Stipo Mlinarić: Puno je hrvatskih kostiju popucalo u Nišu radi slobodne Hrvatske

Podijeli

Stipo Mlinarić Ćipe, saborski zastupnik Domovinskog pokreta koji je bio hrvatski branitelj i logoraš, ispričao je u petak kako su zarobljeni Hrvati u Nišu, među kojima je i on bio, na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske dobili posebne batine koje su trajale satima.

Mlinarić je povodom Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske održao i konferenciju za medije:

Stipo Mlinarić Ćipe podsjetio je kako se 15. siječnja 1992. ispijao šampanjac na svim trgovima u Republici Hrvatskoj. „To je lijepo, pozdravljam to, ljudi su se veselili što su nakon toliko stoljeća dočekali svoju samostalnu državu. Ja ću vam sada reći svoj osobni primjer, pri čemu nisam tu ja u fokusu, nego deseci tisuća ljudi koje je 15. siječnja 1992. dočekao u logorima. Tu su nas doslovce cijelu noć tukli. Tu noć nitko nije oka sklopio. Kad više nisu imali snage da nas tuku, naredili su nam, ja sam bio u Nišu u logoru, da legnemo na pod od pločica, i trčali su preko nas. Pucale su kosti ljudima u Nišu, u Srijemskoj Mitrovici, u logorima u Glini, u Kninu i u Staroj Gradišci. Na desetke tisuća ljudi dočekalo je priznanje po srbijanskim logorima. Ti ljudi danas nemaju ništa. Samo na Županijskom sudu u Splitu je isplaćeno za vojni zatvor Lora preko šest milijuna kuna od strane hrvatske države. Logoraši koji su bili diljem Srbije i diljem okupiranih područja nisu dobili apsolutno ništa“.

To je najugroženija populacija kod hrvatskih branitelja, naglašava Mlinarić. „Prosjek umiranja tih ljudi je pedeset i tri godine. Ti su ljudi prošli pakao logora, a kasnije su doživjeli strahovitu nepravdu.

Andrej Plenković i ova Vlada, Tomo Medved i ostali ministri, nikome ne pada na pamet da postavi to pitanje, da veliki diplomat Andrej Plenković diplomatskim putem traži odštetu za te ljude, da dobiju bilo kakvo priznanje da su bili na teritoriju Srbije. Popisao nas je Međunarodni crveni križ iz Švicarske da smo bili na tome teritoriju. Ako nisu bili sudionici rata, kako to oni dan-danas negiraju, Aleksandar Vučić i sve njihove prijašnje vlade, zašto nisu otvorili vrata 15. siječnja kad je Hrvatska priznata i pustili nas van? Držali su nas i dalje, maltretirali i tukli“.

Mlinarić se osvrnuo i na mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja koju je nazvao kapitulacijom vojske tzv. Krajine koja je izgubila u Bljesku i Oluji i vidjela da od svega više nema ništa. „Mi smo od te kapitulacije napravili to da smo ispali gubitnici zbog politike HDZ-a i SDP-a u ovih dvadeset i devet godina. Zašto to govorim? Iz Vukovara sam, vrlo dobro poznajem i srpsku populaciju i hrvatsku populaciju. Erdutskom sporazumu je rok trajanja bio pet godina, glede školstva, služenja vojnog roka i drugog. Po isteku tih pet godina srpski mladići koji su bili za vojsku išli su služiti Hrvatsku vojsku. Nisu imali problema s time da odsluže redoviti vojni rok koji je tada bio na snazi dok nismo ušli u NATO. Postavljam pitanje Plenkoviću i svim drugim ministrima: zašto danas još u istočnoj Slavoniji imamo odvojene škole? Zašto djeca od šest godina ne bi mogla ići zajedno u školu, zajedno slaviti rođendane, zajedno se družiti, a ne da imamo paralelni svijet? Ako su momci od osamnaest ili devetnaest godina, kojima su se roditelji borili protiv Hrvatske vojske, mogli služiti vojni rok ne vidim zašto djeca ne mogu biti zajedno u školi“.

Vidimo da je to trgovačka koalicija HDZ-a i SDSS-a kojima je cilj da imaju svoje profesore odvojeno, da imaju svoje ravnatelje odvojeno, da koriste državni proračun Republike Hrvatske, dodao je Ćipe. „U nekim školama u Vukovaru, u srednjim strukovnim školama, imate po osmero djece po srpskome programu. Više je profesora koji im predaju, nego što je djece u razredu. Postavljam pitanje: kome to treba? I zašto, što je ključno, se u istočnoj Slavoniji uči dvije različite povijesti? Nemaju dvije različite povijesti, jedna je povijest, jedna je istina. Ovakvo stanje može samo dovesti do toga da se mladi od osamnaest, devetnaest ili dvadeset godina tuku po Vukovaru pod krinkom navijača. Oni se ne poznaju jer im je cijelo školovanje odvojeno. To nije dobro. Domovinski pokret kako će se zalagati za logoraše da dobiju svoju odštetu tako će se zalagati i nuditi rješenja da se spoje škole i da djeca idu zajedno u škole. To možete napraviti jednim potezom pera, ministar prosvjete, i da sve bude kao i u ostalim dijelovima Hrvatske“.

Na strašne događaje prisjetio se i komentarom na Facebooku kojeg prenosimo u cijelosti:

“Polako smo zaboravili logor „Stajićevo“, prljavu štalu za stoku, hladnoću, glad i žeđ. Navikli smo se na novi logor, vojni zatvor Niš. U logoru moraš brzo učiti kako bi dobio što manje udaraca jer svaka greška plaća se pendrekom. Bože moj mili što čovjek sve može izdržati zbog ljubavi prema svojoj domovini i svome narodu. Pravila u Nišu su više nego stroga, čuvari su redovna vojska, ali odabrana tako da iskaljuju svoju mržnju možda i više nego rezervisti. Svaki odlazak u blagovaonu na doručak, ručak i večeru bio je popraćen njihovom vikom i udarcima.

Naprimjer za ručak je često bila neka kaša, ali toliko vrela da se iz nje pušilo. Na njihovu naredbu mogao si sjesti za stol i početi jest. Često su nam davali 30 sekundi da pojedemo tu vrelu kašu. Bila je to nemoguća misija pa smo često znali staviti samo komadić kruha u usta i to bi nam bio obrok za cijeli dan. Neki logoraši pokušavali su ponijeti komad kruha skrivajući ga u džep, pa da u miru u svojoj sobi mogu pojesti barem šnitu kruha. Nažalost teško im je to uspijevalo, a kada su čuvari vidjeli njihovu namjeru slijedile su batine uz zastrašujuće psovke.

Prolazi 57.-mi dan moga boravka u logoru. Činio se kao sasvim običan dan, pala je noć i u 22 sata smo poslani na spavanje. Apsolutno ništa nije ukazivalo na paklenu noć, ali bila je to duga i mračna noć. Ja sam se nalazio na prvom katu zatvorske zgrade, dok su neki branitelji Vukovara bili u prizemlju te iste zgrade. Na svakom katu bilo je oko pet soba s četrdesetak logoraša. Iza 22 sata kada smo legli u prljave krevete začuli su se užasni krici iz prizemlja. Ne znam što je gore, slušati kako drugi tvoji patnici ispuštaju krikove od udaraca palicama ili da tebe udaraju. Niti dan danas ne znam odgovor na ovu dilemu.

Došao je red i na moju sobu. Ulaze petorica vojnika uzvikujući razne psovke i naređuju nam da silazimo s kreveta i počinju nas tući u sobi. Udarci pršte na sve strane, a njima u očima isijava mržnja i ogorčenost kao nikada do sada. Tukli su nas oko sat vremena kada ulazi jedan JNA vodnik i naređuje vojnicima da nas izvedu na hodnik s rukama iznad glave te nas okreću prema zidu. Nakon što su nas postrojili uz zid vidio sam i neke svoje prijatelje iz drugih soba kako su isprebijani i krvavi. Sada se tu već skupilo preko 20ak čuvara koje je predvodio vodnik. Taj vodnik je bio najžešći u dijeljenju batina. Tukli su nas do iza ponoći, tada im već ponestaje snage pa dolaze na novu ideju. Vodnik ne odustaje od maltretiranja pa naređuje vojnicima da nas polegnu na hladan beton zatvorskog hodnika. Nakon što smo se svi polegli kao sardine na pod vodnik naređuje vojnicima da krenu trčati preko nas. On je prvi krenuo trčati po nama, da pokaže ostalima kako se to gazi preko „Ustaša“.

Trčali su po nama tako nekoliko krugova. Kada te u punom trku nagazi vojnička čizma i čovjek od najmanje 80 kilograma, vjerujte mi tu pucaju rebra i kosti kao od šale. Meni je pukla košćica u desnoj ruci, naravno zarasla je bez doktora i gipsa. Puno je hrvatskih kostiju popucalo u Nišu radi slobodne Hrvatske. Tek oko 1 sat iza ponoći bili su toliko premoreni od batinanja i trčanja preko nas da su nas poslali u sobe na spavanje. Znam sigurno da u mojoj sobi tu noć nitko nije sklopio oči.

To je bilo 15.01.1992. godine na međunarodno priznanje RH. Toga dana se diljem Lijepe naše pio šampanjac, dok smo mi daleko od naše domovine pili vlastitu krv iz nosa i usta. O kako bi nam bilo lakše primiti te batine samo da smo znali da je naša Hrvatska priznata. Nakon što smo se malo oporavili od tih silnih batina počeli smo nagađati razloge zašto su nas tako istukli. Mi u tom trenutku nismo imali informacije iz „vanjskog svijeta“ jer nismo imali radio niti nikakve informacije o priznanju Hrvatske. Jedino što smo zaključili je to da su im naši dečki nanijeli neke gubitke na nekom ratištu pa se iskaljuju na nama. Tek kasnije nakon par mjeseci kada je netko u poruci Međunarodnog Crvenog križa dobio od svojih bližnjih informaciju da je Republika Hrvatska priznata 15.01.1992. godine shvatili smo zašto smo one krvave noći primili takve krvničke batine. Ali neka nije nam žao. Vrijedilo je svake kaplje znoja i krvi!”

 

Komentari

Najnovije