Hrvatska je uvijek imala izvrsnih ljudi koji su ostavljali traga u različitim područjima znanosti i umjetnosti. O njima se malo zna, malo govori i piše. Istinske vrijednosti zamijenila je plitkost, površnost, i neke „nove vrednote“, koje uvozimo iz svijeta i sve dekadentnije EUnije.
U sjeni pripremanja još jedne reforme hrvatskog školstva, ostaju zaboravljeni odlični pedagozi koje smo imali.
Jedan od izvrsnika bio je i Slavko Modrijan, glazbeni pedagog, zborovođa i kompozitor, rođen 20. srpnja 1909. godine u Lukovdolu, selu u Gorskom kotaru, šumsko-brdskom području na putu između Zagreba i Rijeke. Umro je u Zagrebu 7.travnja 1985. godine, u 76. godini života.
Studij kompozicije završio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bio je dirigent dječjih zborova u Klinča –selu i Zagrebu , 1932.- 1936.godine, direktor muzičke škole u Bjelovaru, a kasnije, profesor glazbene umjetnosti u Slavonsko-brodskoj gimnaziji.
Godine 1936. Osnovao u Zagrebu muzičku školu Proljeće, za obrazovanje omladine u zbornom pjevanju, a od 1935.-1941., uređivao je mjesečnik Proljeće, u kojem je objavljivao dječje zborove, njih preko 1200.
Njegova djela su :
Suita Djeca u proljeće za zbor i orkestar
Visibabe za ženski zbor – obradbe narodnih napjeva
Članci o suvremenim metodama u glazbenom odgoju
Zbirke dječjih zborova: Jaglaci (1942.), Glazba nas zove i Kroz povijest glazbe (4 sveska)1952.
Zbirke za klavir: Hrvatska pjeva i svira (1942.) i Hrvatska mladež za glasovirom (1943.)
Zbog svoje izvrsnosti, predanog rada i postignuća u glazbenom obrazovanju hrvatske mladeži, uvršten je u Muzičku enciklopediju, tada još Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, II izdanje 1974.g.
Danas se, nažalost, gotovo ništa ne može pročitati o ovom izvrsnom glazbeniku i pedagogu. No, trag o njemu je ipak ostao kroz zbirke glazbenih radova koje je ostavio nadolazećim generacijama, a njegov trud i rezultati u nastavi glazbenog odgoja, ostali su trajno bogatstvo njegovih učenika.
Čovjek u dobi od šezedesetak godina, krupan, visok, u maslinastom „hubertus“ kaputu, širokih revera, djelovao je učenicima prvog razreda gimnazije još krupniji . Imao je potpuno bijelu kosu, kratko podšišanu, lice okruglo, široko, s nešto izraženijim, pomalo šiljastim nosom i ogromnim, nebesko plavim očima.
Pravi učitelj starog kova, držao je da nije dovoljno djecu naučiti samo o svom predmetu, koji predaje, nego, da je jednako važan odgoj „mladog čovjeka“, kako je nazivao svoje učenike. Za to je imao sasvim neobične metode.
Njegove, strahovito krupne, svjetlo plave oči, gledale su, pomalo strogo, pomalo radoznalo, zbunjena lica novih gimnazijalaca.
Već bi se, na svom prvom školskom satu, predstavio razredu na sasvim neobičan način. Onako krupan, prošeta razredom, pa se zaustavi kod učenika iz predzadnje klupe:
„Hajde ti, ustani i reci mi, tko je izumio telefon?!“
Nemoguće je sa sigurnošću ustvrditi, je li ovim pitanjem više bio začuđen sam učenik ili cijeli razred. Pa ovo je sat glazbene umjetnosti! Kakav telefon?! Što?!
Modrijan malo pričeka odgovor, pa kad vidje da ovaj pojma nema, strogo upita: „Ne znaš?“, te se uputi prema katedri i otvori imenik: “Ooo, takvima mi, odmah dajemo, veliku jedinicu!“, a zatim upisa tu jedinicu u rubriku glazbene umjetnosti.
Šok i nevjerica! A onda bijes „pravednika“. Ma, što će nam on dijeliti jedinice za nešto što nema nikakve veze s glazbenom umjetnošću?!
Modrijan se ne dade smetati, nego prozove drugog učenika i upita strogo:
„Tko je izumio parni stroj?“ Ovaj, na sreću, dade točan odgovor, što vidno raspoloži profesora: „Tako je, James Watt! To mora znati jedan gimnazijalac! Evo, odmah pišem pet !“ i otvori dnevnik.
Nakon nekog vremena, usudi se onaj učenik upitati: „Profesore, zašto sam ja dobio jedinicu iz glazbenog, kad izumitelj telefona nema nikakve veze s glazbom?“
Profesor Modrijan je upravo to čekao:
„Zato što gimnazijalac znači … intelektualac!“ odgovori mu gotovo svečanim tonom, pa nastavi: „ Vi ste došli u ovu školu da bi stekli visoko znanje. Gimnazijalac mora znati svašta o svemu. To je opća kultura. Znate li vi, da je, još za vrijeme Austrougarske, gimnazijalac bio visoko cijenjeni intelektualac. Kad bi se taj javio u državnu službu, oni bi ga objeručke primali i govorili: Dobro nam došli! Mi takve trebamo!“ – posebno naglašavajući te zadnje riječi.
Cilj mu je bio usaditi učenicima svijest o potrebi i važnosti svakovrsnog znanja. Zato mu nije bilo važno samo glazbeno znanje, već i široka opća kultura.
Makar se u početku i bunili zbog stava i strogoće učitelja, svi su na kraju prepoznali trud starog profesora.
Za određeni broj učenika, koje bi on, odmah na početku prvog razreda odabrao, postojala je trajna obveza zbornog pjevanja.
Probe zbora su bile obavezne. Prehlada, grlobolja ili neka druga lakša bolest, nije bila opravdanje za izostanak. Takav bi učenik, do ozdravljenja, bio oslobođen obveze pjevanja, ali je morao biti prisutan na svim probama. Ukoliko se toga ne bi pridržavao, na kraju školske godine, dobio bi negativnu ocjenu iz glazbene umjetnosti, pa makar svu teoriju naučio za odličan.
Odmah je svima bilo jasno da s „Mocom“ nema šale. Nikakvo izvlačenje nije dolazilo u obzir. Takvim čvrstim stavom, prof. Modrijan je odgajao i učio svoje đake, važnosti izvršavanja preuzetih obveza.
U nastavi glazbene umjetnosti i na probama zbora, inzistirao je na hrvatskim pučkim napjevima. Dobro je znao kakvu snagu i ljepotu krije u sebi narodna pjesma, znao je da je u nju utkan duh cijelog naroda i podučavao je svoje đake da cijene izvorno glazbeno blago.
Radeći grimase kako bi pokazao zborašima i podučio ih, u kojem položaju trebaju biti usta pri pjevanju, da bi se proizveo kvalitetan ton, a uz to još i gestikulirajući rukama, često bi i izmamio osmjehe zboraša.
Među omiljenim temama na njegovim predavanjima, bila je i priča o početcima njegovog glazbenog obrazovanja, kada je učio svirati klavir i violinu. Govorio bi kako mu je najteža bila violina.
„Violina dugo ne da k sebi!“, često bi ponavljao, objašnjavajući kako je dug i mukotrpan put u postizanju umješnosti mladog glazbenika, da bi na violini uspio proizvesti kvalitetan zvuk. Uvijek bi nasmijao cijeli razred pričajući kako ga više ni njegovi ukućani nisu mogli slušati dok bi vježbao na violini. Proizvodio bi neke ružne škripave zvukove, nalik struganju … nikako postići pravi, čisti zvuk. Bilo je to ružno za slušati. Tad bi ga roditelji poslali s violinom u dvorište. Tamo je obitavala njihova koza. Ona je bila, govorio bi, jedino stvorenje koje se nije bunilo i koja ga je mirno slušala dok je vježbao.
U vrijeme zimskih praznika, vodio je učenike, koji bi to željeli, na zimovanje u svoj rodni Gorski kotar.
Šetajući učionicom, govorio bi: “Mladi čovjek je bedast, a kažu da je šiba iz Raja izašla!“, pa bi malo zastao da vidi kakav dojam ostavljaju njegove riječi, kojima je zapravo objašnjavao potrebu za strogoćom u odgoju mladeži, kako se ona ne bi previše opustila na štetu dobrog odgoja i kvalitetnog obrazovanja.
Puno je toga o glazbi, o znanju i životu uopće, govorio stari profesor, ali nikada nije svojim đacima govorio o vremenu kad je, zbog anonimne pritužbe poslane u tadašnje Ministarstvo obrazovanja, bio pod sumnjom komunističkih vlasti. Naime, Ministarstvo je pokrenulo istragu, nakon pristigle anonimne prijave , prema kojoj je profesor Modrijan bio poznat kao simpatizer Stranke Prava, a snažni protivnik režima, te da je pozivao jednog od lidera Hrvatske seljačke stranke da seljacima drži govore i predavanja na organiziranim tajnim sastancima, koji bi trajali do kasno u noć, nakon kojih su polaznici odlazili pjevajući političke i antidržavne pjesme.
O tome je napisao Pieter Troch u svojoj knjizi: Nationalism and Yugoslavia: Education,Yugoslavism and the balkans before WORLD WAR II.
Vjerojatno mu nisu mogli pronaći nikakvu ozbiljnu krivnju, a komunističkim vlastima je nedostajalo glazbenih intelektualaca, uz to je Modrijan bio i ugledni član Udruge hrvatskih učitelja, pa mu je na kraju dopušteno da nastavi svoj rad.
Kroz sva ta nestabilna vremena, kad su se države i režimi mijenjali, profesor Modrijan je jednako radio svoj posao glazbenika i glazbenog pedagoga, u svakoj od njih.
Koliko god su gimnazijalci, u početku bili ljuti, kasnije su shvatili njegove namjere i cijenili trud koji je ulagao u njihov odgoj i obrazovanje. Nakon školovanja, s velikim bi ponosom isticali da su bili njegovi đaci i bili mu zahvalni što im je, uz kvalitetno glazbeno obrazovanje, usadio i svijest o velikoj važnosti općeg znanja, bez obzira čime će se baviti kasnije u životu.
Zahvalni što im je usadio svijest da ih površnost u znanju degradira i podučio da sa svakim novim znanjem postaju bolji.
U današnje vrijeme, nakon silnih „poplava“ cajki i tzv. turbofolka, jasno je na kakve niske grane se srozala glazbena kultura u hrvatskom društvu, pa je time još jasnije koliko je Modrijanovo naslijeđe potrebno današnjem školstvu i društvu općenito.
Nije teško za pretpostaviti kakav bi stav, imao stari profesor o nadolazećoj reformi školstva, koja izbacuje oca hrvatske književnosti Marka Marulića i njegovu Juditu s popisa lektire, te Marina Držića, za kojeg je profesorica Ljilja Vokić , čuvši za namjeru i njegove eliminacije s popisa , sva u čudu uskliknula: „Pa on je pisao drame prije nego što se Shakespeare rodio!“
Profesor Modrijan je puno pažnje polagao u odgoj i razvijanje svijesti o važnosti učenja, ne držeći se samo usko svojega područja vezanog za glazbu, već se borio za stjecanje općeg znanja i u tome je još jedna velika, neprocjenjiva vrijednost ovog izuzetnog čovjeka.
Njegovo učiteljevanje, nije bilo samo šturo zanimanje, ono je bilo poziv! Poziv, kojeg je prihvatio i uspješno i časno vršio do kraja svog radnog vijeka.
Svakom današnjem učitelju, profesor Modrijan, može i treba biti najsvjetliji uzor.
Autor:Dawn Dawns
