Milan Bandić na Jakuševcu 2000. - snimka zaslona

Je li Bandić morao umrijeti da bi njegovo pozitivno naslijeđe živjelo?

Podijeli

Bandić je svojom iznenadnom smrću “zeznuo” sve one koji su karijeru gradili na protivljenju Bandiću, posljednji put – ali maestralno. Neće više rupe u biografiji moći popunjavati pljuvačinom po “dotepencu iz Pogane Vlake”. Ostavio ih je bez programa, ideja, i teksta, razotkrio njihovu ispraznost i bezidejnost, i to kad su već bili sigurni da će ga napokon srušiti, nakon 20 godina na čelu grada. Što će sad ponuditi kad krene kampanja, sad, kad se moraju koncentrirati na to da ponude nešto pozitivno, kad ne mogu više graditi kampanju na njegovom blaćenju? Imaju li nešto osim prazne priče? Protiv koga će prosvjedovati, čime će sad privući kamere prema sebi? Pa šibicari koji su o njemu snimali sedmosatne filmove ne bi bili u stanju voditi kućni savjet, a da su u svom poslu bili uspješni bar upola kao Bandić u svom bili bi u konkurenciji za neku nagradu u Cannesu ako ne za Oskara!

Otišao je neporažen, i sad mu i protivnici priznaju ono što su mu do ove nedjelje negirali: Bio je prije svega kompetentan. Preobrazio je Zagreb iz dosadne socrealističke spavaonice u šarmantnu malu mitteleuropsku metropolu koja je postala pravi hit među turistima diljem Europe i svijeta, živio je za Zagreb, radio je bez prestanka, razumio je dušu grada bolje od svih malograđana koji su mu predbacivali fontane i hercegovačko porijeklo i tjerali ga natrag u “Poganu vlaku”, pokazujući time koliko je zapravo u njemu bilo više urbanog i velegradskog duha nego u svima njima zajedno – jer, pokušati nekog diskvalificirati na taj način je posve antigrađanski, antiurbano i anticivilizacijski.

Čak i Puhovski sad kaže kako je idiotarija reći da Bandić ništa nije napravio za grad: Naprotiv, napravio je puno više nego i jedan drugi gradonačelnik u Hrvatskoj u ovih 20 godina. Znali smo to i prije, ali nitko se nije usudio to reći. Nitko se nije usudio reći ni da je idiotarija i obično trolanje na razini puberteta da je kupovao suradnici bundu kad je obilazio dućane po centru nakon potresa, ali kad nekog javnost i mediji uzmu na zub – sve se prima, ma kako glupo bilo, i nitko ga neće uzeti u obranu jer će mu reći “ti si na strani tog lopova”, za činjenice tada više nikog nije briga. Možda sad kad je mrtav netko konačno kaže da žičara nije “najskuplja na svijetu”, jer je ona u Švicarskoj do Matterhorna kraća od četiri kilometra a zagrebačka dulja od pet, i jer je u trošak ubačeno sve od pristupnih cesta do masivnih zahvata na samoj Medvednici, poput sanacije klizišta, krčenja šume, rotora na Gračanskoj i rekonstrukcije tramvajske pruge? I da karta za tu jeftinu švicarsku, najjeftinija, dođe preko dvjesto švicarskih franaka – skoro isto toliko eura – u sezoni? Za jednu osobu?

Ironično, Bandiću se ni jedna afera nije mogla primiti dok je bio percipiran kao “lijevi”, SDP-ov gradonačelnik, pa ni bježanje od policije kad su ga zaustavili pijanog. Sve mu je bivalo oprošteno. Izabran je zato jer nije bio HDZ-ovac, u vrijeme kad je HDZ bio nedodirljiv u državi. Paradoksalno, našao se na udaru medija i javnosti kad se ta percepcija Bandića promijenila: Sada mu se više nije opraštalo ništa, ni kad jest bio kriv ni kad nije, pa su mu se na dušu stavljale i stvari koje s kriminalom veze nemaju, poput davanja štandova NGO-u za skupljanje potpisa. Nadan Vidošević je krao, Sanader isto, i Sabo u Vukovaru i Andro Vlahušić su pravomoćno osuđivani za korupciju, ali nikog se nije tako mrzilo kao Bandića – kojem, usput, ništa još nije na sudu dokazano, a očito neće ni biti. Protiv nikog nije bilo takve harange. A najviše s ljevice, iako je Bandić taj, a ne Račan, koji je SDP uskrsnuo iz mrtvih: Bandića se mrzilo zbog “izdaje” ljevice, zbog približavanja HDZ-u, ali i porijekla i politika koje nisu išle niz dlaku establišmentu i elitama, finoj gospodi iz centra.

U svoj pohod na grad je krenuo s Peščenice, kao SDP-ovac i bivši komunist, što je izazvalo šok: S iste Peščenice na kojoj su se nekoliko godina ranije pekli volovi povodom Tuđmanove pobjede. Za razliku od Tomaševića, koji je krenuo iz bogatog centra, on je kao pravi socijaldemokrat starog kova slavu počeo graditi u radničkim četvrtima, kod gradske sirotinje – i toj sirotinji ostao vjeran do kraja. Nikad nije skrivao prezir spram elitizma, razorne i toksične zagrebačke malograđanštine i snobizma – i ostane li to njegovo trajno naslijeđe, to će biti daleko najveća stvar koju je postigao. Tretirao je sve građane kao jednako vrijedne, neovisno o politici, stranci, vjeri, nacionalnosti. Bio je dobar i sa Srbima i Romima, s braniteljima i partizanima, pokušavao je biti u dobrim odnosima sa svima i biti gradonačelnik svih koji žive u gradu, bez da je pritom ulazio u neke patetične lijevoliberalne floskule o manjinama i “žrtvama”.

Bandić je preobrazio ne samo grad, nego i način vođenja, i nitko tko dođe nakon njega neće moći vladati Zagrebom iz ureda: Nikad se nije ustručavao zaprljati ruke ili bilo što drugo. Legendarna je fotografija Bandića koji u odijelu s kravatom i cipelama gazi blato Kozari boka, prvog gradonačelnika koji je shvatio da “Zagreb” nije ono između Črnomerca i Maksimira, a izvan toga žive neki “dotepenci” o kojima malo znamo i za koje ne trebamo previše brinuti, koji su ionako jadni i beznačajni. Bandić je shvatio da su i oni ne samo glasači, nego i – pravi Zagrepčani, i time uveo posve nove standarde vođenja grada u Hrvatskoj. Prvi shvatio da ključ uspješnog vođenja grada nije guranje stranačke ideologije i stranačkih kolega iz SDP-a, već u organizacijskim sposobnostima i, nadasve, sposobnosti mirenja interesa raznih stranaka, mirenja interesa poduzetnika i građana, da je politika u stvarnom svijetu, naročito na razini grada, umijeće prihvaćanja i izgradnje kompromisa, pa i prihvaćanja “nemoralnih ponuda” ako je to uvjet da se neki posao obavi. “Fina zagrebačka gospoda” su ispod glasa ismijavala njegovo porijeklo i populističke metode, ali on je znao da nisu skupi, kupovao ih je za sitniš kad bi mu trebali.

Nije bio maliciozan ni zloban, za razliku od nekih svojih glasnih kritičara. Cijelu mladost i život proveo je u Zagrebu i postao dio grada, Zagreb je smatrao svojim, iako Zagreb, bar onaj njegov malograđanski dio, ponekad nije njega prihvaćao – afere su tu bile izgovor da se obruše na ono što im je stvarno smetalo kod njega, i što im nije smetalo u početku dok je HDZ bio sinonim za “dotepence”. On je predstavnik “novih zagrepčana”, doseljenika prve ili druge generacije koji su zapravo većina u gradu, ali su ga i brojni “rođeni Purgeri” ipak smatrali svojim, bar oni malo širih nazora.

Bandića je ubio stres kampanje i činjenica da nikad nije htio malo usporiti. Bio je gradonačelnik od akcije, pa ako je i imao “putra na glavi” svakako je bio neponovljiv i zabavan, osebujan i prije svega krajnje poduzetan, organizator i operativac bez premca u državi. Hodao je grobljem u čarapama, pio vodu u Vrbanima da bi dokazao da je s njom sve u redu i da je problem u zgradi (i bio je!), bio je kad treba kum i romskim obiteljima, svaki njegov javni nastup je bio show. Može se slobodno reći i da je bio šoumen- ali, razumio je kako u demokraciji stvari funkcioniraju, publicitet, ma kakav bio, makar i loš, je bolji od toga da se za vas ne čuje.

Njegovo naslijeđe nije, kako kažu neki, tek korupcija i klijentelizam: To je naslijeđe naše sredine, naroda koji ga je birao. On je znao kako opstati u svemu tome. To je sve bilo je tu kad je došao. Ali jest učinkovitost: Ja sam odrastao u gradu u kom su javni radovi uvijek kasnili godinama, u kom su crne plastične vreće za smeće oko kojih su skakutali glodavci zatrpavale ulaze u zgrade, u kom je Bundek bio tek močvara i leglo komaraca a Jakuševac zaudarao do Sopota. Danas tamo ipak više smrde farme svinja nego smeće. Odrastao sam u gradu kojeg je gušio smrad OKI-ja, visio sam s vrata autobusa vraćajući se iz škole, a autobusi su dolazili po tri odjednom pa onda sat vremena niti jedan. Vozni red javnog prometa je bio vic, gradske službe su vas šetale od šaltera do šaltera ako nisu bile na pauzi, komunalci su bili sprdačina. Danas je Zagreb mali turistički biser Europe, grad uređenih parkova i fontana – da, fontana, grad restorana i kafića, romantičnih uličica i skrivenih senzacija, čistih ulica, grad koji – sviđalo se kome ili ne čuti – možda nije Munchen niti Prag, ali posve dobro funkcionira obzirom na hrvatske političke prilike.

Bandić je na kraju svima bio kriv što smo skloni sitnoj i svakoj drugoj korupciji, što ne volimo urbanističke planove i dozvole, što volimo namještati poslove stranačkim drugovima, kumovima i obiteljskim prijateljima. No malo tko u gradu može reći da ga Bandić nije bar nečim zadužio, da bar nešto nije uradio za njega – od bakice u Sesvetama do odvjetnika u Amruševoj. Život je posvetio svom Zagrebu, i nitko ne može reći da nije radio za njega kako je najbolje znao i mogao do zadnjeg daha: Tko god uđe u njegove cipele, imat će pred sobom velik zadatak da bi sustigao standarde koje je postavio u pogledu učinkovitosti, organizacije, i realizacije projekata.

Autor: Marcel Holjevac

Komentari

Najnovije