KAKO JE TOMAŠEVIĆ IZGUBIO AMBICIJU: Jednom aktivist uvijek aktivist, u oporbi je sigurnije

Podijeli

Malo tko je toliko na udaru medija i javnosti kao Milan Bandić, u svjetskim razmjerima ravan mu je jedino Donald Trump. Takva situacija dovodi do toga da će se sve što Bandić uradi percipirati isključivo negativno, dok će se sve što oporba uradi prikazati u najljepšem mogućem svjetlu. Ako Bandić nešto gradi, pitat će se “treba li nam to” – fontane su postale paradigma toga, “koliko to košta!” – žičara je zadnji primjer toga. A primjera je bezbroj.

Ukratko, dok žičare nije bilo, svi su kritizirali Bandića da ništa ne radi na obnovi žičare. Kad se pojavila, ispada da je preskupa i ružna. Stara je bila ljepša, a žičara do Matterhorna u Švicarskoj (doduše nekih kilometar i pol kraća, ali kog briga!), k tome još s kabinama optočenim Swarowski kristalima, je navodno već u startu bila jeftinija. Navodno, jer je na stranicama te žičare jasno istaknuto da je koštala 60 milijuna franaka – a građena je u vrijeme kad je franak bio malo jači nego danas. Usput, nitko nije primijetio da je najjeftinija karta za tu švicarsku “jeftinu” žičaru 90,5 franaka – ili 625 kuna.

U oporbi se lakše diše

Poanta je, kad je netko na vlasti, izložen je kritici, a kad je tako dugo kao Bandić na vlasti, teško da će uraditi išta da ne bude dočekano na nož. Kad je netko poduzetan, također je izložen kritici, jer će uvijek netko pitati “a zašto je novac potrošen na ovo, a ne na ono” i “zašto to toliko košta, to je moglo biti jeftinije / kvalitetnije”, i “to je moglo biti ljepše, drukčije”. Ne ulazimo, naravno, pritom u opravdanost rasta troškova žičare što je trenutno ionako predmet sudskog spora Grada i projektanta, niti estetiku same žičare – uostalom o izgledu ne odlučuje Bandić, već komisija.

No kakve to veze ima s odustajanjem Tomaševića od koalicije sa SDP-om pred gradske izbore, za što je opća ocjena da znatno umanjuje izglede oporbe da nakon 20 godina svrgne Bandića s položaja gradonačelnika metropole? Razlog svakako nije taj što je Bandić bivši SDP-ovac.

Za to treba pogledati Tomaševićev životopis, i način na koji je ušao u politiku te postao poznat i popularan. Tomašević nikad nije bio političar, uvijek je bio – aktivist. A to je neusporedivo komotniji položaj. Kad ste 20 godina u politici, svi će vas držati odgovornim za sve što ne valja – i za ono za što ste stvarno odgovorni, i za ono za što niste. Nitko se neće sjećati grada od prije 20 godina, ionako: Zimske službe koja izlazi na teren kad se snijeg otopi sam od sebe, radova na prometnicama koji traju dvije-tri godine dulje od roka uz poskupljenje od 200 posto, stranaca koji grad smatraju dosadnim i lišenim sadržaja, cijelih kvartova bez struje i kanalizacije, močvare tamo gdje je sad park Bundek, i tako dalje. Ali svi će se sjetiti sukoba oko Cvjetnog trga, POS-ovih stanova, i koječega drugog.

Aktivizam pak ne podrazumijeva nikakvu osobnu odgovornost ni za što. Tomaševićev proboj je bio pred desetak godina, kad se godinama prosvjedovalo protiv gradnje Horvatinčićevog centra na Cvjetnom trgu, kojim je “devastiran najljepši zagrebački trg” – koji tada to nije bio već odavno, ne samo zbog rušenja platana nego i raznih drugih stvari – i ulaza u garažu u Varšavskoj, koji je po aktivistima “oduzeo pješačku zonu građanima”.

Progresivno protiv promjena

Tomašević se zalagao za sve suprotno od Bandića – i još se zalaže. Dakle, za progresivne politike koje idu protiv bilo kakvih promjena (paradoks, ali je tako). Tijekom prosvjeda koji su ga lansirali, Tomašević je rekao: ” Ban centar je loš, ali nije jednako loš (kao Horvatinčićev centar). Tamo nema rušenja zaštićenih zgrada, nego je tamo rupa. Ne postoji cijeli blok, nego ovaj projekt zatvara taj blok. S druge strane, nema rampe za garažu na javnoj površini, a kamoli na pješačkoj zoni, što smatramo najštetnijim elementom Cvjetnog. Šteta nastaje zbog neprimjerenih sadržaja za centar grada koji privlače automobile u još jednu glomaznu garažu.”

Nedostatak garaža u blizini centra jedan je od većih problema grada. Nisu svi spremni ići javnim prijevozom ili biciklom u centar, naročito ne obitelji s malom djecom, no aktivisti uglavnom nemaju djecu a obično i žive u centru pa ih za to nije previše briga, hvale se time da nemaju vlastiti automobil, koji im ionako nije niti potreban. A spomenuta “zaštićena zgrada” je bila bez ikakve spomena vrijedne arhitektonske, povijesne ili umjetničke vrijednosti. Usto, u posve beznadno zapuštenom stanju, do te mjere da bi obnova zapravo podrazumijevala sagraditi je od nule.

U skladu s tom istom zelenom filozofijom očuvanja postojećeg stanja u svemu, spašavanja i vrijednog i bezvrijednog – koja je u suštini zapravo ultrakonzervativna – je i cijeli Donji grad proglašen “zaštićenim”, dok potres nije odlučio drukčije. To se dogodilo upravo zato jer se, umjesto da se ruši trećerazredni provincijski KuK kič, što Donji grad velikim dijelom jest, i gradi nove i sigurne zgrade, išlo po logici “ne dirajmo ništa”. Naime, obnova takvih starih zgrada koja ne bi uključivala samo šminku nego i strukturu je besmisleno skupa, a gradnja novih zdanja u Donjem gradu praktički nije dozvoljena. I sad, kad je centar porušen oni koji su sprječavali gradnju novih zdanja sad traže novac od države za besplatnu obnovu svega i svima.

Ali sad kad je centar na Cvjetnom davno sagrađen, a aktivisti poraženi nitko više ne priča o devastaciji trga, naprotiv. Na stranu što je Trg devastiran stotinama stolova od kafića, na što se nitko ne buni, i ne ulazeći u lik i (ne)djelo Tome Horvatinčića, jasno je da je novo zdanje sasvim lijepo sjelo na trg i da je pješačka zona i dalje tamo, garaža je uvijek puna, a za “kinom Zagreb” više ne žali nitko, niti kome nedostaje.

Pokretači i kočničari

Dakle razlika je tu između Bandića, koji stalno pokreće nove projekte – koji su obavezno “sporni” – i Tomaševića, čije se cijelo djelovanje zasniva na principu očuvanja postojećeg stanja. Jedina promjena koju spominje je micanje Bandića.

Potvrda toga je i njegov nedavno najavljeni program: “Tu su prije svega vrtići i dostupne javne usluge u svakom kvartu tako da ljudi ne moraju ići u centar grada za zdravstvene usluge, da ne moraju ići u druge kvartove radi vrtića”, rekao je Tomašević i dodao da je u programu i obnova grada nakon potresa. “Ona se koristi kao prilika za zelenu transformaciju, za nova radna mjesta. To je, prije svega, zaustavljanje privatizacije javnih usluga, to su socijalni programi koji se zadržavaju. Moramo zaštiti najslabije”

Takav “program” djeluje ekstremno neambiciozno, i ne odaje dojam da tu postoji bilo kakva stvarna vizija razvoja, pa se onda postavlja i pitanje postoji li i stvarna volja da se vlada gradom, ili samo želja da se ukloni Bandića i sve ostavi kako je bilo. Osnovni cilj je spriječiti promjene – “privatizaciju”. Obnoviti o državnom trošku, vratiti postojeće stanje ali ne i raditi nešto novo, držati ljude s periferije dalje od centra, u kom žive aktivisti. Vrtića u zagrebu naime sasvim sigurno ne nedostaje, a djece ima sve manje. Usto, govoriti da obnova pomaže ekonomiji i da je prilika za zapošljavanje je ekonomska nepismenost. Naravno da na popravku štete treba zaposliti ljude, ali ti ljudi bi inače, da štete nema, mogli stvarati nešto novo, a ne raditi godinama da nas vrate gdje smo već bili.

Sprječavanje privatizacije javnih usluga je isto tako zapravo nečinjenje ničeg, izbjegavanje promjene koja bi možda omogućila nekom da se pristojno liječi, ili pomogla da se razbiju legla kriminala i korupcije u Hrvatskoj – a to su svakako javna poduzeća, pa i javno zdravstvo koje rezultira dugim listama čekanja, bolnicama pred bankrotom i time da iole složenije zahvate i lijekove “javno” zdravstvo ne osigurava, osim ako ih platite. A sama ideja da se u borbu protiv korupcije, koju generira upravo javni sektor, ide sprječavanjem privatizacije tog sektora, uz održanje monopolističkih poltika koje dovode samo do skupljih i manje kvalitetnih javnih usluga (monopol, a naročito monopol države na neku uslugu, uvijek smanjuje kvalitetu, sprječava razvoj i diže cijenu!) je poput liječenja ciroze jetre alkoholom.

Pozicija kritičara

Tomašević je uvijek lijepo zarađivao, pa iako kaže da nije bio na državnoj sisi – jer su se Zelena akcija i druge NGO organizacije kojima je bio na čelu, kaže, financirale izvana te su time bile i izvoznici (ali i uvoznici ideologije!) – njegova je pozicija uvijek bila kritizirati nešto što netko drugi radi, u pravilu – gradonačelnik.

To je pozicija koju ima filmski kritičar u odnosu na režisera, ili gost restorana u odnosu na kuhara. To je privilegirana pozicija, i veliko je pitanje je li se Tomašević stvarno spreman odreći te privilegirane pozicije aktivista – kritičara, koja nije bitno lošije plaćena od gradonačelničke plaće, a ne nosi za sobom nikakvu odgovornost ni za urađeno, ni za propuste, pa ni za same troškove takvog aktivizma jer ga ne plaćaju građani (iako plaćaju cijenu aktivizma na drugi način!). Lako je kritizirati cijenu radova na spomeniku, žičari, ili bilo čemu uz posve besmislen argument “kako to da to i to u tom i tom gradu košta toliko i toliko”, jer je takve primjere uvijek lako naći, no kad se pogleda situacija u većini hrvatskih gradova, može se primijetiti da je problem napraviti nešto, pokrenuti nešto, obećanja pretvoriti u stvarnost, i odmaknuti se od utilitarnog, socrealističkog načina razmišljanja po kojem gradu trebaju samo stanovi, vrtići, škole i javne ustanove, ali ne i fontane, spomenici, trgovački centri ili čak i parkirališta u centru (“pješačite ili koristite javni prijevoz kad nam želite u goste”, poručuju aktivisti).

Teško je dakle reći bi li Tomašević uopće bio spreman napustiti komotnu oporbenu poziciju i primiti se vladanja Zagrebom – što je posao koji zahtijeva puno više vremena, i koji podrazumijeva da se u grad unose promjene, a ne stalno čuva status quo. A unositi promjene u grad je uvijek nepopularno kod dijela stanovništva, pa i kad taj dio tvrdi da je zapravo progresivan. Naime, to bi bilo sušta suprotnost svemu što je do sada u životu radio: Rijetki su primjeri da filmski kritičari postaju dobri režiseri, i da građanski aktivisti postaju uspješni političari, jer se radi o posve drugoj vrsti posla, koji traži posve drukčije kvalitete.

Autor: Marcel Holjevac / priznajem.hr

Najnovije