Hrvatska tehnička enciklopedija

KAKO SE (NE)RADILO U SOCIJALIZMU: Evo što su novine iz 51. pisale o škveru, radnike se molilo da dođu na posao!

Podijeli

Iako je Jugoslavija, na papiru bila zemlja radnog čovjeka i radnog naroda, već te 1951. godine, kada je još sve bilo još friško, i radni čovjek i država, počeli su problemi, upravo s tim istim radnim čovjekom. Slobodna Dalmacija donosi priču objavljenu u istim novinama 20. rujna 1951., a tema stiže s Korčule, iz istoimenog brodogradilišta. Problem? Ma nedisciplina radnog čovjeka.

“Uprava brodogradilišta u Korčuli dugo se vremena mučila kako da riješi problem izostajanja radnika s posla. Tako je bila poduzela i niz mjera, ali su gotovo sve ostale bez uspjeha…”

Dobro, a zašto radni ljudi ne žele raditi, u čemu je problem, kako to da niti jedna mjera nije uspjela? Ili je problem u mjerama? Evo odgovora:

Glavninu radne snage sačinjavaju sitni posjednici iz okolnih sela, koji su u doba poljskih radova ostajali po nekoliko dana kod kuće. U doba berbe, kopanja, branja maslina i slično, izostajalo je s posla preko 20 posto radnika.”

Pusti brod, drž’ se masline! I onda je uprava krenula s mjerama. Odnosno radnički savjet kao produžena ruka uprave koji je “poduzeo nove, korisnije metode. Počelo se na masovnim sastancima opširno tumačiti značenje proizvodnje ovog poduzeća, a i to koliko proizvodnja gubi kad ne dođu svi radnici na posao.”

Zamislite vi tu poduzetnost kad radnicima treba objašnjavati zašto je bitno da dođu na posao!? I još su ti isti radnici, barem na papiru, vlasnici te iste tvrtke u koju ih treba nagovarati da dođu i odrade ono za što su plaćeni. Već je te 1951. godine bilo jasno da cijela ta priča ne može dobro završiti. Ali još to nije sve, bilo je i drugih mjera: “Članovi radničkog savjeta pristupili su i individualnom uvjeravanju pojedinaca, pa se postotak izostajanja naglo smanjio… ali se zato u izvjesnoj mjeri povisio postotak bolovanja”.

Ha ha, ovi ih uvjeravali da moraju raditi, pa se radnici uhvatili posla, ali su onda naglo oboljeli. Od rada

Ali radnički savjet ne odustaje. “Članovi radničkog savjeta pretresli su na svojim sastancima i ovo pitanje, pa su došli do zaključka da je najbolje izvršiti kontrolu nad nekim sumnjivim bolesnicima. Tako je i bilo.”I onda je krenula provjera, članovi savjeta ukrcali su se u brodicu i počeli obilaskom sela i traganjem za “sumnjivim bolesnicima”. Evo i rezultata kampanje:

“Pronađeno je da većina “bolesnika” radi kućne poslove, a neki čak i najteže fizičke radove. Pojedince se našlo pri iskapanju bunara, okapanja vinograda itd.”

Odmah su uslijedile i, kako se navodi, energičnije mjere.

“Takvim pojedincima odrezivali su se kuponi sa potrošačkih karata za vrijeme neopravdanog izostanka s posla, a također za to vrijeme nisu dobijali ni platu. Prema nepopravljivima poduzete su još strože mjere, pa su dvojica – trojica takvih i otpušteni”.

I tako je procvjetalo cvijeće u korčulansko poduzeće. Kad su se riješili nepopravljivih, dobili su kolektiv “koji danas radi s daleko više ljubavi i ustrajnosti, pa više i nema slučajeva kršenja radne discipline. To je zasluga radničkog savjeta, zasluga proizvođača koji upravljaju poduzećem”, zaključak je teksta autora J.Ž. Ali to je trajalo samo do sljedeće berbe, grožđa ili maslina, svejedno.

A akordni sustav?

E, to je sustav koji povećava produktivnost rada odvajanjem kvalitetnog kadra od ostalog…

O tome je “Slobodna” pisala 4. kolovoza te 1951. godine. Tema su prvenstveno građevinske tvrtke i radne brigade. Tako Novina piše: “Članovi brigade na jednom objektu u Divuljama, čim su se prihvatili akorda odmah su izjavili da ih je dovoljno, ne 36 već 22. Iz brigade su “otpala” ništa manje nego četrnaestorica. Prvo što su poslije toga napravili bilo je da su poboljšali organizaciju posla. Ubrzo im je i radni učinak bio dosta bolji nego prije… Promislimo. Ovdje se krije jedna loša stvar: odvojeni su odlični od slabih radnika. Sigurno je da ona četrnaestorica nisu najbolji, već obratno…

Brigade su sada prvorazredne, ali se pojavljuje nešto drugo. To drugo je da je od tih lošijih radnika osnovana posebna brigada. Kao, na primjer, na radilištu tvornice “Dalmatinka” u Sinju. U njezin sastav ušli su slabije kvalificirani, fizički slabiji i stariji, iscrpljeniji radnici. Sada je efekt rada te i takvih brigada veoma slab, organizacija posla loša, a njihova zarada minimalna.

Tko od toga ima koristi?… Brigade vrlo dobrih radnika izdvajaju iz svoje sredine čak i neke starije radnike, koji su iscrpljeni dugogodišnjim radom. Ovo, razumije se, uopće ne odgovara našem društvenom moralu i njemu je strano. Što se tiče onog malog broja “neradiša”, isključeni su iz sredine radnika koji vole raditi. Time je opet otežano njihovo preodgajanje u ljude, kojima rad nije “nužno zlo” već potreba.”

I kako sad dalje… Dakle, pokušalo se s izdvajanje radnika od neradnika, ili onog što im godine više ne daju da prate mlađe kolege. Ali, kvragu produktivnost, to je kontra našeg “društvenog morala”. Hm, moral ili rad, moral ili proizvodnja? Tko će pobijediti?

“Oni koji su manje radili dobijaju ocjenu ispod, a bolji radnici iznad…110, 120, 130… Pošto mu je to vezano s visinom plaće, on će se do kraja mjeseca potruditi da napravi više.” Ma super, ali vraga, eto odmah novih problema…

“Na radilištima neki rukovodioci i ne će da usvoje akord. ‘Ne mili im se’ da poboljšavaju organizaciju posla. Jedan takav je rekao: Ako usvojim akordiranje, onda moram više misliti, moram stalno voditi računa o planu, dobavi materijala, organizaciji posla i tako dalje… Ali ima još nešto: stimuliranje… Jednom od direktora građevinskih poduzeća, neki mladi tehničar je rekao da mu je mala plaća, pa da zbog toga radi i kod privatnika. Zato mu je rad u ovom poduzeću – odmor. Karakteristično je ono ‘odmor’. U tome je rečeno sve”, naveo je u svom tekstu novinar D. Modrić. Uglavnom, nered i često nerad, to su pojave koje sve više nagrizaju priču o radničkoj klasi i njezinom gospodarenju društvom.

Komentari

Najnovije