Četvrtak, 23 siječnja, 2020

Rastuća populacija ljudi kao preduvjet svakog oblika prosperiteta

Špekulacije o kontroli svjetske populacije postale su jezivo raširene i popularizirane u mnogim krugovima. Ideja da cijelo čovječanstvo potpadne pod jedan koncentracijski logor kao što su već potpali stanovnici Kine i Sjeverne Koreje možda je bliža nego što mislimo. Mnogi znanstveni, akademski i medijski krugovi svjesno ili nesvjesno rade na tome, kao i neka međunarodna politička tijela te nevladine udruge i zaklade. Kroz nekoliko posljednjih desetljeća prohujalo je mnogo lažnih znanstvenika koji su prorokovali prenapučenost populacije, svjetsku glad, nepopravljiv stupanj onečišćenja okoliša i pretjeranu konzumaciju svjetskih resursa. Ali današnji okoliš kvalitativno nikada nije bio ugodniji za živjeti, a ljudska genijalnost je eksponencijalno uvećala raspoloživost prirodnim resursima, kojih danas imamo na raspolaganju nikad više po nikad nižim cijenama. A od broja onih koji su gladni imamo puno veći problem smanjiti broj onih koji su pretili. No bez obzira na to, podaci se nastavljaju krivotvoriti, panika se nastavlja širiti, a nerađanje ili ograničavanje na rađanje samo jedno dijete danas se promovira što milom, što silom, više nego ikada.

Iako toga svega trebamo biti svjesni, mnogo je stvari na koje ne možemo utjecati i to nas ne treba obeshrabriti da budemo pasivni u svezi onih stvari na koje možemo utjecati. Zakopajmo stoga dublje u razmišljanje prosječnog pojedinca. Posljednjih desetljeća je na Zapadu postala popularna fraza „upoznati samoga sebe.“ Ona se često nadovezuje na izoliranje sebe od drugih u potrazi za mjestom na kojem ćemo pobjeći od gužve kako bi bili „jedno s prirodom“ i „meditirali.“
Ali što to znači izolirati sebe od drugih zapravo? Iako pobjeći od gužve, bilo one u prometu ili krcatom trgovačkom centru, naizgled zvuči simpatično, rijetko tko među nama bi dugoročno htio pristao ubirati plodove nedostatka takve gužve i krcatosti. Ipak život na gusto naseljenim otocima poput Japana, Malte ili Singapura nudi puno veće prilike i lakoću življenja nego život na nenaseljenoj Palagruži ili rijetko naseljenom Biševu, Rivanju i Ošljaku. A sve što vrijedi za te otoke vrijedi i za ostatak svijeta i čovječanstva. Gužve urbanih sredina su dobre jer potiču sinergiju i kreativnost. Izolirani čudaci su rijetko kada doprinijeli išta pozitivno čovječanstvu, a i one iznimne povijesne figure koje su planski tražile periode izolacije njih su izmjenjivali sa periodima iznadprosječne društvene uključenosti.

Neki moderni parovi misle da im nije potrebna brojna obitelj „jer imaju svoju mirovinsku štednju i dionice.“ Ali takva teorija im je šuplja. Neovisno podupiru li djeca starije izravno, kao što je slučaj u nerazvijenim zemljama gdje se potomstvo tradicionalno brine o svojim roditeljima, ili neizravno, činjenica ostaje da su starijima potrebne nove generacije ne samo za održavanje njihovog standarda života već i za sam opstanak. Što je to neizravna ovisnost o djeci? Svatko uključen u globalnu ekonomiju, a pogotovo tim više što je stariji, ovisi o vlastitoj ili tuđoj djeci. Ako ima navedenu državnu mirovinu ovisi o tuđoj djeci koja sudjeluju sa porezima i prinosima za punjenje njegovog mirovinskog fonda. Ako ima komercijalne nekretnine, ovisi o tuđoj djeci koja ih napučuju u osobne ili poslovne svrhe. Ako ima privatne investicije u neki dioničarski fond, ovisi o tuđoj djeci koja kupuju dobra i usluge kompanija da bi vrijednost tih udjela mogla rasti te ovisi o tuđoj djeci koja rade i proizvode dobra i usluge unutar tih kompanija koje još veći broj tuđe djece kupuje i troši. Cijeli ekonomski sustav počiva na činjenici da svaka iduća generacija, na ovaj ili onaj način, mora imati veći broj djece nego ona prethodna prije nje. O tome ovisi sigurna i mirna starost svakog zaposlenog čovjeka, neovisno o tome bio li on zaposlen kao čistač ulica, krojač, zubar ili direktor višemilijunske kompanije. Činjenica je možda gorka za progutati, ali parovi koji ne žele imati vlastitu djecu su paraziti koji računaju na činjenicu da će drugi oko njih imati dovoljno djece na koju će se i oni moći osloniti.

Tome govori u prilog i činjenica da gotovo svaka nacija sa opadajućom populacijom i populacijom koja stari pokazuje sliku neodrživog gospodarstva koje je već krenulo tonuti ili stagnira pa ne može dosegnuti pune kapacitete. Npr. Japan, zemlja sa nekoć najbrže rastućim gospodarstvom danas je zemlja sa najnižim prirodnim prirastom na svijetu i posljedično tome njezino gospodarstvo također slabi, čak iako u njoj nema nezaposlenih i bez obzira na njezin visok stupanj automatizacije. Zapadne zemlje na slične negativne stope prirasta, da bi zadržale nužni rast gospodarstva, pokušavaju odgovoriti uvozom radne snage iz zemalja u razvoju, ali to se nije uvijek pokazalo najsretnijim rješenjem zbog nepremostivih kulturoloških razlika imigranata. Naime, preveliki valovi stranaca koji ne dijele zajedničku kulturu i religiju, bez nužnih perioda zamrzavanja daljnje imigracije na ograničeno vrijeme, dovodi do kontraefekta od planiranog rasta i prosperiteta. Naime, imigranti koji dolaze moraju poznavati kulturu u koju dolaze, moraju priznavati njezinu superiornost u odnosu na ono što ostavljaju iza sebe i mora im se dolazak, radi dobrobiti i njihove i domicilnog pučanstva, rasporediti u razumnom broju, a ne neograničenom. U suprotnom imigranti za niti jednu zemlju nisu neto dobitak nego neto trošak od kojeg je više štete nego koristi.

FAH

 

Dakle, iako gužva jest nužna za kreativnost pojedinca i iako krcatost jest nužna za procvat lokalnih životnih sredina, postoje razlike. Stanovnici turističkih mjesta na Jadranu jesu blagoslovljeni mogućnošću ugošćivanja ljudi iz gotovo svih krajeva svijeta, kao i kontinentalni vlasnici poslovnih prostora čije su prostorije iznajmili radišni i mirni kineski trgovci ili indijski ugostitelji. Ali svaka gužva nije jednako poželjna. Nije isto naći se u gužvi između dvije suprotne navijačke skupine koje su u predgrađu dogovorile međusobnu tučnjavu sa hladnim predmetima sa gužvom na marijanskom hodočašću, gdje ljudi u rukama ne drže palice, lance, boksere i noževe nego krunice, svete sličice i lampione. Narod mora biološki i/ili asimilacijom reproducirati pripadnike istog kulturnog kruga, a ne gomilati strance koji nisu skloni kulturom krugu domaćina.

Niti jedan stroj ili izumljeni uređaj nikada neće moći zamijeniti autentične odnose između dvoje ljudi i povezanost između njih. Božja uputa da ljudi rađaju i ispravno odgajaju svoju djecu je najbolja stvar za ovaj svijet. Umjesto da ograničavamo broj rođene djece puno je poželjnije odgojiti ih tako da slijede Božje zapovijedi i da vole pomagati drugim ljudima na Zemlji. Bog koji je stvorio i nas i Zemlju Bog je obilja, a ne oskudica. Ljubav dvoje ljudi rađa nove naraštaje, a sinergija između pripadnika novog naraštaja stvara toliko novog bogatstva i obilja da nitko ne mora oskudijevati.

Naravno da je danas prosječni radni profesionalac puno produktivniji nego što je to bio onaj iz 1919. Ali su i ljudske potrebe i mogućnosti puno veće u odnosu na one od prije stotinu godina. Ono što je prije stotinu godina bio luksuz za nekolicinu danas je standard za većinu na Zapadu, što je i više nego pozitivna stvar. Stoga niti navedena produktivnost nije rezultirala time da prosječno produktivniji radni profesionalac smanji broj svojih radnih sati nego dapače, da ih poveća. Štoviše, prosperitetna ekonomija koja ima dugoročne stope rasta zahtijeva minimalno troje ljudi u odnosu na dvoje iz prethodne generacije. Dakle, svaka nova generacija mora biti za trećinu brojnija od one prethodne. Računala, tableti i mobiteli učinili su novu generaciju više produktivnom u odnosu na generaciju njihovih roditelja, baš kao što je Industrijska revolucija učinila tadašnju generaciju produktivnijom od prethodnih seoskih domaćinstava. Ali i jedna i druga generacija su morale biti brojnije u odnosu na prethodnu da bi prosperirale. To je populacijska i ekonomska konstanta koja se ne mijenja kroz vrijeme. Stupanj veće produktivnosti uslijed automatizacije jedino može jedino povećati sposobnost ostvarivanja svih naših želja, tj. povećanje dostupnosti luksuza za sve širi broj ljudi, koji će opet rezultirati većim brojem radnih mjesta i radnih sati novog radnog kontingenta.

Kako bi zaživjela kultura života imamo priliku pomoći najvećem zalogu naše budućnosti, generacijama koje dolaze. Pomozimo stoga caritasovoj nadbiskupijskoj zakladi dr. Nikola Dogan, (http://caritas.djos.hr/?p=101), koja se skrbi za pomoći siromašnim učenicima i studentima koji su budućnost rasta našeg gospodarstva, naroda i zemlje.

Autor: Ivan Biki
Foto: Fah

Komentari

Komentari