fbpx
Srijeda, listopad 23, 2019

Zaboravljeni Hrvatski velikani – Stjepan Sulimanac Štefina

Turnašica , selo u Podravini, dalo je velikog hrvatskog sina,pučkog seljačkog tribuna i državnika. Skroman i zatajan starčić duboko promišljenim i nadahnutim govorom prebogatim povijesnim zbivanjima osvajao je srca i pozornost brojnih slušatelja.

Progovarao je  točno i precizno jer je shvaćao težnju hrvatskog puka duhom,umom i dušom.Bez obzira na teški siromašni,politički i robovski život kroz nekoliko režima ostavio je jasan stav pri svojim čvrstim načelima da bude uzor u borbi za slobodu i pravicu.

Stari radićevac i državotvorni hrvatski apostol od samih početaka je bio uz dr.F.Tuđmana i HDZ u čijem je radu i stvaranju aktivno sudjelovao jer je odmah prepoznao pravoga vođu koji će znati odgovoriti na sve izazove u određenom povijesnom trenutku.

Neumoran i energičan govorio je jedinstvenom snagom i uvjerljivošću prenoseći žar na druge kao kada stvarnost nadmaši snove.

Svojim angažmanom ,djelovanjem i dužnošću postao je jedan od najrječitijih govornika i kao najstariji zastupnik 30.svibnja 1990. otvorio je osnivačku sjednicu višestranačkog Hrvatskog državnog sabora,kojom je i presjedao.

Također veliki doprinos je dao u radu za poljodjelstvo ,selo i seljaštvo gdje je inicirao,poticao i sam sudjelovao u rješavanju mnogih problema.

Neizmjerno je bio sretan i zadovoljan što je hrvatski narod nakon toliko stoljeća patnji,boli i stradanja ponovno dobio svoju državu i izborio se za nju.

Štef je volio Hrvatsku i sebe je ugradio u budućnost hrvatskog naroda.

Bio je nesebičan i hrabar,nezamjetan i neustrašiv,samozatajan i plemenit.

Stjepan, čovjek sa srcem i dušom pokazao je i dokazao poimanje ljubavi prema Hrvatskoj.

U nastavku iz dugododišnjeg književnog rada dio pjesme koju je pisao dok je tamničio i sanjao slobodnu Hrvatsku 1949.u Lepoglavi.

 

 

Mila braćo da je vama znati ,

što sve mora čovjek da prepati,

kad se drži pravog morala,

i Hrvatskog svetog ideala.

Noću su mi crni dolazili,

i sa pijeskom mučno tijelo bili.

Iglom su me po prstima boli,

bacali su me po betonu doli,

Kožu su mi pomalo rezali,

i sa solju rane posolili.

Užem su me svega povezali,

glavom k zemlji mene ovjesili,

a pod glavom vatru naložili.

Neprekidno tražili od mene,

da im izdam moje prijatelje.

Svoju braću ja izdati neću,

ma zapale i smrtnu mi svijeću.

Neizmjerne muke trpio sam,

i urlanje grozno slušao sam.

„Goljo“! Kaži ! Je l’ se toga sjećaš,

Je l’ se uvijek Hrvatom osječaš.

Hrvatskog se imena odreći,

il’ ćemo te na plamenu peći.

Budeš li se osjeć’o Hrvatom,

mi ćemo ti zaokrenut vratom.

Ako li se hrvatstva odrečeš,

veliki ćeš položaj da stečeš.

Da li vidiš sad u takvoj bijedi,

Hrvatstvo ti baš ništa ne vrijedi.

Bolje šuti i poslove radi,

I svoje Hrvate izdadi.

Nećeš više tako mučen biti,

Već češ za to i nagrađen biti.

Novcem,zemljom,i zlatnim ordenom,

i penzijom dobrom odmjerenom.

A ja na to kroz sve grozne muke,

stisnem čvrsto izranjene ruke.

Kriknuh bolno iza svega glasa,

mučilište sve se zatalasa:

Tiranine ! uzalud se boriš

Hrvate ti nećeš da pokoriš!

Hrvatstva se ja neću odreći,

možete me na komade sjeći,

čast novac i blago obećati.

Hrvat neče da se tako gizda

i Hrvatsku svoju on da izda.

Bože mili ublaži mi boli,

jer Hrvatsku moje srce voli.

Zato idem ja po robijama,

zatvorenik ja sam godinama.

Prošao sam mnoga mučilišta,

i vidio mnoga gubilišta.

Prošao sam korakom laganim,

nisam svoje mogao da branim.

I tako sad sred ćelije ove,

probude me tužne misli moje.

Gdje ste sela i dragi sokaci,

gdje ste momci hrvatski junaci.

Tko nam sada u Hrvatskoj vlada,

tko nam našu domovinu pljačka,

gdje je slavna država Hrvatska.

Nekošene cvjetne livadice,

zapjevajte mlade Hrvatice,

Boli moje da mi utažuju,

Rane moje da mi ublažuju.

Vidjeti vas želi patnik velik,

za Hrvatsku borac zatvorenik.

 

„Vjera u Boga i hrvatska sloga“.

Napisao

Mario Alerić

Posljednji Mohikanac

Komentari

Komentari