Petak, prosinac 13, 2019

STANJE U ODŽAKU, VLAŠKOJ MALOJ I OKOLNIM SELIMA U TRAVNJU 1945. (2. dio )

Nakon pada Sarajeva i njemačkog povlačenja prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, u centralnoj dolini oko rijeke Bosne spojili su se korpusi komunističkih formacija s jasnim instrukcijama da se u što kraćem roku spoje s jedinicama srijemskog fronta, zatim ujedinjeni nastave gonjenje njemačke vojske.

Na tom putu velika prepreka bilo je odžačko područje u Bosanskoj Posavini, što je natjeralo generalštabske oficire na promjenu plana, tako da su zaobišli Odžak i krenuli prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, što je značilo kraj II. svjetskog rata, ali se Odžak još uvijek nije predavao partizansko-komunističkim vlastima.10 U isto to vrijeme 12. travnja. 1945. godine 27. divizija 3. korpusa partizanske vojske dobila je naređenje da presiječe odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu uz pomoć II. armije i 53. divizije, a sve s namjerom da pripremi teren 2. armiji kojoj je u njenom nadiranju na zapad trebalo osigurati nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete.11 U tom vremenu zapovjedništvo vojske NDH uputilo je zapovijed Petru Rajkovačiću i Marku Tomušiću – Škici da se s vojskom povlače prema Zagrebu. Rajkovačić je zapovijed primio 4. travnja. 1945. i odmah izvijestio sve okolne zapovjednike o njoj. Prema kazivanju preživjelog svjedoka Marka Marića 12 zapovijed je glasila otprilike: «Ministar oružanih snaga NDH naređuje da se sva vojska povlači prema Zagrebu i dalje prema austrijskoj granici gdje će se predati Amerikancima, a dalje će se vidjeti što će biti.» Na osnovu te zapovijedi Baja Petar Rajkovačić naređuje da se istog dana sva vojska pripremi za pokret, te ponese svoje oružje i potrepštine za najmanje dva dana. Da se sva vojska navečer u tišini povuče u selo Vlaška Mala, do velikog bunkera i to najkasnije do 12 sati navečer. Pokret prema Zagrebu planiran je oko 1 sat navečer. Također je naređeno da se izbjeglo civilno pučanstvo istu noć vrati u svoja sela i u svoje kuće.

Iako uz protivljenje vojnika jer njihova rodbina ostaje sama i nezaštićena, zahvaljujući autoritetu Petra Rajkovačića zapovijed je ipak izvršena. Do pred noć 4. travnja sve je bilo spremno za povlačenje, a narod se nakon zapovijedi o povratku kućama uputio na rijeku Bosnu koji je trebalo prijeći skelom i vratiti se svako u svoje selo. S narodom je krenulo i nekoliko bojovnika koji su već bili odbacili oružje i pokušali se vratiti kući, pa što im bude. Odmah po dolasku na skelu i rijeku Bosnu, bojovnici su pohvatani i pobijeni pred narodom, a narod je pušten kućama. Bojovnici okupljeni u Vlaškoj Maloj tu noć 4. travnja po zapovijedi Petra Rajkovačića krenuli su ka Zagrebu. Prvo su išla tri voda bojovnika, tzv. leteća grupa, njih oko 90, sve odabrani mladići, izabrani u više vodova. Oni su trebali štititi pristupnicu ostaloj vojsci. Prema kazivanju svjedoka Marka Marića bila je to duga i nepregledna kolona, postrojena sve po četiri. Isti svjedok navodi broj od 4.186 bojovnika, a za taj je broj kako kaže čuo od svog zapovjednika.14 Ovaj je opet znao koliki je broj vojnika jer su svi zapovjednici morali napraviti popise svojih ljudi. Tu se dakle radi o broju bojovnika koji su se tada nalazili u koloni za povlačenje. Prema tvrdnjama svjedoka kojeg navodi Vukoja niti ukupan broj vojnika kojima je zapovjednik odžačke obrane raspolagao prije povlačenja nije bio znatno veći, ako se u obzir ne uzmu seoske straže. Vukoja kaže: «Petru Rajkovačiću i Ivanu Čalušiću stalno su pristizali novi vojnici, oružje i streljivo. Bila je, naime, javna tajna da u domobranskom časničkom vrhu Dervente i još nekih mjesta, vlada izdaja u korist partizana. Domobranski su časnici (izdajnici) naređivali hrvatskoj vojsci da se priključi partizanima. Domobrani koji to nisu htjeli, bježali su Petru i Ivanu, te u njihovim postrojbama bili izvrsni borci. Čovjek koji je vidio posljednju isplatnu listu Rajkovačićevih i Čalušićevih vojnih jedinica kaže da je na njoj bilo ispisano 4.400 imena izvježbanih ratnika. U taj popis nisu unesena imena ni jednoga seoskog stražara, a bilo ih je mnogo.»15 5. travnja 1945. godine ova kolona hrvatskih bojovnika našla se u Svilaju. Odatle je zapovjednik Petar Rajkovačić poslao jedan roj vojnika, njih 30 u izviđanje terena do Bos. Broda i uvida u stanje mosta na Savi. Prema tvrdnjama Marka Marića izvidnica je javila da je most srušen i da je prelazak njime nemoguć. 16 Isti svjedoči da su Petar Rajkovačić i ostali zapovjednici tada donijeli odluku o povratku nazad i čekati božju volju.

 

Tada su poslana dva roja bojovnika, da hitno izvrše povratak i zauzmu veliki bunker u Vlaškoj Maloj, prije nego što ga zauzmu partizani. Ostala vojska je krenula položajem od rijeke Save, preko Svilaja i pravcem Vlaška Mala-Prud. Odmah po stizanju na položaj kojeg se planiralo braniti, počela su ukopavanja, pravljene su zemunice, skloništa, a sve to je povezano tranšejima. Do 21. travnja 25. partizanska divizija je ovladala selima Vrbovac, Vinska, Jakeš, Pećnik, te Odžakom, ali je zaustavljena ispred Vlaške Male i Potočana.18 Ovakva tvrdnja je sasvim i razumljiva budući da se organizirana obrana usmjerila na Vlašku Malu i na sela Mrka Ada, Balegovac, Prnjavor, Potočani. Jakim i utvrđenim položajima hrvatske vojske na ovom prostoru svjedoči i Ahmed Đonlagić koji kaže «U svim tim selima su tokom rata neprijateljske snage izvršile fortifikacijsku organizaciju svoje odbrane: iskopani su rovovi … Sistem odbrane je ojačan bunkerima … U Vlaškoj Mahali i Prudu postojali su veliki armiranobetonski bunkeri, a zgrade od tvrdog materijala su, također podešene za odbranu.»19 Vrlo je vjerojatno da se s opisima utvrđenja odžačke obrane ovdje značajno pretjeruje kako bi se opravdalo nemogućnost slamanja hrvatske obrane Odžaka i okolice, no unatoč tomu ukopavanje i utvrđivanje položaja od strane branitelja neosporno je. Partizani su nakon izvještaja da je vojska Petra Rajkovačića krenula prema Zagrebu obavljali druge poslove, a nisu se bavili zauzimanjem nekadašnjih položaja hrvatske vojske. Na vijest da su se bojovnici Petra Rajkovačića vratili nazad, partizani su odmah 6. travnja oko 21 sat organizirali žestok napad na Rajkovačićeve položaje i to prema kazivanjima svjedoka uz zvuke glazbe i s velikom voljom.20 Partizani su u napad krenuli jurišajući, i uz gromoglasne povike «juriš, huraaa», a kad bi došli tridesetak metara do hrvatskih rovova bacili bi bombe i zapucali. Na strani hrvatskih bojovnika čekala se samo zapovijed, a ona je bila da se ne puca dok partizani ne dođu na 8-10 metara od rovova. Tada je s hrvatskih položaja prodro glas: «Hvataj žive!». Dok se ponovno začulo hvatajte ih žive strojnice su činile svoje… U taj tren utihnula je glazba, nestalo je partizanske vike, cike i galame.21 Te noći prema svjedočenju Marka Marića živote su izgubila tri hrvatska branitelja, a sedam ih je ranjeno.

 

Napadi su se iz dana u dan redali jedan za drugim i to uvijek u zoru i ponekad predvečer. «…nastojanja 25. divizije da prodre u ustaški raspored nisu dala očekivane rezultate do 23. aprila.»22 Ti jutarnji napadi su bili uobičajna pojava, i bilo je uobičajno da se nakon braniteljskog hvataj žive i prolomljenih rafala partizani daju u bijeg ne znajući ni kuda ni kako. Ovakve tvrdnje ne pobija ni Ahmed Đonlagić koji kaže: «Poslije kraće minobacačke pripreme taj bataljon (misli na 1. bataljon 25. divizije, 16. muslimanske brigade) je oko 12 časova krenuo u napad. Ustaše su ga pustile na blisko odstojanje i dočekale jakom vatrom automatskog oruđa. Našavši se na brisanom prostoru, bataljon je brzo odstupio. U povlačenju neprijatelj ga je pratio vatrom minobacača i topova koje je zaplijenio… Tokom noći 23/24. aprila borbe su nastavljene na cijelom frontu. Ni u noćnim napadima nije bilo moguće savladati žilavog neprijatelja koji je dobro poznavao zemljište i vješto se branio, vršeći česte protivnapade i ispade.»23 Ovo potvrđuje i Mato Marčinko koji govori da su branitelji Vlaške Male i okolnih sela partizane puštali na nekoliko desetaka metara blizu svojih položaja, a zatim bi progovorilo obrambeno pješačko oružje. Kako on kaže posljedica za partizansku vojsku je bila takva da je golem broj partizana ostajao na bojištu ili izbačen iz stroja za stalno ili ranjen, s malom mogućnošću, da im se dođe u pomoć. Ovakva zapovijed Petra Rajkovačića uslijedila je vjerojatno s ciljem očuvanja pješačkog streljiva, ali i s ciljem psihološkog djelovanja na nadirućeg neprijatelja.24 Marčinko i o tome govori te kaže «Strah će zavladati u partizanskim redovima jer će se mnogo puta dogoditi da u jeku najžešće bitke, kada sve grmi od eksplozija i metaka, s položaja obranbenih postrojba Odžaka, začuje pjesma, koja sve nadjača – hrvatski će bojovnici u jeku same bitke naći snage i zapjevati! Od pjesme Mate Buke i Marka Zelenike ‘Srebrenika nema do Travnika’ stvarat će se fantomska prividna nesigurnost, tako da će se partizani pitati, koga to oni imaju ispred sebe. Pjesma će se oriti dajući moral i snagu hrvatskim braniteljima, a na drugoj strani utjecaj te pjesme bit će suprotan.»25 Ovakve tvrdnje potvrđuju i drugi svjedoci koji su se tada s jedne ili druge strane bojišta našli na tome mjestu. Ako ovu tvrdnju sagledamo s etnološke strane te pokušamo utvrditi karakter i način života ljudi ovoga kraja, Posavljaka Bosanske Posavine, svi navodi su lako prihvatljivi i objašnjivi. Ovakvo ponašanje i pjesmu potvrđuje i Marko Marić koji kaže «Bili su to ljudi

veseljaci, uvijek spremni za pjesmu i kolo, a često se i zapjevalo: «Ja Posavljak i ćaća mi bio, i uvijek se sinom ponosio!»26 Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su pokušavali napad za napadom govori i podatak da su tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvršili prodor od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19. srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli na Vlašku Malu. Naredba je bila da 16. muslimanska brigada izvrši što jači pritisak na branitelje i da ih time onemogući da pošalju pomoć u obrani protiv jedinica 25. divizije.27 «U izvršenju tog zadatka na pravcima napada jedinica 16. muslimanske brigade došlo je do ogorčenih borbi. Pojedini položaji su prelazili iz ruke u ruku po šest puta.»28 Vidjevši da se branitelji ovoga kraja ne namjeravaju predati u ruke kako se kasnije ispostavilo svojim krvnicima štab 25. divizije naredio je 16. muslimanskoj brigadi da se ovaj prostor po svaku cijenu mora zauzeti, naglasivši: «…da je to naređenje Tita, Generalštaba i Štaba 2. armije.»29 «Tako je naredio maršal Josip Broz Tito… U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rođendana «vrhovnog komandanta» Josipa Broza Tita, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski generalštab izdao je zapovijed: «Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti».»30 Nakon te zapovijedi partizani su bili prisiljeni svim snagama krenuti u prodor na braniteljske položaje s više strana. Kako bi podigli moral svojih vojnika partizani su odlučili «da na čelu bataljona krenu članovi štaba brigade.»31 Pojačali su svoje jedinice te uveli i brigadnu rezervu, tj. 4. bataljon u borbu. Ponovno je cijela 16. muslimanska brigada angažirana za proboj braniteljskih položaja. Kako Đonlagić navodi toga 25. travnja napad je bio posebno pripremljen, a među partizanima su održani kratki partijski sastanci i skupovi boraca po vodovima i desetinama. U borbu je uključen i ojačani 3. bataljon, te 2. bataljon čiji je zadatak bio napad s desnog krila. Upravo taj 2. bataljon je imao nekog uspjeha u akciji te je zauzeo dio braniteljskih položaja kod Balegovca.32 No nisu branitelji Vlaške Male, Balegovca i okolnih sela samo čekali u rovovima i zaustavljali partizanske napade. Bilo je tu i protunapada, onih manjih i onih jačih, često bi se partizanski napad pretvorio u braniteljski protunapad te su položaji i prostor kojim je zapovijedao Petar Rajkovačić ne samo ostali obranjeni nego i prošireni. Upravo se to dogodilo i ovoga 25. travnja 1945. Hrvatski bojovnici su na početne napade partizanskih vojnika odgovorili žestokim protunapadom. Toga dana i tim protunapadom iz neprijateljskog stroja hrvatski bojovnici su izbacili zapovjednika 16. muslimanske brigade kapetana, Spasu Mičića, a kasnije i komesara 4. bataljona 16. brigade Matiju Tunjića. Svojim protunapadom hrvatski branitelji ovog posavskog kraja su potisnuli napadače ne samo na početne položaje, nego i dalje. Kako su se ti događaji odvijali svjedoči ponovno Marko Marić iz Dobrinje koji kaže: «…jutarnji napadi već postadoše na neki način i dosadni, stoga se naši bojovnici odlučiše ne samo za obranu nego i za kontranapad. … Kada smo krenuli za partizanima, i kada su nas uočili, dali su se u bijeg, ali su istodobno iz svoje pozadine počeli strahovitu paljbu svojim bacačima po nama… Partizani nisu očekivali da ćemo ih goniti sve do Odžaka te da ćemo ući i u sam Odžak, ali su se prevarili. Kada su vidjeli da naša potjera za njima nije nikakva šala, oni se dadnu u još veći bijeg. Naša vojska je tada gonila partizane do iza Odžaka, s njegove gornje strane prema zapadu.»33 O ovakvom razvoju situacije govori i Đonlagić, koji gledajući situaciju s partizanske strane svjedoči o istome, te jasno potvrđuje priču Marka Marića. On kaže da je 2500 ustaša krenulo u napad na cijeloj bojišnici te da su se nakon četverosatne borbe jedinice 16. muslimanske brigade povukle iz Odžaka i Potočana, a da je neprijatelj nastavio napredovati s ciljem da ovlada skelskim prijelazom na Bosni kod Modriče. On još kaže da su jedinice 16. muslimanske potisnute sve do položaja iznad sela Jakeša i Pećnika.34 O istim događajima piše i beogradski NIN od 1. i 8. lipnja 1975. i kaže «Borbe vođene od 19- do 28. aprila 1945. bile su žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima s partizanske strane sudjelovale jedinice navikle samo na pobjede – 25. srpska i nepotpuna 27. divizija, očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan… Ustaše su ovoj brigadi uništile cijeli jedan bataljon. Partizanske su snage od naoružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protutenkovsku pušku. Borilo se samo jurišima i protujurišima, prsa u prsa, ogorčeno.»35 Ovu zapljenu partizanskog oružja potvrđuje i Đonlagić koji kaže da su «ustaše zaplijenile, pored ostalog, bateriju topova, 3 minobacača i drugu opremu.

 

Svjedok Marko Marić koji je kao branitelj bio po službi «artiljerac» kaže: «Kasnije smo u Vrbovcu zarobili još 14 takvih topova, pretpostavljam da su partizani svu raspoloživu municiju na nas ispucali te otišli nabaviti nove granate da nas nastave granatirati, ali kada su se vratili više nisu topove našli.»37 Obrana Odžaka i okolnih sela posljednja je bitka II. svjetskog rata u Europi. Kolika je upornost hrvatskog vojnika u tim trenutcima i na tom prostoru bila priznao je i njihov neprijatelj. «Bila je to zaista borba na život i smrt; ginulo se mnogo s obiju strana … neprijatelj je bio mnogo opasniji i podmukliji od njemačkoga vojnika … ustaše su se tukle do smrti.»38 «U tim borbama nije bilo zarobljenika, ustaše su se borile do posljednjega čovjeka … Neprijatelj se očajničko bori, tako da ni stari borci tako nešto još nisu vidjeli. Svaki se ustaša mora najprije ubiti, pa se tek onda može osvojiti neki objekt.»39 Ovakvi navodi s partizanske strane vrlo su česti, to bi mogao biti način prikrivanja broja žrtava nastalih nakon sloma odžačke obrane. Kolike su žrtve partizanske jedinice imale tijekom ovih napada teško je točno procijeniti. Njihov broj se kreće u rasponu od nekoliko stotina poginulih među kojima se našao i poneki partizanski visoki dužnosnik. Partizanska strana broj žrtava jasno ne spominje u dokumentima, a Đonlagić govori o broju od preko 200 izbačenih iz stroja samo u borbama od 23. do 27. travnja, dok se u beogradskom NIN-u kaže «Naših izbačenih iz stroja bilo je 630…»40. Ovaj broj od 630 izbačenih iz stroja odnosi se na period od 19. do 28. travnja. Kod Đonlagića se postavlja pitanje što on pod pojmom ”izbačeni iz stroja” smatra? Koristi li taj pojam kao skupni za sve ranjene i poginule ili tu misli samo na poginule. O broju poginulih partizana Marko Marić ne govori, ali navodi: «Bilo je to strašno vidjeti, izginuli leže na zemlji u krvi, a sve mladež, šteta života, ali ih njihovi zapovjednici gone u sigurnu smrt bez ikakve samilosti.»41 Koliki je problem novoformiranoj državi Jugoslaviji, njezinim komunističkim vođama i partiji Odžak i odžačka Posavina predstavljala, ne govori samo broj partizana koje su slali u sigurnu smrt, o tome govore i dokumenti koje osobno Broz Tito izdaje.

On je kao vrhovni komadant i maršal 30. travnja naredio «glavnim štabovima Srbije i Makedonije, operativnom štabu Kosova i Metohije i štabu 3. korpusa da brzo likvidiraju…kvislinške grupe i obezbijede mir i bezbjednost na svim operativnim područjima. U tom naređenju istaknuta je odgovornost štabova divizija i brigada u izvršavanju tog zadatka.»42 Naime potrebno je istaknuti da je upravo štab 3. korpusa bio po zapovjednom lancu nadređen 25., 27. diviziji, 16. muslimanskoj brigadi i drugima čija se snaga unatoč svoj ponuđenoj podršci lomila na Odžaku i okolnim selima. Đonlagić za branitelje Odžaka reče vjerojatno isto ono čega se i Tito pribojavao. «Njihova dejstva su ne samo ometala normalizaciju prilika u tim dijelovima Bosne, nego su mogla da služe i kao povod za razne pritiske sa strane na novu Jugoslaviju.»43 Zbog složenosti i dramatičnosti tadašnjih događaja gotovo sve su odluke donošene ili odobravane na najvišoj razini.44 Vjerojatno dana 28./29. travnja 1945. s prostora Odžaka i iz borbi se isključila 25. divizija koja odlazi prema donjem toku Une, a njeno mjesto u potpunosti preuzima već do tada djelomično prisutna 27. istočnobosanska divizija.45 Ovo potvrđuje i Milojica Pantelić koji kaže «…tijekom noći 28./29. travnja 1945. 25. srpsku NOU diviziju zamijenila je 27. bosanska divizija.46 Događaji koje opisuje svjedok Marko Marić, a koji se tiču ove promjene na partizanskoj strani u potpunosti se podudaraju, s dvije prethodno navedene tvrdnje. Naime branitelji Odžaka su na partizanskoj strani jasno mogli primijetiti promjenu, kako u načinu ratovanja, tako prije svega u različitim uniformama, opremi i dobi partizana koji su ih napadali. Marić o ovoj promjeni govori na sljedeći način: «U osvit dana 30. travnja 1945. primijetimo kako se partizani opet privlače našim položajima, a kada su bili već blizu, uočimo da to nisu partizani, nego da je to neka prava vojska, u pravoj vojničkoj uniformi te da nema ženskog svijeta među njima kao ni mladeži.»47 Ova promjena nije spriječila partizane da odmah krenu u novi proboj, uostalom zapovijed s vrha je bila jasna i jasno je da se vrhu 3. korpusa i 27. divizije nije riskiralo svoje zapovjedničke položaje, a možda i više te zbog toga nije bilo oklijevanja.

Osim 16. udarne muslimanske brigade koja je sada po zapovijedi štaba 27. divizije dobila zadatak obaviti posao likvidacije jakog i dobro ukopanog neprijatelja i 19. birčanska brigada je imala zadatak pomoći joj u tome. U akciju rušenja obrane odžačke Posavine 4. svibnja se uključila i 20. romanijska brigada. Što je ova promjena značila za hrvatske branitelje na posljednjem slobodnom dijelu NDH ponovno donosi Marko Marić koji kaže: «Kod nas je nastao tajac te isčekivanje kada će napraviti juriš prema našim položajima. I nije dugo trebalo čekati, kad nasta pucnjava iz svih oružja, ali izostao je «Juriš, huraa!». Kod nas na položaju mrtva tišina… Vidjevši da im nitko ne odgovara s naše strane zaključili su, pretpostavljam, da nas tu i nema, da smo taj položaj napustili. Kad su se oni tako malo opustili prolomi se ono naše: «Hvataj žive!». Kod njih nasta panika, jauk i zapomaganje. Jedan od njih viče: Drugovi spašavajte me ili me ubijte! Drugi se opet dere: Drugovi naprijed! U bitku, u posljednju bitku! Pobjeda je naša! Živio drug Tito, živila Komunistička partija! Takvi glasovi su se prolamali kroz strašnu pucnjavu i s jedne i s druge strane dok ne pade zapovijed: Naprijed braćo! Za dom i domovinu spremni! Hvatajte ih žive! Kada su naši bojovnici jurnuli prema njima, među njima je došlo do potpunog meteža. Jedni su odstupali bježeći i svoje ranjene vukući, a oni su vikali, jaukali i proklinjali. Naši im nisu iz svoga ponosa pucali u leđa nego njima preko glave, a oni su bježali što ih noge nose prema svojim položajima. Kada su došli i prešli svoje rovove tu su popadali kao snoplje, jer da nisu naši njih, oni bi nas, ako i nisu uspjeli danas, možda bi im to pošlo za rukom sutra. …jer 16. muslimanska zaista je bila ludo hrabra vojska, ali su stradali duž cijele naše bojišnice, a posebice oko Vlaške Male.»

Izvor : Marčinković Bitka za Odžak Travanj, Svibanj 1945

 Prvi dio – Uvod

 

 

 

 

 

 

Komentari

Komentari