Kad pogledate kako se kreću cijene goriva u svijetu, vidjet ćete da su razlike dramatične: Daleko najjefnije je u Venezueli, gdje litra goriva na pumpi košta oko pet lipa. To, naravno, nije ekonomska cijena goriva, kamoli tržišna: Stručnjaci tvrde da ta cijena pokriva tek dva do četiri posto troškova proizvodnje benzina. Subvencije za naftne derivate venezuelansku vladu koštale su preko 10 milijardi dolara godišnje od 2012. do danas, a uz slanje ogromnih količina goriva Kubi “besplatno”, jedan je od brojnih razloga propasti venezuelanske naftne industrije.

Po “službenom” tečaju Bolivara u toj biste zemlji za jedan dolar mogli dobiti 3,5 miljiuna litara goriva. Po onom uličnom, za dolar i dalje možete napuniti tank. No to je krajnost, u ostatku svijeta ćete litru goriva platiti od oko dvije kune, koliko košta u zemljama bogatima naftom poput Kuvajta, Irana i Nigerije, preko oko pet kuna u SAD te dijelu južne Amerike poput Meksika, Paname i Kolumbije, do 10-12 kuna u većem dijelu EU. A u Skandinaviji, Grčkoj, Nizozemskoj, Norveškoj, Danskoj, ili na Islandu, ćete platiti i više, pa i preko 14 kuna.

Zašto je EU najskuplja?

Gorivo je kako vidimo danas skupo svugdje u svijetu: razlog je tome što je, kad je 300 vrhunskih znanstvenika okupljenih u “Rimski klub” izašalo s katastrofičnim prognozama o nestanku nafte početkom ovog stoljeća, u izvješću “Granice rasta”, OPEC učetverostručio cijene (sličan se scenarij danas ponavlja s “Carbon taxom”, samo sad razlog nije nestanak nafte nego klimatske promjene, uslijed CO2 koji je nusprodukt izgaranja fosilnih goriva, pa i nafte). Trump je ispravno rekao: Da je OPEC neka udruga američkih kompanija, njihovi bi šefovi završili u zatvoru radi dogovaranja cijena i formiranja monopola. OPEC bi zapravo trebao biti zabranjen, jer je monopolizam kršenje pravila igre na tržištu: Sjetite se, i kod nas se nedavno sudilo vlasnicima zaštitarskih agencija za dogovaranje najniže cijene sata.

Ipak, cijene goriva u su EU najviše na svijetu – one zauzimaju vrh ljestvice, i među njih se probija tek poneka rijetka bogata državica poput Hong Konga. Ni u ostatku Europe nije puno bolje nego u EU što se cijena tiče – no u BiH je gorivo ipak trenutno osjetno jeftnije nego u Hrvatskoj, 2,16 maraka za bezolovni i 2,26 za dizel: To je oko dvije kune po litri jeftinije nego u Hrvatskoj.

Zašto su cijene goriva u Europi, i naročito Hrvatskoj, takve kakve jesu? Pri razlog su, očito, porezi. Većina zemalja u kojima je benzin jeftin ne poznaje PDV, a nemaju ga ni SAD, bar ne na saveznoj razini (progresivna i liberalna Kalifornija ga naravno ima, jer progresivnoj dražavi nikad nije dosta novca).

A nije samo PDV, tu su i visoke trošarine: Većina država EU nema svoju naftu i uvozi je. Zato žele poreznom politikom utjecati na građane da štede gorivo, čineći ga vrlo skupim. To se smatra nacionalnim interesom. Čak i uz današnje vrlo štedljive dizele, gorivo je znatan izdatak za prosječnu obitelj u EU. Usto, porezna politika EU je općenito učiniti proizvode koje država ne želi da trošite vrlo skupima, preko visokih poreza: cigarete, recimo. Čitav porezni sustav u EU je znatno drukčiji nego u SAD-u, gdje poreze plaćaju korporacije, dok u EU to čine krajnji potrošači pa je i krajnji proizvod za kupca u pravilu osjetno skuplji.

No dok građani EU nekako i izlaze na kraj s tim cijenama, u Hrvatskoj, gdje je prosječna plaća nešto preko 6 tisuća kuna (u Zagrebu nešto preko sedam), za prosječnu plaću možete kupiti desetak rezervara goriva. Zapravo, gorivo u Hrvatskoj spada negdje u europsku sredinu, skuplji smo od Rumunjske, Bugarske, Mađarske, koje su nam usporedive po plaćama, a jeftiniji, ali ne mnogo, od Njemačke, Belgije, Španjolske, i tako dalje.

Kako se formiraju cijene na pumpi?

Cijene goriva u Hrvatskoj se formiraju uglavnom slobodno – s tim da se ne mogu mijenjati bilo kad već svaka dva tjedna u utorak, a mijenjaju se prema promjeni cijena naftnih derivata na mediteranskoj burzi, gdje se kupuju. Valja napomenuti i da tečaj dolara igra značajnu ulogu u cijeni goriva: Ponekad se događa da cijene goriva u dolarima padaju a u EU i Hrvatskoj gorivo poskupljuje: To se događa kad istovremeno s padom cijena sirove nafte i derivata poraste tečaj dolara prema euru, pa time i kuni.

U cijeni goriva su i trošarine, te doprinos za ceste i autoceste. Iz cijene goriva se financira i HŽ, preko trošarina. Na sve te naknade i trošarine – potonje iznose oko 3,86 kuna po litri goriva – se dodaje PDV, što je zapravo porez na porez (trošarina je vid poreza, a ona se oporezuje PDV-om, kao i parafiskalna davanja za agencije). Naravno, tu je i trošak distributera – transport i skladištenje, prodaja nafte i slično, i njegova zarada.

Kad ne bi bilo svih tih fiskalnih i parafiskalnih nameta, gorivo bi moglo biti osjetno jeftinije. Preko 60% cijene na pumpi zapravo čine razne vrste poreza: Znači, vi benzin zapravo plaćate otprilike kao i SAD – kad gledate koliko plaćate samo gorivo. Manje od pet kuna od gotovo 11 odlazi onom tko je nabavio gorivo i prodao vam ga: Sve ostalo su razni porezi. Država uzme više nego naftaši. Tako je, na žalost, u cijeloj EU, koja zahtijeva i da se na gorivo moraju obračunavati trošarine.

Ipak, valja spomenuti da smo do 2017. izravno iz cijene goriva plaćali i naknadu za agenciju HANDA, koja je u međuvremenu pripojena – Agenciji za ugljikovodike. Ta agencija je imala sedam zaposlenika i samo jedno vozilo, ali je godinama plaćala tri do pet parkirnih mjesta: Revizija za 2015. je pokazala kako je od prosinca 2012. do studenoga 2014. za tri parkirna mjesta plaćeno 163.200 kuna, dok je istovremeno sklopljen ugovor i s Gradom Zagrebom za još dva parkirna mjesta za što je izdvojeno dodatnih 211.200 kuna.

Ta ista revizija je otkrila brojne nepravilnosti u radu te agencije zadužene za formiranje, održavanje i prodavanje obvezne zalihe nafte i naftnih derivata. Među ostalim poveli su spor protiv JANAF-a kojeg su izgubili bez da su uopće iskoristili mogućnost mirnog rješavanja spora za što postoji poseban mehanizam (i JANAF i HANDA su bili u vlasništu države!), što ih je koštalo 1,8 milijuna kuna od čega 1,5 milijuna za odvjetnike, plaćali su naknadu za spremnike koje nisu koristili, i tako dalje. Problem je prije svega što se iz cijene naftnih derivata – koje bi ipak mogle biti niže, jer je trošarina koju propisuje EU osjetno ispod one koju mi obračunavamo, pa bi s kad se doda i manji ukupni PDV cijena goriva mogla biti manja za više od kune  – financiraju gubitaška javna i državna poduzeća.

Autor: Marcel Holjevac / Narod.hr

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!