Utorak, 14 srpnja, 2020

Velikosrpska i komunistička propaganda kao uteg nad Hrvatskom

U povodu Dana neovisnosti hrvatskoj javnosti kao svojevrsna antičestitka servirana je gruba laž koja je vrlo zločesta, ali i za koju je više nego jasno da nije slučajna. Ta strašna laž hrvatskoj i svjetskoj javnosti upućena je iz Siska s dječjega groblja, a izrekao ju je zastupnik u Hrvatskom saboru, poznat po lažnoj izjavi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku da je u Hrvatskoj pokatoličeno ll OOO srpske pravoslavne djece.

Taj zastupnik, o kojem uvelike ovisi stabilnost sadašnje vlade, kako su prenijeli mediji, doslovno je rekao: »Ovdje je bio po broju žrtava najveći i naj-zloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kroz njega je prošlo blizu 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano.« Riječi su to ne povjesničara, nego političara, dakle osobe koja se bavi politikom kao djelatnošću koja se ne može pohvaliti da je obvezana istinom i koja uvijek služi nekim interesima i njima sve podlaže, pa i istinu. Poznato je da prevladavajuća politika i ideologija u današnjoj Srbiji današnju Hrvatsku redovito gleda i vraća u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pa nije slučajno da tako čini i taj predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj, jer je to najbolji način da se zamagli brutalna velikosrpska agresija i strahote koje je prouzročila.

Gnjusna laž

Naime, gnjusna je laž da je u Sisku bio »najveći i najzloglasniji dječji logor« jer postoje i vjerodostojni crkveni dokumenti koji dokazuju da su i u Sisku i u Jastrebarskom bila prihvatilišta u koju su smještena tzv. »kozaračka djeca«, a to su bili domovi u kojima se sve činilo da se spasi život te djece, od kojih su brojna podlegla bolestima, neishranjenosti i iscrpljenosti. 0 tome su istinito pisali dr. Juraj Batelja u knjizi »Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko«, Zagreb 2008., i Lojzo Buturac u tekstu pod naslovom »0 dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine« koji je objavljen u godišnjaku »Tkalčić« 15/2011., a ima i drugih tekstova koji osvjetljavaju ta događanja na temelju autentičnih dokumenata. No smišljenu politiku nikakva istina, pa ni povijesna, znanstveno dokazana, ne zanima jer takvoj politici oduzima legitimitet i prostor za manipulaciju.

Taj zastupnik u Hrvatskom saboru nije se zadovoljio tek s lažnim prikazivanjem povijesnih događanja, pa i sudbine djece u Sisku, nego je iznio optužbu protiv istine koja se i danas teško probija. Kako navode mediji doslovno je rekao: »Proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci sve intenzivnije čujemo, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, nego u glavnim nacionalnim medijima, među kojima su i oni državni, da dječji logori poput ovoga u Sisku i onoga u Jastrebarskom zapravo nisu postojali, već da je to partizanska, ili kako više vole reći, komunistička izmišljotina.« Istina je da je u Jastrebarskom sredinom srpnja 1942. uspostavljeno »Prihvatilište za djecu iz logora«, koje su vodile slovenske redovnice, a u Sisku od 3. kolovoza 1942. djeluje »Prihvatilište za djecu izbjeglica« koje je vodio Crveni križ, a pomagao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Caritas Zagrebačke nadbiskupije te Diana Budisavljević, rođena Austrijanka, koja je osnovala organizaciju »Akcija D. Budisavljević« za zbrinjavanje djece. Gdje su to u povijesti čovječanstva katoličke redovnice i Crveni križ vodili logore, a ne prihvatilišta za djecu?! Čim je saznao za tu ratnu djecu, nadbiskup Stepinac uputio je službeno pismo svim župama neka se djeca smjeste kod dobrih katoličkih obitelji, a troškove će im nadoknaditi iz svoga Caritasa. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 te ratne djece, koju je često obilazio. Stepincev branitelj na sudu odvjetnik Ivo Politeo rekao je da je njegov branjenik zaslužan za spas oko 7000 te djece, što potvrđuju brojni dokumenti koji se danas čuvaju u Postulaturi za proglašenje svetim bi. Steplnca.

Jugoslavensko-komunističke i velikosrpske istine

Također je taj zastupnik vrlo teško optužio: »Oni koji danas tako govore se ne mogu drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim.« Reafirmirati ustaški režim u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju i žele samo neprijatelji Hrvatske, i to oni neprijatelji koji su prijatelji velikosrpske politike, najčešće su to i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih služba, koji se ne mire s postojanjem ikakve države Hrvatske.

Istraživati pak i javno iznositi istinu o svim povijesnim događanjima, pogotovo nakon višedesetljetnlh etabliranja tolikih mitova i laži iz laboratorija velikosrpske I komunističke politike i Ideologije, časna je dužnost ponajprije povjesničara, ali I svih građana Republike Hrvatske. Više je nego bezočno iznošenje Istine o nekim povijesnim događajima, koja se ne slaže s desetljećima nametanom jugoslavensko-komunističkom i velikosrpskom »istinom«, proglašavati »proustaškim zagovaranjem revizionizma«. Po takvima u Hrvatskoj bi trebalo zabraniti povijesna Istraživanja Drugoga svjetskoga rata i poraća, jer sve što se u časnom, strogo znanstveno provedenom istraživanju otkrije drugačije od nametanih mitova i »istine« unaprijed se proglašava nedopustivim revizionizmom. Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska »istina«. Stoga je nedopustivo da su uopće sudjelovali izaslanici predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Vlade na toj komemoraciji u Sisku, a ako su već i sudjelovali, trebali su se javno oduprijeti ondje izrečenim lažima. No mogu li si uzeti toliko slobode kad laž iznosi koalicijski partner vladajuće garniture? Ipak, istinu se ne može ubiti!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Komentari

Komentari