FACEBOOK

Istanbulskoj konvenciji nema ideologije, samo borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Uvjeravaju nas u to ovih dana premijer Plenković i njegovi beskičmeni jurišnici te cijeli niz ljudskopravaških aktivista čije će udrugarske prćijice financijski profitirati od ratifikacije. Bilo bi, doduše, lijepo da je to istina jer bi u tom slučaju rasprava bila puno smirenija i konstruktivnija. No, nažalost, konvencija doista pršti od ideoloških konstrukcija, i to radikalno feminističkih.

Nasilje nad ženama tako je u članku 3. definirano kao rodno utemeljeno, što znači da je žena žrtva nasilja samo zato što je žena. Muškarac je stoga nasilan prema ženi prvenstveno zbog toga što ju mrzi ili jer nije ispunila njegova mačistička očekivanja. Žena je tako samim svojim postojanjem žrtva muških opresora koji ju mogu tolerirati samo u ulozi sluškinje, a ako ona iz te uloge poželi izaći, promiče se u neprijatelja sustava stvorenog da ju utamniči. To radikalne feministkinje, čiji su postulati esencija Istanbulske konvencije, misle o kršćanskoj civilizaciji i njihov je glavni cilj uništiti ju. Svatko tko podržava takva stajališta i ciljeve ne samo da se ne može nazvati demokršćaninom u političkom smislu, nego se vrlo teško može smatrati vjernikom katolikom.

Sustavna mržnja prema ženama klasičan je ideološki konstrukt koji potpuno isključuje važne društvene uzroke nasilja poput alkoholizma, koji je u Hrvatskoj ogroman javnozdravstveni problem, ili rastućeg siromaštva koje pojačano stvara frustraciju unutar obitelji. To je kao da proliferi ustvrde da se žene odlučuju na pobačaj isključivo iz mržnje prema djeci. Kako onda objasniti to da u Hrvatskoj najviše pobacuju upravo žene u zreloj dobi koje već imaju djecu? Najveća bi pogreška bila oblikovati stajalište o ovako teškim pitanjima i donositi javne politike za njihovo rješavanje na temelju nekolicine patoloških slučajeva. Ratifikacijom Istanbulske konvencije Plenković čini upravo to.

Ljevičarska borba protiv “stereotipnih rodnih uloga” ne služi samo oslobađanju onih koji se u stereotip ne uklapaju, što će svatko normalan podržati, nego stvaranju novog stereotipa prema kojem je nepoželjno i degradirajuće biti tradicionalna žena. Vidljivo je to i iz činjenice da se najgorljivije ljudskopravašice nikad nisu oglasile kad su uvredljive i prijeteće poruke upućivane Ruži Tomašić, Kolindi Grabar-Kitarović, Željki Markić, Marijani Petir ili Jadranki Kosor dok je bila na čelu HDZ-a.

Iako je redom riječ o ženama koje su uspjele u tradicionalno muškom okruženju, one za radikalne feministkinje nisu žene, nego ideološki neprijatelj, pa stoga nisu ni zaslužile da im se štiti ljudsko dostojanstvo. To zavređuju samo istomišljenice, drugarice koje će poslužiti kao modeli za novi stereotip. Onog starog konačno smo se riješili uklanjanjem zakonske diskriminacije žena, a novome otvaramo vrata Istanbulskom konvencijom koja propisuje promociju novih kulturnih obrazaca kroz javne politike, obrazovanje, sport, kulturu i medije.

Ne treba stoga čuditi to što najveći otpor ratifikaciji na društvenim mrežama, prema izvještavanju pojedinih medija, pružaju upravo žene. One to sigurno ne čine zato što žele biti premlaćivane, nego zato što i same primjećuju da ih samoproglašene zaštitnice ženskog spola ne razumiju i s visoka gledaju na njihove životne izbore. Ono što je za radikalne feministkinje oslobođenje, tradicionalnoj ženi predstavlja ispraznost. Te razlike treba uvažiti i okaniti se državnog i naddržavnog uplitanja u individualne izbore i promoviranja bilo kakvih rodnih uloga, što sa sobom nosi Istanbulska konvencija.

AUTOR: Mate Mijić / večernji list

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!