Petak, 10 srpnja, 2020

MARCEL HOLJEVAC: Stvarno, po čemu se Ceca razlikuje od Thompsona, i tko bi se tom usporedbom trebao naći uvrijeđen?

Nedavna TV svađa Čede Jovanovića, u Hrvatskoj pogrešno percipiranog kao “umjerenog” i “razumnog” srpskog političara – sličnu je percepciju u početku imao i Vučić dok nije pokazao zubiće – i Cece, žene koja je sinonim za turbofolk, ultimativno smeće od subkulture i glazbe, razotkrila je jedan od duboko ukorijenjenih mitova u Hrvatskoj i Srbiji, a to je da je Ceca manje opasna od Thompsona jer “pjeva o ljubavi i takvim stvarima”  dok eto, Marko “širi nacionalnu mržnju” pjevajući o domovini.

Ili, točnije, dva mita, a drugi je da postoje srpski političari koji su prijateljski nastrojeni spram Hrvatske, poput Čede Jovanovića. On samo nije totalni krkan s ruralno-balkanskim mentalnim sklopom poput Vulina, Vučićevog snažnog i ne pretjerano pametnog vojnog ministra poznatog uglavnom po tetki u Kanadi i trash kombinaciji ekstremnog nacionalizma i nagnuća komunizmu kubanskog tipa, ili Palme i sličnih balkanoida s dna kace.

Dakle, u spomenutoj je svađi na Pink TV Čeda Jovanović zvani “Čeda Prašak”, koji u jednom dijelu javnosti u Srbiji slovi za urbanog i modernog političara, a u drugom za našmrkanog slugu Zapada i izdajicu, rekao Ceci:

“Moj osobni odnos prema vama ne postoji, ne zato jer imam neki stav o vašoj glazbi, neću je nazvati šundom, neću vas nazvati srpskim Thompsonom”, a na to se Svetlana Ražnjatović – Ceca smrtno uvrijedila: “Ja to nikad nisam bila, to je za mene uvreda, Thompson, pa jel znate kakvu on…” na što ju je Čeda prekinuo. “Pjevate o ljubavi, o nečem što klinke vole”, nastavio je.

Nemam ambicija ovdje detaljno analizirati fenomen turbo-folka, to sam već par puta obradio. Isto tako, ne treba se baviti previše ni najočitijom razlikom između Cece i Thompsona – on je časni vojnik koji je sudjelovao u obrani svoje zemlje za kog se ne može vezati ništa negativnog, ma koliko jugonacionalisti i antifašisti-četnici pokušavali, a ona je bila supruga vođe bande pljačkaša i razbojnika, ubojice u službi komunističke tajne policije, i u konačnici ratnog zločinca. Marko je pjesmom hrabrio osloboditelje, a ona pjevala za okupatore. Marko je obiteljski čovjek, a Ceca je cijelog života dio mafijaškog, kriminalnog miljea koji je uostalom neodvojiv od subkulture cajki, odnosno turbofolka i srpskih narodnjaka. To je više nego očito, i jasno je tko bi se usporedbom trebao naći uvrijeđen. I nikakvo pjevanje “pesama koje šire ljubav” tu ništa ne mijenja.

Kako je onda uopće moguće da u samoj Hrvatskoj postoje oni koji rado primaju Brene, Bubamare i Cece na gostovanja, dok jednom Marku brane nastupati? U čemu oni vide kod njega problem, i kako to da ne vide problem kod nje? Posjetitelji koncerata Severine i Cece će vam reći isto što i Čeda Prašak: “pa ona pjeva o ljubavi, to je bezazleno, on pjeva nacionalističke pjesme”. No ništa nije veća zabluda od toga!

Marko prvenstveno pripada žanru etno-rocka, odnosno podžanru “čobanskog rocka” kojem je pripadalo i Bijelo dugme. Predstavnici tog etno-podžanra su bili dijelom i Led Zeppelin (naročito na Trojki!), Jethro Tull, i brojni drugi utjecajni bendovi na zapadu.

S druge strane, Svetlana pripada žanru “novokomponovane narodne muzike”, odnosno “Turbo folka”, koji je ultimativno smeće i miks najgoreg od turskog i balkanskog naslijeđa pomiješanog s najgorim zapadnim utjecajima. Čitava turbofolk kultura je vezana na prostituciju, kokain, mafiju: Ona je s te strane, sa svojim “spotovima” koji su u osnovi soft-porno uradci, nalik američkoj hip-hop subkulturi koja slavi gangstere i prostitutke, ali bez onog urbanog i kozmopolitskog elementa te reperske subkulture. Zašto se ta subkultura do te mjere raširila u Hrvatskoj je priča za sebe, no o tome zašto je preuzela Srbiju su napisane brojne studije i knjige, često i vrlo ozbiljnih autora, sociologa i psihologa, poput Catherine Baker koja se posebno bavila prodorom tog smeća u Hrvatsku, i svakako najbitnijeg za razumijevanje fenomena, Erica D. Gordyja.

Počev od Gordyjevog rada na terenu u Beogradu tijekom druge polovice devedsesetih,
turbofolk je opisan kao kulturni fenomen koji služi promicanju srpskog nacionalizma kroz muziku. Gordy je ustvrdio kako je Slobin (“anti”)fašistički režim namjerno promovirao turbofolk u svrhu uništavanja alternativnih struktura na polju politike, kulture i društva od strane nove srpske elite, te je uz podršku režima postao “mainstream”.

Gordy je posebno opisao vezu turbofolka i srpskog nacionalizma, a naročito u vezi novih igrača u politici Srbije – za koje je Gordy ustvrdio da su formirali novu elitu – i zvijezda tog muzičkog žanra. Odnosno, između kriminalaca koji su uzurpirali vlast u Srbiji i “zvijezda” poput Cece. On tu posebno ističe vjenčanje Arkana i Cece, opisujući ga kao medijski događaj koji je pandan kraljevskom vjenčanju, kao spregu politike, medija, i šoubiznisa.

Druga ključna točka Gordyjevih radova je sukob urbane i ruralne kulture u samoj Srbiji, pri čemu je ova druga posve prevladala i posve potisnula rock. Na žalost, u Hrvatskoj se desilo isto, uz još gore posljedice po tkivo društva. Gordy rock percipira kao simbol kozmopolitizma koji odražava pluralističke principe urbane populacije, dok s druge strane turbofolk vidi kao kulturni produkt ruralne sredine, koji prije svega predstavlja nazadnost.

On tu utvrđuje postojanje “urbanih seljačina” koje su uspostavile hibridnu klasu na pola puta između sela i grada, sklonu “novokomponovanoj” glazbi.

Pa, ako Titu išta treba pripisati u zasluge, to je što takva glazba nije imala pristup medijima, televiziji, radiju: On je htio održati image zemlje kao civilizirane, iako je znao da ona to nije, pa su samo šansone, starogradske, čak i zapadnjačka muzika poput Jazza i Rocka imali pristup medijima za njegova života, a sve do 81. i pojavljivanja Brene, tog simbola “balkanskog sna” osamdesetih kod Minimaxa – tada još kao predmeta sprdnje – narodnjaci su spadali u zadimljene krčmetine duboko na periferiji, gdje se skupljao krim milje i prostitutke. Brena je promovirala “disko folk”, koji je kasnije prerastao u turbofolk.

Dakle, tu se ne radi o nekakvim bezazlenim “ljubavnim pjesmicama” kako to pogrešno smatra Čeda Prašak, već o motoru srpskog nacionalizma, o gorivu koje je pokretalo agresiju na Hrvatsku. Srpski nacionalizam i ratovi su dobrim dijelom bili pokretano turbofolkom, koji je dao dovoljno primitivnu kulturnu podlogu za primitivan svjetonazor koji je rezultirao svime onim što smo od četnika vidjeli u ratu.

Paradoks je da se na to danas gleda benevolentno, i ne samo u Srbiji, a Hrvatska ne samo da nema snage na to utjecati i takvu glazbu osuditi i zabraniti na razini regije jer je ona opasna po mozak kao i heroin, nego zabranjuje Marka!

A ono što najviše govori o stanju duha u Srbiji: Čeda Jovanović, “urbani i obrazovani, kozmopolitski Srbin”, protivnik Slobinog i ovog Vučićevog režima, dolazi na Pink TV da bi raspravljao s – Cecom?!? I to je čovjek koji očekuje da ga se kao političara uzme za ozbiljno? Živimo, istina, u čudnim vremenima, ali možete li zamisliti Angelu Merkel, što god mislili o njoj, kako vodi debatu o politici s obdarenom konobaricom na Oktoberfestu u nekom Reality showu? U cijelom svijetu postoji trend stavljanja u istu ravninu totalnog trasha i visoke politike, umjetnosti, kulture, relativizacije svega, no Srbija je tu svjetski prvak, kod njih su visoka politika i Big Brother već neko vrijeme jedno te isto.

No pravi problem s Čedom Praškom nije to, nego što on, iako snobovski i s visoka gleda na fenomen “cajki”, čak i te cajke koje prezire i ne sluša ipak ne želi usporediti s  Thompsonom koj je za njega “šund”, dok Cecina “glazba” to nije, bar tako proizlazi iz onog što je rekao. A Hrvatska dijeli njegov stav, izgleda!

Komentari

Komentari