘Istorijske zasluge’ Aleksandra Vučića

Vučić je upravo na putu osvajanja ‘historijskih zasluga’, a pete kolone, prije svega u Hrvatskoj, stavljene su u stanje pripravnosti, moguće ne vojno kao osamdesetih kada naivni Hrvati nisu vidjeli što im se ispred nosa sprema, pa su  Vučićtek nakon Oluje s nevjericom čitali datume na bunkerima, ali svakako politički i psihološki. Tu ima velike sličnosti s ozračjem prije agresije na Hrvatsku.

Prije početka pisanja ovog teksta, na društvenoj mreži Facebook, pročitao sam zanimljiv status. Jedna korisnica je sa stanovitim žaljenjem ustvrdila kako je izgubila prijateljicu, prvo u virtualnome, a onda i stvarnome svijetu. Nekoliko dana ranije, naime, čestitala je dan oslobođenja Petrinje i zahvalila hrvatskim braniteljima. To je bio povod da ju njezina dugogodišnja prijateljica, također stanovnica Petrinje i državljanka Republike Hrvatske, izbriše s popisa prijatelja. Ženu je ova reakcija šokirala. Zvala je prijateljicu i ova joj je rekla da njihovo prijateljstvo više ne postoji.

Znači, dotle smo došli, ili bolje rečeno vratili se u neka davna vremena, kada su Srbi mogli biti prijatelji samo s onim Hrvatima koji negiraju vlastitu hrvatsku nacionalnost, dakle s Hrvatima, koji to u političkome i kulturnome smislu i nisu. Svako otvoreno izražavanje hrvatskoga stava ili ponosa, velik dio Srba u Hrvatskoj shvaćao je, a čini se da se  Pupovacto i ponavlja, kao tešku uvredu. Istodobno, nemaju problem s time što žive u Hrvatskoj i traže da im se grade nove i veće kuće, isplaćuju mirovine, no i dalje ne priznaju hrvatsku državu i njezine međunarodno priznate granice.

Doduše, sumnjali smo u njihovu lojalnost i ranije, no ovo što se sada događa, javna je demonstracija revitalizacije politike kojoj je glavni cilj ponovna uspostava nekakve autonomne srpske paradržave, koja bi se kasnije pripojila matici Srbiji. Zapravo, u kontekstu usklađivanja političkih poteza, ali i organiziranja konkretnih događaja, Milorad Pupovac odgovara isključivo Beogradu. Vlast u Zagrebu, odavno je izgubila ovlasti nad Pupovcem, SDSS-om, SNV-om, pa i Prosvjetom, iako sve navedene organizacije financira upravo Republika Hrvatska. Kako bi se razjasnila povezanost velikosrpskih isturenih političkih boraca u Hrvatskoj i Srbiji, pozabavimo se konkretnim primjerom grada Gline i područja Banovine. Oni već godinama uporno i dosljedno truju srpski narod u tome kraju uvijek istim porukama kako bi formirali nove pobornike velikosrpske politike na ucijepljenome strahu od ‘ustaša’ i kriminalizaciji Hrvatske.

Srpske ‘Novosti’ nisu jedini medij koji promovira aktivnosti SNV-a, SDSS-a i Milorada Pupovca. Na portalu ‘Banija.rs’, iza kojega stoji ‘Udruženje Banijaca, potomaka i prijatelja Banije’, sa sjedištem u Beogradu, objavljuju se informacije i vijesti iz SNV-a, kao i tekstovi iz ‘Novosti’. Tu se radi o suradnji izbjeglih Srba i četnika iz tzv. Krajine te predstavnika NovostiSDSS-a i SNV-a, koji participiraju i u aktualnoj vlasti. Za razliku od ‘Novosti’, koje povremeno pokušavaju stvoriti prividnu ravnotežu, objavljivanjem tekstova i o srpskim zločinima, njihov bratski portal ‘Banija RS’, neskriveno je četničko glasilo koje ni na deklarativnoj ni na formalnoj razini, ne prihvaća međunarodno priznate granice Republike Hrvatske. Naime, na stranicama portala ‘Banija rs’, sasvim otvoreno Hrvatsku se proglašava nasljednicom NDH, a hrvatske branitelje ustašama.

Nakon što se Pupovac u povodu obljetnice Oluje pojavio u Bačkoj Palanci te svojom nazočnošću i šutnjom podržao govor predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, oglasili su se brojni pojedinci, kao i neke braniteljske udruge. Svi oni traže da premijer Plenković raskine koaliciju s Miloradom Pupovcem, a neki, poput Zorice Gregurić, traže i da ga se kazneno goni. Ove reakcije, iako razumljive, zapravo su deplasirane i zakašnjele. Pupovčevo pojavljivanje u Bačkoj Palanci logičan je slijed predvidljivih događaja. Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće godinama usklađuju sve svoje aktivnosti s vladajućim političarima iz Srbije, ali i liderima izbjeglih Srba iz takozvane Krajine. Mnogo su opasnije od njihovih riječi djela, odnosno politika koja je ostala na istim pozicijama iz ranih devedesetih. Tako je spomenuti portal ‘Banija.rs’, koji promovira tečajeve i festivale ‘ojkanja’ u organizaciji SKD Prosvjeta i SNV-a, objavio tekst o Ljubanu Jednaku, navodno jedinome preživjelom svjedoku ustaškoga pokolja u glinskoj crkvi 1941.

Manipulacije brojevima i događajima

U pitanju je još jedan navodni ustaški zločin iz Drugoga svjetskog rata o kojemu postoje različita tumačenja. Neki  MPTpovjesničari osporavaju da se događaj uopće dogodio, a drugi tvrde da se manipuliralo brojem žrtava. Postoji tobože i pismo kardinala Stepinca u kojemu protestira kod ustaške vlasti i Pavelića zbog ubojstva 260 Srba u glinskoj pravoslavnoj crkvi, ali se uopće ne zna tko je kardinala Stepinca obavijestio o ovome događaju. Kroz osobnu priču Ljubana Jednaka, vuku se jasne paralele između 1941. i 1991., NDH i današnje Hrvatske, kao i ustaša te hrvatskih vojnika i policajaca. Ovaj medij, bez ikakvih ograda optužuje i Marka Perkovića Thompsona da je koncert u Glini održao, ne zbog proslave Oluje, već radi slavlja ustaških zločina u Glini.

‘Nije slučajno nazovi pevač Marko Perković Tompson, u svojoj domovini popularan zbog izrazitog ustaštva, odabrao baš Glinu da u njoj održi koncert u okviru obeležavanja “Oluje”. Ustaški pir napravio je u mestu koje je jedan od simbola stradanja Srba u fašističkoj NDH. Koncert je održan 100 metara od naše porodične kuće i isto toliko od nekadašnje glinske pravoslavne Crkve Presvete Bogorodice, u kojoj su, 29. i 30. jula i 4. i 5. avgusta 1941, ustaše svirepo, noževima ‘srbosjecima’, poklale više od 1.700 Srba. Mesto koncerta je, dakle, ‘pažljivo’ odabrano, kao i  Upitnikdatum – 5. avgust. Tako su, u stvari, uz najstrašnije ustaške pokliče, obeležili tačno 77 godina od pokolja i 23 godine od proterivanja Srba iz Hrvatske.’

Objavljen je i dio razgovora s kćeri Ljubana Jednaka, Dušankom Zorić, koja je između ostaloga izjavila kako se zna da je kuća svjedoka ‘ustaške svireposti u Glini 1941. I danas čuvam očevu belu košulju iz 1991. izrešetanu u ormaru. Možete li u to da verujete?! Danas je očeva kuća u očajnom stanju, urušava se, iz nje rastu dva drveta… Oni zapravo žele da ta kuća nestane, da je nema, iako je deo celine na kojoj se nalaze dvorište i nova kuća mog brata Steve, u kojoj danas živi gradonačelnik Gline. On svakog dana s prozora gleda kako nestaje kuća Ljubana Jednaka.’

Isti taj Ljuban Jednak, bio je jedan od glavnih svjedoka na suđenju kardinalu Alojziju Stepincu i Andriji Artukoviću. O kakvu se vjerodostojnome svjedoku radi, ponajbolje razotkriva sam svjedok Ljuban Jednak svojom nevjerojatnom pričom koju je za vrijeme Jugoslavije ispričao novinaru Đuri Zatezalu. Ljubanovih fantazija ne bi se posramio ni pisac laganoga štiva, kalibra Pere Zlatara. Priča kako su ustaše zaklale više od 1700 Srba u jednome pokolju, a Ljuban je nekim čudom preživio. Samo on, kao jedini svjedok surovoga ustaškog zločina. U starome izdanju srpskih ‘Novosti’, na mrežnoj stranici, našao sam tekst iz 2013. o navodnome masakru u glinskoj pravoslavnoj crkvi i tada se u Pupovčevu glasilu govorilo o nekoliko stotina ubijenih muškaraca. Naraslo za nekoliko stotina na 1700 i to po srpskim izvorima.

Poražavajuće je da mi više ne možemo znati ne samo stvaran broj žrtava, već moramo i opravdano sumnjati da se tako nešto uopće dogodilo. Velikosrbi toliko izmišljaju i lažu da su preorali vlastita groblja. Čovjek se pita, nad čime da se zgraža, nad kojim zločinom ustaša, kada nijedna epizoda nije do kraja rasvijetljena, dokumentirana i dokazana? Mi Hrvati, radi istine, moramo ispočetka utvrđivati i pisati povijest Drugoga svjetskog rata. Što se tiče četnika i velikosrba, laž je njihova jedina istina, i samo to ponekad priznaju.

I Vučić kaže da Srbi vole da lažu

Mi nismo uvek racionalni – rekao je Vučić prošloga tjedna kada je komentirao predstojeće događaje u vezi s Kosovom i kada je rekao da je Milošević dobro mislio – Ponekad volimo sebe da lažemo i da živimo u svom svetu. S tim se valja složiti. Majstori laži i zavaravanja svih, ali prije svega, sebe samih. Ukratko, na mitovima počiva i polazišna točka srpskoga gledišta na Domovinski i oslobodilački rat Hrvata protiv velikosrpskoga agresora. Pad Petrinje i stotine ubijenih Hrvata na ulicama toga grada, kao i glinski logori smrti, genocid nad hrvatskim stanovništvom, za ove ljude nikada se nisu dogodili. Kad smo kod toga, teško je povjerovati da je Ljuban Jednak morao i 1991. spašavati živu glavu od hrvatskih policajaca. Malobrojni i slabo naoružani hrvatski branitelji, na tom području, nisu imali nikakve šanse protiv velike vojne sile JNA , lokalnih četnika i paravojnih formacija iz Srbije.

Uostalom, sam naziv udruženja ‘Banijaca’, koji stoje iza portala ‘Banija RS’ govori o tome da njihovi članovi Baniju smatraju srpskim područjem. Iza imena Banijci, Kordunaši i pa i Ličani oni uvijek podrazumijevaju pripadnike srpske Crnonacionalnosti, dok se Hrvate i ne spominje. Milorad Pupovac nije samo suodgovoran za sve što objave takvi mediji, već je i glavni organizator suradnje s organizacijama, koje Hrvatsku smatraju ustaškom državom stvorenom na genocidu. Pupovac se često poziva na dijalog i ponekad daje općenite pomirljive izjave, ustvari jeftine ispraznice bez pravoga sadržaja. Istodobno, šuti o suradnji s društvima koja uopće ne priznaju Republike Hrvatsku i Hrvatima pripisuju genetski uvjetovano zločinačko ponašanje, koje se prenosi s jedne generacije na drugu.

Događaj u Bačkoj Palanci bio je javan, ali mnogo su važniji događaji i sastanci koji se zbivaju tajno, ili izvan fokusa javnosti. A upravo u toj sivoj, ustvari, mračnoj zoni, kriju se prave veze između Srbije, Milorada Pupovca i lidera izbjeglih Srba iz takozvane Krajine. Pupovac nije novi lider pobunjenih Srba, niti značajan ideolog politike Velike Srbije. Unutar svetosavskih struktura, Milorad Pupovac marginalna je ličnost koja bespogovorno ispunjava naloge i strateške ciljeve Beograda. A iz srpske prijestolnice, Hrvatskoj su upućene jasne ratne poruke i čim se za to stvore uvjeti na globalnome planu, Hrvatska vjerojatno može očekivati novu agresiju Srbije.

Ideja Velika Srbije i svih Srba u istoj državi jedina je konstanta srpske politike, više od 150 godina i to još od vremena kada su svi Srbi bili sabijeni na prostor beogradskoga pašaluka. Bez pokušaja realizacije te ideje, nema srpske politike. Svi pojedinci, plemstvo i političari koji su pokušali od Srbije napraviti europsku i civiliziranu državu, doslovno su lišeni svega, kako vlasti, tako i života. Nakon posljednjega iskustva u ratu 1991.-1995., Srbija ipak respektira Hrvatsku, ali i taj respekt nestaje zbog učinka vlasti odnarođenih elita koje personificira još jedan proizvod lažnoga antifašizma, Andrej Plenković. Srbija zato imitira Rusiju i sanjari o velikome savezništvu, dok u isto vrijeme ucjenjuje Europsku uniju koja joj tolerira fašizam i stalno zveckanje oružjem.

Militarizacija i radikalizacija Srbije

Po uzoru na Rusiju, Srbija je odlučila pokrenuti i spomenute patriotsko-vojne kampove za djecu pod ravnanjem bivših oficira takozvane vojske takozvane Republike Srpske Krajine na čijemu je zatvaranju Vučić opet zaradio poene jer ionako glavne vježbe bojne gotovosti koje se odvijaju istodobno, nije prisiljen prekinuti. U lipnju su Rusija, Bjelorusija i Srbija dovršile drugu fazu zajedničkih vojnih vježbi pod nazivnom ‘Slavensko bratstvo 2018.’, a u kolovozu osam stotina ruskih i srpskih vojnika i dvije stotine oficira u području St. Petersburgha (koji pokoji srpski medij još nazove i Lenjingradska oblast) izvodi još jedne dodatne vježbe vojne gotovosti. Čini se da zadnjih godina Zlatiborsrpska vojska marljivo trenira s braćom Rusima. Tko ne vjeruje, a i ne čita ćirilicu, neka gugla, ali na engleskome jer naši mediji ne misle da su to važne vijesti u ljetnoj medijskoj sezoni kiselih krastavaca.

Kampovi slični onome u Zlatiboru postali su uobičajeni u Rusiji, ali vojni kamp za djecu na Zlatiboru bio je prvi takve vrste u Srbiji. Jedan od organizatora kampa stanoviti je Željko Vukelić, predstavnik ‘Udruženja učesnika oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije’. Ova organizacija zapravo okuplja ratne veterane srpskih osvajačkih ratova, iz devedesetih godina prošloga stoljeća. Bave se organizacijom raznih stručnih skupova te imaju značajan utjecaj na političke prilike u Srbiji. Aktivno sudjeluju u zakonskim prijedlozima koji se bave pitanjem prava ratnih veterana, a daju i prijedloge za imenovanje trgova i ulica, u raznim gradovima Srbije.

U pitanje je još jedan segment militarizacije, ali i političke radikalizacije Srbije. Političku podlogu imali smo prilike čuti prilikom manifestacije u Bačkoj Palanci kada je Aleksandar Vučić Oluju usporedio s holokaustom, a Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom. Slične poruke i indoktrinacija velikosrpstvom dio je opće edukacije putem medija i teško je, osim nekih osviještenih antivladinih aktivista koji nose glave u torbi, naći dokaze o postojanju drukčijega razmišljanja. Podsjetimo da su nedavno srpski nogometni navijači razvili transparent i poslali poruku o ponovnome podizanju srpske zastave u Kninu. Situacija polako izmiče kontroli. Ne samo da Hrvatska sa Srbijom nije riješila sporna pitanja iz prošlosti nego se iz susjedne države, praktički otvoreno, zazivaju novi sukobi i ratovi.

U svemu tome ključnu će ulogu odigrati srpski gubitak Kosova. Srbija će prije ili kasnije morati priznati neovisnost Kosova, a da bi srpski narod to nekako prihvatio, tražit će se neka vrsta psihološke kompenzacije. Frustraciju i nemoć može utažiti samo preusmjeravanje bijesa i agresije prema nekome drugom neprijatelju, a to su, naravno, Hrvati. Kako Hrvati mogu tome parirati? Djecu treba odgajati u ljubavi i vjeri, ali i domoljublju. Opreznost, budnost i spremnost svakoga Hrvata dijelovi su domoljublja. Aleksandar Vučić zna da je njegova generacija gubitnička i zato polaže nade u nove generacije kako bi oni u budućnosti vodili neke nove ratove. S druge strane granice, Andrej Plenković od novih generacija, svojim primjerom, ali i politikom koju vodi, stvara legije metiljavih kukavica bez kralježnice.

Sadašnje vrijeme možemo promatrati i kao predratno razdoblje kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. Što bi bilo da je umjesto predsjednika Franje Tuđmana, na vlast u Hrvatskoj došao Andrej Plenković, zvani ‘anemični’? Ili, da preokrenemo stvari, što će se dogoditi s Hrvatskom, ako nas do sljedećega rata sa Srbijom, budu vodili ovakvi političari? Smjena blijede, antihrvatske i servilne vlasti, preduvjet je jake Hrvatske. A onda, kad se riješimo bruxelleskih slugu i drugih izdajica i pokažemo zajedništvo i snagu, agresor će se morati zamisliti isplati li mu se ponovno lomiti zube na Hrvatskoj.

Kreketanje

Ima jedna priča koja se često prepričava među poznavateljima mentaliteta Srba koji ne uče iz povijesti i ne priznaju kad su poraženi:

Išlo mlado momče na sajam u drugo selo. Spremao se za taj događaj gotovo godinu dana, to je glavni događaj u  Zabanjegovom životu, strašno važna stvar, a on sav upicanjen i uređen. Ide tako putem kad preda nj iskoči čovječuljak.

– Pomoz’ bog, mladiću – reče čovječuljak.

– More, nosi se! – odbrusi mladić.

– Bolje ti je da me pristojno pozdraviš – upozori ga čovječuljak. – Ja sam moćni čarobnjak i pretvorit ću te u žabu ako me ne poštuješ.

– Nosi se u materinu! – odbrusi momak ponovno.

A čovječuljak digne prst prema njemu i momak se pretvori u žabu. Bio je tako žaba tri dana i pretvorio se ponovno u momka nakon toga, ali sajam u susjednome selu već je završio pa je morao čekati cijelu godinu na idući sajam. Čeka on strpljivo, sprema se, jedva dočeka taj dan, krene uređen na put u drugo selo na sajam kad, gle, na putu, opet onaj čovječuljak. Njemu već muka, ali ne će pozdraviti pristojno. I cijela priča se ponovi još dva puta. Prošle tako tri godine. Nikako on na taj sajam. Već je stvarno frustriran. I odjene se lijepo kad je došlo vrijeme i krene putem kad preda nj iskoči onaj čovječuljak.

– Pomoz’ Bog, mladiću – reče čovječuljak. – Kud si kren’o?

Momče ga pogleda ljutito i reče: Ja odo’ kreketati, a ti ideš u materinu!

Marin Vlahović/Hrvatski tjednik/hkv.hr


>>> MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI <<<

>>> SRBIJA DIGLA VOJSKU: Vučić naredio službama stanje ”hladnog rata” s Kosovom

>>> SVE JE VEĆ RIJEŠENO, DRAGI ĆOSIĆU IZVANREDNI OTKAZ!? Ljudi ne mogu vjerovati što je napravio, procurili novi detalji

>>> STVARA SE NOVA VELIKA SRBIJA? U Beogradu se rodio najopasniji plan u zadnjih 20 godina, moglo bi zakuhati strašno zlo u regiji

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!