fbpx
Utorak, studeni 19, 2019

RODNI DUBLIN ZAMIJENIO HRVATSKOM: ‘Ne znam zašto Hrvati hrle u Irsku, meni je ovdje bolje’

Ljudi oko mene mislili su da sam lud kada sam odlučio otići. Ne znam zašto Hrvati hrle u Irsku, meni je ovdje bolje. Nisam siguran što je najbolji put za Hrvatsku, ali sam sto posto siguran što nije…

Kad Irac u proljeće 2018. napiše knjigu u kojoj Hrvatima poručuje, kako u naslovu stoji, “Moj brod je Hrvatska” (u izdanju Alfe), možda dijelom nasukan i slabije održavan, ali brod koji stoji uz mirno more, uz koji žive ljudi koji i dalje brinu o ljudima oko sebe, brod u dijelu svijeta gdje čak i razornija bura šiba rijetko, kamoli da dođe što gore od toga, reakcija je mnogih, u zemlji otkud se u Irsku bježi od hrvatske neimaštine, očekivano, skeptična, piše Jutarnji list.

Kojim to argumentima irski arhitekt pokušava uvjeriti Hrvate da im je, možda, bolje kod kuće negoli u njegovoj Irskoj? Doduše, pitanje je što je njegovo, Irska ili Hrvatska. Paul O’Grady svojim osjeća – oboje. Petnaest godina živi u Hrvatskoj, ima državljanstvo, padeže još nije naučio, ali razumije lokalne idiome, kad mu na hrvatskom ispričate vic za koji treba poznavati i ovdašnji kulturološki kod, O’Grady se, provjereno, smije na pravim mjestima. Mentalitet dobro poznaje, živio je u Slavoniji, Zagrebu, Istri, zna ljude, običaje, načine razmišljanja, naše sumnje i strahove, jake i slabije strane.

Irska je njegova koliko i Hrvatska, drži: “Tamo mi žive roditelji, rodbina, prijatelji, jasno da Irsku volim, ali moj život je odavno ovdje, Hrvatska je moj dom”.

Odmah u prvoj rečenici razgovora O’Grady kaže da zna da ne zna, da nije pisao knjigu za slavonskog branitelja bez stana i plaće, i da mu je sasvim jasno da je mnogima u Hrvatskoj doista teško, možda i nemoguće opstati. Više, ističe, govori onima mlađima, obraća se onima koji, misli, trebaju mijenjati način razmišljanja, a onda će, gotovo je siguran, naći načina da dobro žive tu gdje jesu.

Nedostatak samopouzdanja

“Budimo jasni, ja ne znam što je je najbolji put za Hrvatsku, ali sam 100 posto siguran što nije, a to je da se držite te ideje da je baš Hrvatska jedinstvena po tome što je osuđena na neuspjeh. Radim dosta s mladim ljudima i vidim da, koliko god oko sebe slušaju negativne stvari, mnogi od njih stvaraju vlastitu stvarnost, i to na pozitivan način. Ti ljudi su hrabri, vjeruju u sebe i držim da su mudriji nego što bi se očekivalo za njihovu dob i da su u pravu. Je li na nama da im slomimo nade? A to upravo čine mediji, to su poruke koje dobivaju iz javnosti – da ništa ne valja i da je sve uzalud.
Mudar je čovjek kazao: Bilo da ste uvjereni da možete ili da ne možete, vjerojatno ste u pravu. Ja, eto, vjerujem da je većina stvari moguća. Lakši je način odustati, ne vjerovati u mogućnosti, čak niti ne probati, ostati u neuspjehu govoreći da je sve nečija tuđa krivnja. Hrvatima nedostaje samopouzdanja. Možda ne oko sportskih uspjeha ili ljepote zemlje, ali da oko toga da budu respektirani kao međunarodni partner. Tako je nekad bilo i s Irskom, no mi smo prošli put od nedostatka samopouzdanja do toga da smo odjednom imali i previše samopouzdanja. Mislim da smo sad na povratku u neki zdravi balans.”

O’Grady je došao kao student na nekoliko mjeseci razmjene u Osijek 2000. dok je grad još bio pun ratnih rana.

“Tad sam u Slavoniji, kao mlad dečko, uočio ono što će možda zvučati čudno, banalno, ali meni je bilo sasvim novo – da ekonomski životni standard i kvaliteta života nisu ista stvar. Dotad sam, doista, mislio da je to isto ili barem gotovo isto. U Osijeku je pola grada bilo porušeno, svi su bili bez novca, nije bilo za šminkanje, jedva za osnovne potrebe, ali tamo je život imao ljudskost, osjećao sam da su ljudi povezani, otvoreni, da drže jedni do drugih, paze jedni na druge. To me je silno dotaknulo. I puno sam, kad sam se vratio kući, razmišljao o tome”, govori O’Grady za jutarnji list 

 

Komentari

Komentari