Četvrtak, 9 srpnja, 2020

Jozo Pavković: U Sarajevu ateisti i vjerski poglavari postali saveznici u borbi protiv Božjeg suda

U proteklom ratu sve su se vojske trudile neprijatelju uništiti njegove svetinje. Srušile su 3200 katoličkih, muslimanskih i pravoslavnih objekata u BiH. Malo je bilo netaknutih crkava, džamija, groblja, piše Jozo Pavković za Večernji list.

Čim su se vojne cijevi malo ohladile, vodeći autoriteti vjerskih zajednica okupili su se kako bi uspostavili Međureligijsko vijeće. Ideja njegova utemeljenja, koje je pod takvim imenom 1997. godine nastalo kao prvo u svijetu, bila je pomirenje među narodima u Bosni i Hercegovini. Uspostavljeno je zalaganjem vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, reisu-l-uleme Islamske zajednice u BiH Mustafe ef. Cerića, mitropolita dabrobosanskog Nikolaja iz Srpske pravoslavne crkve te Jakoba Fincija, predsjednika Židovske zajednice BiH.

U praksi, to je tijelo pokrenulo brojne međureligijske projekte i dijalog dajući dobar primjer političarima, intelektualcima, medijima. Svih ovih godina djeluje kao domaća, nevladina organizacija koja nije nikakvo nadtijelo, nego, kako se predstavlja, tijelo kroz koje se iskazuje dobra volja tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica da zajedničkim snagama pridonesu izgradnji bh. društva u dijelovima gdje je utjecaj crkava i vjerskih zajednica neprijeporan.

U zemlji s visokim stupnjem religioznog stanovništva, gdje se pripadnost vjeri gotovo potpuno poklapa s nacionalnim opredjeljenjem, uvijek se pozorno pratila svaka izgovorena riječ i svaki načinjeni korak crkvenih predstavnika, posebice najviših. Tako je i Međureligijsko vijeće uspijevalo gasiti podmetnute nacionalne i vjerske vatre. Ni jedan napad na crkvu ili džamiju, povratnike i njihove svetinje nije prošao bez reakcije Vijeća.

Kroz to tijelo, ali i pojedinačne istupe vjerskih dužnosnika, vidjelo se koliko je velik i važan njihov glas za mir, stabilnost, pomirenje i uzajamno razumijevanje. Nažalost, svaki izostanak, zakašnjelu reakciju ili tešku riječ društvo u BiH skupo plaća – novim tenzijama, krizama.

Zato je bosanskohercegovačke katolike, Hrvate, pa i samog kardinala Vinka Puljića, zaboljelo što se u političko-medijsku hajku protiv njih zbog služenja svete mise za žrtve Križnog puta uključio vrh Srpske pravoslavne crkve i Židovske zajednice BiH.

Napadi samoproglašenih antifašista, medija, pa i političara, na kardinala i Crkvu možda se i mogu opravdati neznanjem, nepoznavanjem crkvenog učenja i prakse. No, pravoslavni i židovski autoriteti sigurno znaju da mise nisu nikakvi “skupovi” ili “pokušaji rehabilitacije” te da, ni po njihovu vjerovanju, nikome na zemlji, pa ni svećenicima, nije prepušteno presuđivati o dušama umrlih. To je teže prihvatiti da su se tako lako odrekli kardinala.

Međureligijsko vijeće 23 je godine odolijevalo, a onda palo na važnom ispitu. Kardinal i Katolička crkva ostali su na vjetrometini raznih udara, ovoga puta i bez ohrabrenja pojedinih velikodostojnika drugih religija. Izuzetak je bio glas reisa Huseina ef. Kavazovića koji je upozorio na neprihvatljivost napada na kardinala Puljića i Katoličku crkvu te njihovo pravo da i u Sarajevu služe misu.

Iako ga mnogi muslimani nisu poslušali, ostat će upamćeno kako je reis Kavazović svojim ponašanjem vrata međureligijskog dijaloga i suradnje u BiH ostavio barem odškrinutima. Unatoč nekim drugima, koji su se svojski trudili zalupiti ih, možda i zauvijek.

Danas, kada je dijalog među vjerama na iskušenju, a budućnost Međureligijskoga vijeća upitna, više nego ikada razvidno je koliko je važno tko su osobe koje predvode crkve i vjerske zajednice. Političari donose odluke i određuju budućnost BiH, ali pokaže li se da “ljudi od vjere” nisu u stanju razumijevati jedni druge, koračati putovima kojima se drugi ne usuđuju i biti zaštitnici morala i tolerancije, BiH će kao država i društvo izgubiti bitku za opstanak i bez “pomoći” politike. Posljednji udar na Crkvu i katolike vjerojatno će kod mnogih poljuljati spremnost da ostanu u ovoj zemlji, a svaki taj odlazak, baš kao i svaka riječ međureligijskog nerazumijevanja, udarac je budućnosti Bosne i Hercegovine.

Kampanja protiv kardinala i mise za žrtve Križnog puta ubijene bez suda još jednom je pokazala kako u “antifašistima“ i danas živi rigidni komunizam. Prosvjedi u Sarajevu bili su u funkciji povratka jednoumlja i ograničavanja vjerskih sloboda, izraz straha kako bi misa, odnosno “kopanje” po prošlosti, moglo početi razotkrivati strašne zločine komunista. Drugim riječima, mogao bi se srušiti stereotip kako su najveće zločine počinili Hrvati pod raznim kapama i u raznim ratovima. Upravo je to poveznica ateista – komunista i dijela članova prvih ljudi Pravoslavne crkve.

Njihova “istina” o Bleiburgu jača je od svih međureligijskih vijeća, demokracija i ovozemaljskih zakona. Razumljivo je stoga zašto su u Sarajevu ateisti i vjerski poglavari postali saveznici u borbi i protiv Božjih sudova. Sinergija “antifašista” i “ljudi vjere” uspjela je srušiti čak i Međureligijsko vijeće.

Komentari

Komentari