fbpx
Utorak, studeni 12, 2019

Pater Ike Mandurić: Elite su uvijek igračka valova za vraga

Kao bogoslov sam, osobito u dane neposredno pred Božić, potajice svraćao u birtije najnižeg društvenog ugleda.

One u kojima se okupljaju alkoholičari razorenih brakova koje su žene ostavile i otišle s drugima, koji su prokockali svoju imovinu, povukli loše poslovne poteze, i koji o tome pričaju bez uvijanja, i koji se ne ljute kad im se drugi rado toga rugaju.

Nisam baš sebi znao objasniti zašto mi to treba ili zašto želim društvo takvih ljudi, ali silno mi je bilo ugodno pričati s njima. Oni su imali nešto što ja nemam.

Danas, kad posjetim zatvorenike i ljude koji su ogrezli u svim posrnućima ovoga svijeta, uvijek doživim opuštajuću atmosferu. Ili puka sirotinja, ili puki beskućnici, ili puke izbjeglice…

Oni su na neki način poraženi, pa ne mogu tako lako nasjesti na napast taštine i oholosti, čak i kad je u njima ponos ostao sačuvan. Svi svima smiju sve reći, i nitko se ne vrijeđa.

Susret s ljudima koji bez kompleksa govore o svojim bankrotima, ovisnostima, porazima, svojim krađama, provalama, … o tome kako su prevarili druge ili kako su glupo nasjeli na prevare, jako me opušta.

Što je to što je u njima ono ljudsko, a što nestaje kod ovog taštoga svijeta, koji se zavlači u sve pore „elitnog“. I među kler. I među onaj redovnički. A da ne pričam o političkim, znanstvenim, kulturnjacima i gospodarstvenim elitama. I drugim, ako takvi postoje. Koliko se samo lažemo, koliko smo samo prijetvorni? Pljušte zagrljaji, poljupci, komplimenti..

„Draga, kako krasna haljina, gdje si bila kod frizera? Kak si ti meni dana zgodna, jesi to smršavila.“ A ona sve deblja i deblja. „Pa ti ko da si 20 godina mlađa.“

Ili: „Kako si mu ono odbrusio, svaka čast! Takav govor dugo nisam čuo. Ti se ne daš, pa ti ne stariš. Volim taj tvoj stil… Pa mi ćemo čuda napraviti, gdje ti je kraj.“

Ili, „Oče biskupe, koja krasna propovijed! Baš sam uživao…“, ili; „Patre, krasno ste ono krasno napravili, vi činite čuda.“

Znam da me lažeš, ali doći ću i sutra. Ta, zato dam i danas došao…

Prijatelj prijatelju, sin ocu, otac sinu, kolega kolegi, Brat bratu… To vam dođe kao neko bratoubojstvo. Bratoubojstvo podilaženjem i pohvalom. Samo da se svojim samopredodžbama vinem u elitu. Ta, biti elita, ili, htjeti biti elita u očima ovoga svijeta, to je tako primamljivo… A zapravo, tako neljudski.

Elite su stoga posebno iskvarene. Iskvarene, i jalove. Jer se stalno hrane pohvalama, komplimentima, nasladama nad slabijima; stalno kupuju iste… i tako postaju svoja negacija. Stoga se one u duši iskvare – u svom principu. Iskvare, tako da, zaljubljene u sebe – u svoje podvige, u svoja herojstva i junaštva, u svoje uspjehe – postanu jalove u onome u čemu bi baš trebale donositi ploda. Bezosjećajne za druge, a svoju taštu slavu prometnu na prvo mjesto. I učas zaborave ono temeljno poslanje radi kojega su u sve krenuli.

Elite su uvijek igračka valova za vraga. Možda ste najveći humanist na svijetu? I primite priznanje i nagradu kao najveći humanist. I eto vam mreže oko vrata.

Možda ste najveći branitelj u Hrvatskoj? I primi vas predsjednica, premijer, kardinal… O, čuvaj se od toga dana! Možda si najbolji pastoralac, propovjednik, borac za ljudska prava, što li već… i nacrtaš se redovito u prvim redovima kao takav…

I eto početka kraja svega što si do tada činio.

Komentari

Komentari