Utorak, prosinac 10, 2019

Radna snaga ne radi, samo je Grčka gora: Vrlo mali dio radno sposobnih u Hrvatskoj stvarno i radi, a sve ih je manje

Vlada se voli hvaliti statistikama o smanjenju stope nezaposlenosti, dok njeni kritičari često upozoravaju da je to više posljedica masovnog iseljavanja nego aktivnosti vlade.  Pad nezaposlenosti je dijelom i oporavak Hrvatske od krize iz davne 2008.: Druge su se zemlje oporavile mnogo ranije, a taj oporavak Europe sad vuče i nas.

No jedan drugi podatak ostaje u sjeni nezaposlenosti: Onaj o zaposlenosti. Taj podatak, naime, nema veze s nezaposlenošću: Radi se o postotku ljudi od 15 do 65 godina, radno sposobnih, koji stvarno nešto i rade, bilo za plaću ili u sklopu obiteljskog obrta ili firme.

Od čega žive oni koji ne rade?

A tu ne stojimo dobro. Iako u Španjolskoj i Italiji imaju veći postotak nezaposlenih nego u Hrvatskoj, imaju i veći postotak zaposlenih. Kako je to moguće? Jednostavno, radi se o ljudima koji su uzdržavani od obitelji, uključujući žene koje ne rade izvan kuće i studente koji ne zarađuju već se oslanjaju u potpunosti na obitelj, potom onima koji žive od rente ili nekog neprijavljenog prihoda, dakle od sive ekonomije. U pravilu, turističke zemlje imaju razmjerno velik broj “neaktivnih” građana, jer brojni članovi obitelji iznajmljivača žive od turizma bez da pritom išta rade, bar službeno.

Stvar je još gora kad se promotri stvarno stanje stvari, ne samo statističko. Jer, mi imamo velik udio stanovništa starijeg od 65 godina koje je uglavnom u mirovini, a koje čak i ne ulazi u tu statistiku. Od nešto preko 4,1 milijuna Hrvata, koliko nas trenutno ima u domovini, usred turističke lanjske sezone, kad je zaposlenost najveća, radilo je 1,57 milijuna ljudi, prema anketi Državnog zavoda za statistiku, prenosi narod.hr

Analitičari RBA su tada rekli da su ohrabrujući podaci “prije svega potaknuti sezonskim kretanjima koja su snažnija i dugotrajnija zbog produžene turističke sezone”, i – posebno zabrinjavajuće – kako “pad nezaposlenosti ne slijedi isto povećanje zaposlenosti, a trajni strukturni problemi hrvatskog gospodarstva poput neusklađenosti ponude i potražnje za radnom snagom te niskom razinom zaposlenostiostaju i dalje duboko ukorijenjeni i snažan uteg napretku domaćeg gospodarstva”.

Radi nešto preko trećine Hrvata

U istom takvom istraživanju  provedenom šest godina ranije, na vrhuncu krize u Hrvatskoj, također krajem lipnja, radilo je 1,47 milijuna ljudi. A tri mjeseca ranije, prije sezone, tek 1,39 milijuna. Dakle u šest godina napredak je zapravo marginalan.  Kako je tada istraživanje provedeno tek godinu dana nakon popisa stanovništva, bilo je moguće prilično točno reći koliki postotak građana starijih od 15 godina negdje nešto i radi, bar legalno: samo 38,9%. Ukupno stanovništvo Hrvatske starije od 15 godina iznosilo je tada 3,71 milijuna, od čega je 1,71 milijuna aktivnih (ukupno zaposleni i nezaposleni), a nešto više od 2 milijuna neaktivnih.

Kad primijenimo metodologiju OECD-a koja isključuje starije od 65 kakvih je 2012. u državi bilo 758.000 onda puno veći postotak ljudi radi. No i dalje loš. 2016., broj starijih od 65 se popeo na  oko 810.000, uz posebno velik porast broja starijih od 85 godina, a broj stanovnika s 4,28 milijuna pao na 4,17 milijuna. Posebno zabrinjava dramatičan pad broja mladih: Primjerice, procjenjuje se da je u samo tih 6 godina broj onih u dobi od 25 – 30 godina pao za preko 10%, s 289 na 257 tisuća, a slično je kod svih dobnih skupina mlađih od 55 godina.

Sve manje onih koji mogu raditi

Dakle, imamo dvostruki problem. S jedne strane, radno sposobnog stanovništva je sve manje, djece je sve manje, staraca sve više. S druge, od onih razmjerno malobrojnih koji bi mogli raditi, razmjerno malo njih stvarno radi, tek nešto preko 60 posto, a od toga dobar dio na ugovor ili na određeno vrijeme. Konkretno, u Hrvatskoj na određeno vrijeme radi oko 20 posto radne snage, dok u Europi prosjek oko 15%. Gdje su ostali, od čega žive?

Da bi se shvatilo zašto su statistike za Hrvatsku tako poražavajuće, treba primijetiti da su one najbolje za zemlje sjevera Europe – daleko odskače Island, na kom izgleda ima jako malo onih koji ne zarađuju, pa je čak i među mladima od 15 do 25 godina u 2018. bilo nevjerojatnih 75% onih koji – nešto rade, bar povremeno, obično uz školu ili studij! U Grčkoj je to 14%, a u Italiji 17. OECD ne daje takav podatak za Hrvatsku, no daje o sudjelovanju te dobne skupine u radnoj snazi: 34%. To je ukupan postotak mladih od 15 do 25 koji bilo rade, bilo traže posao, odnosno raspoloživi su za rad.

Kad pogledate da je to na vodećem Islandu 81% a u Švedskoj 68%, uz zaposlenost mladih od redom preko 60%, i da je u svim mediteranskim zemljama je zaposlenost mladih do 25 godina ispod 30%, postaje jasnije da problem nije povezan samo s politikom, nego i kulturom i običajima. Kao što postaje jasnije zašto su zemlje sjevera toliko bogatije od oni na jugu: Jednostavno, puno je više onih koji rade i stvaraju novac, puno je manje onih koji su kod kuće.

Kultura i tradicija kao brana zapošljavanju

U tim zemljama se puno dulje ostaje u kući s roditeljima, to je kulturološka stvar, pa tako mladi češće budu uzdržavani od roditelja. U Skandinaviji je nezamislivo da bi netko s 25 godina živio kod roditelja, pa da još k tome ne bi zarađivao. Posao se, istina, osjetno lakše nalazi u Skandinaviji. U Hrvatskoj je sredinom prošle godine čak 35.000 mladih u Hrvatskoj tražilo posao. No, ne treba zaboraviti, ovdje imamo ogroman dio populacije koja niti radi, niti traži posao, i oni su najveći problem.

U Hrvatskoj se dugo studira, do ne tako davno je prosjek studija bio čak 9 godina, rekordan u Europi, a ujedno se i jako rano ide u mirovinu, pa tako imamo čak 184.000 prijevremeno umirovljenih, a samo je 172 tisuće (14%) odradilo puni radni staž od 40 godina.

Prosječan hrvatski umirovljenik ima tek trideset godina staža, oni koji sad odlaze u mirovinu 32, i stari su 61 godinu. Do nedavno se u mirovinu u prosjeku odlazilo i prije šezdesete. Dokup staža i umirovljenje kao “socijalna mjera” za zbrinjavanje viška radnika u EU više nisu dozvoljeni, no daleko smo od Islanda kojeg nam često u medijima spominju kao uzor – tamo se mora raditi do 67., ali ljudi ipak rade do 68,5 u prosjeku!

Velik porast u postotku, mali u apsolutnim brojevima

Da zaključimo: U Hrvatskoj je statistička stopa zaposlenosti po zadnjih podacima bila 68,9%. 2016. je bila 66,2%, a 2014. bila jadnih 64,2 posto. Najviša ikad je bila 2008., 72,9%.

To je jako velik porast zaposlenosti, kad se gleda u postocima – ali malen u apsolutnom broju. Još gore – iako je taj postotak rastao u Hrvatskoj, rastao je i drugdje, u zemljama koje također imaju isti problem niske zaposlenosti, pa je tako sad od 28 članica EU samo Grčka sa 67,7% zaposlenih gora od nas, i to neznatno, za oko jedan posto.

Uzdržavanog stanovništva i onog koje živi od crne ili sive ekonomije je manje, ali smo i dalje daleko od EU. U EU je prosječna stopa zaposlenosti 2017. bila 78 posto. Da bi se ekonomska situacija u Hrvatskoj počela znatnije popravljati, potrebno je da barem stignemo tu stopu. No, to se neće dogoditi, jer čak ni zemlje poput Mađarske, iz našeg okruženja, ne stoje puno bolje od nas. Zemlje mediterana i one srednje i istočne Europe tradicionalno više naginju tome da su “djeca” dulje kod kuće i da manje žena radi, da se ranije ide u mirovinu i kasnije počinje raditi.  A na taj način ćemo se teško maknuti sa začelja Europe.

Izvor: narod.hr

Komentari

Komentari