FaH

Jeste li kad čuli za Giuseppea Contea? Ljudi koji ne prate previše politiku niti ne znaju kako se zove trenutačni premijer Italije. Ali svi su čuli za njegovog zamjenika i ujedno ministra unutarnjih poslova Italije, Mattea Salvinija, koji se nametnuo kao pravi lider Italije. I ne samo kao lider nego i najpopularniji političar: Njegova “Liga” skočila je s 5 mandata u prošlom sazivu Europarlamenta na čak 28 u ovom!

U veljači 2018. godine Contea je Luigi Di Maio, vođa Pokreta pet zvjezdica (M5S), izabrao kao budućeg mogućeg ministra javne uprave u svom kabinetu nakon općih izbora. Međutim, izbori su rezultirali parlamentom u kojem nitko nije imao većinu, pri čemu je M5S postao stranka s najvećim brojem zastupničkih mjesta u Senatu, dok je koalicija desnog centra na čelu s Ligom Mattea Salvinija imala veći broj mjesta u Zastupničkom domu. Tako je nsatal koalicija MS5, kojeg je osnovao komičar i bloger Beppe Grillo, i Lege, bivše Lege Nord koja se zauzimala za otcjepljenje sjevera Italije (a razlike između uspješnog sjevera i tradicionalno problematičnog i mafijom i korupcijom premreženog te slijedom toga siromašnog juga Italije su ogromne, pa zato postoje i jake tenzije).

Postizborni skandal

No nakon izbora, došlo je do neviđenog skandala: Predsjednik Mattarella, tipičan “europejac”, je jednostavno, koristeći svoje ovlasti (mimo dobre prakse poštivanja izbornih rezultata i dogovora stranaka) odbio potvrditi 81-godišnjeg profesora ekonomije Paola Savonu, glasnog kritičara eura i Europske unije, na mjesto ministra gospodarstva. Savona je radio u Talijanskoj narodnoj banci te vladi kao ministar industrije 1993.-94. i lobističkoj grupi Confindustria. Govorio je da “želi drugačiju Europu, snažniju ali i jednakiju”.

Mattarella je svoj potez obrazložio time da bi najava izlaska Italije iz eurozone mogla narušiti financijsku stabilnost zemlje! Radilo se jednostavno o tome da je Predsjednik zapravo poništio rezultate izbora, jer izborni pobjednici su i dobili izbore među ostalim na odbacivanju ideje eura i vraćanju nacionalnoj valuti (koje se nije dogodilo, no to je druga priča).

Matteo Salvini i čelnik M5S Luigi Di Maio su tada rekli da je predsjednik djelovao izvan ovlasti koje mu dopušta ustav i zatražili smjesta nove izbore. Di Maio je čak optužio Mattarellu za izdaju države i kazao da ga treba opozvati. “Bili smo tek nekoliko koraka do formiranja vlade i zaustavljeni smo jer u našem kabinetu imamo ministra koji je kritičan prema EU-u. Želim da se ova ustavna kriza prebaci u parlament”, kazao je Di Maio. U parlamentu se trebalo glasati o predsjednikovoj “veleizdaji ili napadu na ustav”.  No to se nije dogodilo: Mattarella je zaprijetio imenovanjem tehničke vlade ukoliko se stranke ne dogovore.

Prijetnja tehnokratskom vladom

Nakon nekoliko tjedana natezanja neuspjeha različitih pokušaja formiranja kabineta Di Maio i Salvini su odgovorili na ultimatum predsjednika Sergia Mattarella da službeno imenuje neutralnu tehnokratsku vladu zahtijevajući da im omogući još 24 sata za postizanje dogovora između dviju strana. Na kraju je Conte, koji je vratio mandat kad je Predsjednik odbio imenovati ministra gospodarstva, pristao ipak formirati vladu bez njega, i novi su izbori izbjegnuti. Conte je, inače, profesor prava i njega su dvije stranke koalicije zvale za premijera jer se nisu mogli dogovoriti – pa su na kraju uzeli “neutralnog” kandidata.

Nije zato teško pogoditi što je kumovalo tolikom rastu popularnosti Salvinija: Postupci Mattarelle, koji je pokušao zaustaviti formiranje vlade sastavljene od M5S i Lige, ili bar spriječiti da provedu politike koje su prije izbora obećavali biračima, su samo potakli revolt Talijana. Ali ne samo to: Salvini se odmah nametnuo kao netko tko ispunjava izborna obećanja, tko je vjerodostojan. Kao i Orban u Mađarskoj, nije se libio zamjeriti se europskom establishmentu, provodeći politike u interesu talijanskih ljudi. Prva je bila zatvaranje talijanskih luka za migrante.

A Italija je prva na udaru, jer je – uz Grčku i Španjolsku – prvo europsko kopno na koje se ilegalni imigranti iskrcavaju, i mnogi ostaju u Italiji. Sorosevi aktivisti punili su brodove imigrantima u Libiji i dovozili ih u Italiju, a narativ im je bio da su oni spasilački brodovi koji jednostavno kupe imigrante na splavovima u Sredozemlju kako se ne bi utopili. No sve je zapravo bila dobro organizirana operacija krijumčarenja ljudi: Sad, kad brodovi više ne plove Sredozemljem, nema ni splavova ni utapanja.

Odlučnost u sprječavanju ilegalnih ulazaka u zemlju

Posljednji koji je plovio, “Aquarius”, odustao je uz gunđanje krajem prošle godine. Salvini je, kad je bio suočen s ucjenom posade koja je htjela silom pristati u neku od talijanskih luka i inzistarala da imaju na brodu trudnice i djecu kojima treba pomoć ostao odlučan: Nije primio brod koji je na kraju završio u Španjolskoj. Godinama su na taj način “spašeni” imigranti ulazili u Italiju, no Salvini je unatoč velikim pritiscima iz svijeta (i zemlje) brodove vraćao sve dok suočeni s činjenicom da u talijanske luke ne mogu ti brodovi prestali i pokušavati.

Put Italije do Salvinija je bio dug. Italija je desetljećima bila poznata po tome što su vlade padale, zbog koalicijskih svađa, otprilike jednom godišnje. Bio je to rezultat fragmentiranosti političke scene na brojne strančice, kojih bi se i pet ili šest našlo u vladi. To je pogodovalo i korupciji, jer je trebalo namiriti vrhušku i čelnike svih stranaka kad su se dijelile sinekure i pozicije. Takva praksa je donekle prestala tek pojavom Berlusconija, koji međutim bio više zainteresiran za svoje “bunga-bunga” tulume s prostitutkama nego li za vođenje zemlje. Njega je zamijenio, nakon sramotne smjene, Renzi, koji nije učinio baš ništa.

A zemlja je u međuvremenu neometano propadala: Malo gdje su učinci krize tako očiti kao u Italiji. Masovna imigracija je samo jedan od problema: tu su i nezaposlenost, korupcija, razne stvari. Ne treba zato čuditi da se Salvini uspio nametnuti kao lider koji je zemlji potreban.

Jedan od lidera nove Europe

A ujedno, Salvini se pozicionirao i kao jedan od vođa europske desnice, uz Le Pen u Francuskoj i Orbana u Mađarskoj. Neposredno pred ove izbore, organizirao je skup desnih stranaka u Milanu. Na njemu je sudjelovalo 11 zemalja, uključujući francusko Nacionalno okupljanje Marine Le Pen (RN), njemačku Alternativu za Njemačku (AfD) i nizozemsku Slobodarsku stranku (PVV). Salvini je i tada spomenuo nužnost sprječavanja širenja islama.

Salvini, protivnik ne samo islamizacije Europe već i “istospolnih brakova”, pripadnik je nove generacije političara, koji djeluju izvan uobičajenih okvira. Njegova pojava u Italiji stvarno nikog ne treba čuditi: EU desetljećima gleda kako Italija, jedna od osnivačica i najvažnijih članica – propada, a na kraju i stenje pod teretom imigranata, i ne poduzima ništa.

Autor: Marcel Holjevac/Narod.hr
KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!