Petak, 13 prosinca, 2019

Prosperov Novak o obrazovnoj reformi Plenkovićeve ministrice Divjak: ‘Uništavaju se temelji hrvatskoga društva i njegovog nacionalnoga identiteta’

“Od prvog dana mandata ministrice Divjak profesori i nastavnici u osnovnim i srednjim školama bili su ponižavani tezom kako će se najvažniji reformni pomaci dogoditi kad se dugogodišnji nastavnici pošalju na trodnevne metodičke tečajeve. Potreba da se obrazovni sustav nastavnika dopunjava dopunskim seminarima po modelu predvojničke obuke zarođen je još u vrijeme Šuvarove reforme a da se počela u znanstvenu poduku na fakultetima uvoditi još i stručna te metodička razina koje su onoj prvoj, trebale biti nadmoćne. “, kaže Slobodan Prosperov Novak čiji intervju prenosimo s HKV-a.

Slobodan Prosperov Novak (Beograd, 11. travnja 1951.), hrvatski je povjesničar književnosti, komparatist, novinar, političar, teatrolog. Diplomirao je komparativnu književnost 1973. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je magistrirao 1976. i doktorirao 1978. godine. Godine 1977. postaje asistentom, zatim docentom te redovitim profesorom (1988.) na Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U razdoblju od 1981. do 1984. predaje i u Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta u Rimu, a od 1990. do 1992. pomoćnik je ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske. Od 1990. do 1992. bio je predsjednikom Vijeća Dubrovačkih ljetnih igara, a 2000. i ravnateljem Igara.

Bio je pokretačem i glavnim urednikom novina Matice hrvatske Vijenca, časopisa “Lettre internationale” i magazina “Cicero”. Niz godina uređivao je časopis hrvatskih književnika “Most/The Bridge” i istoimenu biblioteku. Bio je predsjednikom Hrvatskoga PEN-a (od 1990. do 2000.) pa je sa suradnicima 1993. u Dubrovniku organizirao 59. svjetski kongres PEN-a. Godine 1998. osnovao je Mediteranski institut Grga Novak na Hvaru. Od 2001. predaje južnoslavensku filologiju na odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale u New Havenu, SAD. Bio je profesorom hrvatske književnosti na Sveučilištu u Splitu i predavačem na tamošnjim odsjecima talijanistike i anglistike, a od 2010. redovitim je profesorom književnosti na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Priredio je brojna izdanja hrvatskih pisaca, autor je niza sveučilišnih i školskih hrestomatija, a ostvario je i niz multimedijalnih projekata, među kojima su najvažnije kazališne predstave “Ecce homo” i “Kako bratja prodaše Jozefa” na Dubrovačkim ljetnim igrama 1985. i 1990., te velika izložba “Gundulićev san” 1989. u Muzejskom prostoru u Zagrebu.

Povod intervjuu bila je obrazovna reforma HNS-ove ministrice Blaženke Divjak. Razgovor je vodio Javor Novak.

HKV: Što možemo očekivati od tzv. reforme kada ju provodi nekompetentna osoba, prirodnjak, gđa ministrica Divjak? Može li se hrvatsko obrazovanje obnoć reformirati na revolucionaran, komesarski način?

Slobodan Prosperov Novak: Da ministrica Divjak ne može reformirati hrvatski obrazovni sustav, bilo je jasno od prve objave tog nauma, kojega je nakon navodno stvarnog osobna sna, u javnosti obznanio Ivan Vrdoljak, jedna od raspoznatljivijih hrvatskih političkih mizerija. Taj vođa klijentelističke Narodne stranke gospođu je pokupio s ulice, to jest, nekog političkog derneka, na kojem je bila viđena u društvu perjanica Jokić-Šuvarove reforme školstva. Čim je ova bivša činovnica varaždinske gradske uprave i sveučilišna profesorica bila imenovana, nije se, kao najveći problem, morala naglasiti njezina nekompetencija, nego je bilo posve jasno da je ona ušla u taj posao bez društvenog konsenzusa i bez javne podrške ni jedne od hrvatskih političkih opcija. Sve to postalo je posve transparentno kad se okružila hrpom političkih anonimusa, među kojima se izdvajala od prvog dana stanovita Lidija Kralj, koja je, čim je došla u priliku, javno branila analizu pedofilskih odlomaka u nastavi hrvatskog jezika u osnovnim školama.

Tu nije bio kraj jer kada se u blizini ministrice našao notorni burzovni mešetar stanoviti Bakić, preprodavatelj bofl tehničke robe s istoka, čovjek čiji je brat matematičar Damir Bakić, dakle strukovni kolega gospođe Divjak bio je na čelu zamišljenog prevrata na zagrebačkom sveučilištu, koji se u njezinoj režiji nije dogodio. Da se taj prevrat dogodio, naravno, počele bi čistke u visokom obrazovanju i vrlo brzo bi se vidjelo da ministrici Divjak niti nije do preporoda hrvatskih škola nego joj je do razaranja današnjeg hrvatskog sveučilišnog ustroja i prelijevanja onog ideološkog i identitetskog obrasca kakav je već djelatan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Komesari su u nas vrlo cijenjena roba i nikad ih na tržištu nema dovoljno. Sad smo imali nesreću da je pronađena jedna vrlo poslušna i čini se vrlo uporna komesarica.

HKV: Čemu služe nekakve markice, projekt Loomen (sačuvaj Bože da je riječ hrvatska)? Je li to poticanje izvrsnosti, poticanje profesora na kvalitetu ili nam to donosi novo ponižavanje strukovnjaka s dugogodišnjom praksom koji sada moraju skupljati markice kao nekada djeca – sličice životinjskog carstva?

Slobodan Prosperov Novak: Od prvog dana mandata ministrice Divjak profesori i nastavnici u osnovnim i srednjim školama bili su ponižavani tezom kako će se najvažniji reformni pomaci dogoditi kad se dugogodišnji nastavnici pošalju na trodnevne metodičke tečajeve. Potreba da se obrazovni sustav nastavnika dopunjava dopunskim seminarima po modelu predvojničke obuke zarođen je još u vrijeme Šuvarove reforme a da se počela u znanstvenu poduku na fakultetima uvoditi još i stručna te metodička razina koje su onoj prvoj, trebale biti nadmoćne. Taj metodički teror nanio je velike gubitke duhovnosti hrvatskih škola temeljeći se na ideji kako se na fakultetima ljudi obrazuju za usku stručnost a ne za znanosti u njihovom čistom stanju.

Ova činjenica određuje i nestručnost ministrice Divjak, koja naime jest matematičar, ali je po svojim radovima daleko od matice svoje struke te je, a to je bitno, u njezinom ministarskom poslu – informatičar. Iz te činjenice dolazi njezino inzistiranje na navodnoj digitalizaciji naših škola što je naravno sasvim proziran spin. To da se hrvatsko školstvo može informatizirati u nekom razumnom roku, posve je nemušta ideja, posebno kad je jasno da su hrvatske škole, u velikim brojkama, građevinski derutne te da u mnogima od njih postoji manjak đaka, a višak neiskorištenih nastavnika. Ima u nas škola u kojima čak dvadeset nastavnika podučava jedva šesnaestoro đaka.

Papirnati, a posve nestvarni reformni sustav ministrice Divjak i njezinog nedostojnog mentora Ivana Vrdoljaka uvodi se na mala vrata, mimo službenih odluka i strateških dokumenata. Nitko nije odlučio da se hrvatsko školstvo reformira u skladu s idejama isključivosti e-učenja niti kratko poteznih marksističkih tečajeva za podizanje nastavničke izvrsnosti. O tom dijelu „reforme“ ministrice Divjak najbolje se moglo razaznati kad se odmah na početku njezina mandata u njezin posao počeo miješati hrvatski biznismen Nenad Bakić. On je barem jedan mjesec glumio hrvatskoga spasitelja.

Sad su se pojavili drugi spasitelji, nešto oprezniji, uglavljeni u institucije koje se zovu CARNET, Visoko učilište Algebra, Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu ili jednostavno nastupaju samostalno, kao nekadašnji ministar Vedran Mornar. To su postupci o kojima ne bih dalje govorio jer će se njima vjerojatno baviti neke druge institucije. Sve za svoga vremena.

HKV: Zašto politika i vlast zasijecaju u obrazovanje? Što se želi proizvesti, a što postići preko-noćnim projektima, brzim i dubokim destrukcijama i svakako politizacijama?

Slobodan Prosperov Novak: Politika ulice, a ne neka službena hrvatska politika zasjekla je duboku brazdu u hrvatski obrazovni sustav. Sve to još je osjetljivije jer se tu prije svega radi o interesu jedne malobrojne, ali vrlo glasne grupe koju zanima gušenje identitetskih sadržaja u humanističkom dijelu predmeta, što je nikad dokraja odbačeni rad Jokićevih ad hoc složenih skupina, prikriveno zagovarao. Tu se radi o prikrivenom zagovaranju tri nevjerojatne ali još uvijek djelatne pseudo-političke teze.

Prva glasi: Hrvatska jest slučajna država, nastala na tradiciji neke navodno zločinačke povijesti. Upravo zato je svakodnevno potrebno dokazivati da su Hrvati pametni i dobri, budući da to zapravo nisu.

Druga teza odnosi se na Domovinski rat. Čak i kad se o njemu ne govori izravno, promovira se pesimizam. A sve što se tiče toga kompleksa događaja iz 90-ih godina, tumači se nekim posve arbitrarnim građanskim sukobom, u kojem su Hrvati, citirajmo Marxa, „uobičajeni šljam i slučajni narod“, pa nisu vodili oslobodilački rat, nego su se u tome ratu izjednačili s agresorom.

Treća teza, koju nalazimo prikrivenu u Jokićevim kurikulima, odnosi se na razdoblje od 1945. do 1990., vrijeme takozvane druge ili nove Jugoslavije. Ono se tumači kao jedino pozitivno vrijeme koje je stvorilo uvjete da se suvremena Hrvatska uključi u europske tokove i postane dio Europske unije, kao antifašistički konstrukt pri čemu se zaboravlja da je u uljuđenoj Europi jedini normalni antifašizam isto što i antikomunizam.

HKV: Smijemo li ovaj krucijalan i vrlo osjetljiv sustav hrvatskoga obrazovanja prepuštati u ruke političarima? Ili je široko konzultiranje struke nasušni prioritet za jednu moguću poštenu reformu školstva, reformu koja je potrebna i uopće nije upitna?

Slobodan Prosperov Novak: Naravno da se ovako osjetljive stvari ne mogu prepustiti u ruke čovjeku koji je doktorirao na statističkom istraživanju poduke vjeronaučnih predmeta u školama Novog Zagreba. Kad su posrijedi humanističke znanosti, upravo su te teze ili premise Jokićeve ekspertne skupine zamotane u navodno nevidljivu ideološku opnu. Ali kad se ta opna samo malo probuši, izlaze na zrak neugodne činjenice, pa shvatiš da je među glavnim ciljevima tako zamišljene reforme kurikula bilo uvođenje upravo gore spomenutih nakaradnih „vrijednosti“ u odgojni i obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj.

Postoji tome i drugi razlog, koji nije izravno vezan uz rad navodno pokojnih Jokićevih komisija, nego je povezan s načinom na koji taj posve loše obavljen posao naknadno uvažava prof. dr. Blaženka Divjak, ministrica znanosti i obrazovanja. Naime, ministrica Divjak pronašla je nelegalni prečac da elemente Jokićeve reforme ipak uvede u praksu. Ona se toliko osilila da se na njih poziva otvoreno, izravno, a, kako rekoh, zakonski neutemeljeno. Uvodi u službenu proceduru praktički sve njegove kurikule, ne više kao dio cjelovite reforme nego, kako ona kaže, elemente njezina eksperimentalnog stadija. A činjenica jest da ni jedan od dvadeset i devet kurikula, ne jedino humanističkih, nije odobren ni jednim hrvatskim zakonom. Stoga je postupak provođenja eksperimentalne faze obrazovne reforme u velikom broju točaka protu-ustavan premda se ministrica trudi da sve prikaže sasvim prirodnim.

HKV: Jesmo li s ministricom Divjak i Jokićem u intelektualnoj recesiji? Havarirani i s velikim padom kriterija?

Slobodan Prosperov Novak: Razgovarati danas ozbiljno o ministrici Divjak u kontekstu reforme kurikula u najmanju je ruku deplasirano. Dva su razloga za to. Prvi je posao, koji je okončala Jokićeva takozvana ekspertna skupina a koji ministrica oživotvoruje i toliko je loše obavljen da ga, u većemu dijelu, ma koliko se trudimo, nije moguće popraviti. Tu će se sa svime morati krenuti gotovo ispočetka. A krenulo se od navodno postignutog pa se napravilo najgori mogući falsifikat već prethodno neuspješnih curricula.

To se najjasnije čita u navodno prevladanom dokumentu „Smjernica za pisanje eksperimentalnih nastavnih materijala u skladu s kurikulskim dokumentima“. Na osnovu tog potpuno nelegalnog dokumenta, bio je raspisan javni natječaj za izradu udžbenika i na osnovu njega će se i dalje donositi dokumenti i pisati udžbenici. Kako je moguće da netko uopće realizira udžbenik, pa i eksperimentalni ako ne postoji legitimni kurikul? Kako je moguće da netko za trideset posto skrati kurikul ako kurikul ne postoji? Ako ne postoji ni uputa što to u tim uopće kurikulima treba skratiti.

Ako tome dodamo činjenicu, javno iznesenu, koju nitko nije ozbiljno komentirao – procentualni udjel škola koje su u ovom trenutku, jer školska godina nije završila, obuhvaćene takozvanom eksperimentalnom reformom, a koje su pod neformalnim nadzorom stranke iz koje dolazi ministrica znanosti i obrazovanja, Hrvatske narodne stranke, postavlja se pitanje je li ta reforma na neki način stranački diktirana? Ili još gore: ne radi li se ovdje o autobiografskoj i privatnoj reformi jedne neodgovorne osobe? Eksperimentalni program, ako se ne varam, provodio se u sedamdeset i dvije škole, a među njima je petnaest posto pod utjecajem HNS-a ili se nalazi u prostorima pod kontrolom njihovih kadrova. A ta stranka u biračkom tijelu osvaja gotovo zanemariv postotak glasova, rekao bih da uživa petnaest puta niži rejting. To što Ministarstvo znanosti i obrazovanja zapošljava danas nekakve glasnogovornike samo je pokazatelj da oni, koji bi u ime ministarstva trebali javno govoriti, ne govore ništa relevantno. Dovoljno je spomenuti primjer uskršnje čestitke. Ministrica Divjak pred uskršnje je praznike uputila čestitku završivši je frazom „i dobar vam tek!“

HKV: Je li ministrica Divjak, uletjevši među porculan, nasrnula samo na predmet povijesti ili i na odabir lektire i čitanja?

Slobodan Prosperov Novak: Problem čitanja nije osnovno pitanje poduke u mojoj struci. Nije čitanje osnovni problem reforme književnog i jezičnog sadržaja. Čita se i izvan škole, a u školi se uče književni sadržaji i njihove funkcije. Postoje u školskom sustavu poduka geografije i ona je sukladna znanost o geografiji, poduka biologije i ona je sukladna znanosti o životu, jedino se književnost tumači kao čitanje i navodni užitak. Ne, čitanje je i mučno učenje konteksta. Posrijedi je znanost kojom upravlja vlastiti metodički i znanstveni proces, vlastiti metodološki sustavi. Studij književnosti jest pitanje poznavanja postupaka, a ne pitanje čitanja. Sigurno je da studij književnosti budi interes za čitanjem ali to je tek jedna od njegovih uloga. Znanost o književnosti nije povezana s užitkom čitanja, možda s mukom čitanja kao što ni matematičke formule nisu uvijek užitak, posebno ne dok se svladavaju postupci. Književna poduka, nadalje, vrlo je metodološki čvrsta, vrlo stara i vrlo osviještena novim metodologijama.

HKV: Kako gledate na Jokić – Divjak poimanje lektire? Je li to sustavni kvar?

Slobodan Prosperov Novak: Hrvatski književni kanon ne može se uspostaviti načelom redukcije. A upravo je to na djelu još od reforme Stipe Šuvara od prije gotovo polovice stoljeća. U Šuvarovo doba bila je praksa da se primjerice Marulićeva „Judita“ predstavlja gimnazijalcu tek s petnaest redaka. Kad je pak posrijedi bila Biblija, predstavljena je bila „Pjesmom nad pjesmama“, kao da se radi o nekoj Kama Sutri. Istodobno je filmu „Bitka na Neretvi“ bilo posvećeno tridesetak stranica metodičkog sadržaja.

Nama je, ukratko, potrebna rekanonizacija književnih sadržaja, preslagivanje starih, ali i slaganje kanona koji će biti ponešto promijenjen, možda i radikaliziran. To je bio posao onih ekspertnih skupina koje svoj posao, u ovoj sferi, ne da nisu obavile, nego su ponizile jednu ozbiljnu struku.

Naravno da ćemo Maruliću posvetiti više metodičke pozornosti i u najmanju ruku prihvatit ćemo činjenicu da ovaj pisac u jednoj čitanki pokojnog akademika Tomasovića ima metodičku razradu koja mu olakšava put do učenika na način koji Jokićevim stručnjacima očito nije bio poznat. Oni su nešto bulaznili o fragmentima koji ne smiju biti konzumirani u školama, a upravo se radi o metodičkoj fragmentaciji i tematizaciji sadržaja. Jer, ako izbacimo iz kanona najvažnije, ako izbacimo stožere, onda sve postaje moguće. A upravo je najniža razina Jokićevih kurikula bila da je u njima vladao sustav „sve je moguće“. Ako fali Marulić pa nema veze dodat ćemo ga, ako je višak Ferić dobro je izbacit ćemo ga. Ne, to nije posao jer se ne radi o kvantitetu nego o strukturi koja je pitanje kvalitete. Tako je stvoren sustav lišen čvrste točke u koji se svako djelo može ubaciti ili izbaciti.

Kako istu težinu mogu imati Gundulićeva pastorala „Dubravka“ i roman Thomasa Harrisa „Kad Jaganjci utihnu“? Kako možete odrediti značenje Virginije Woolf ako vam jednako znače „Mostovi okruga Madison“? Nekome se možda film snimljen po romanu „Žena koju sam čitao“ čini sjajan, ali onda bi se ta tema morala poučavati kao filmska… jer sam roman Bernharda Schlinka nikako ne spada u kanon suvremene njemačke književnosti.

Kad je posrijedi lektira, oko četrdeset posto djela o koje se oslanja eksperimentalna faza reforme nisu kanonizirana ni na koji način. Ponovit ću – ponuđeni popis skandalozan je zato što u njemu ne postoje čvrste točke, zato što se u njemu nudi ideja kako je književna poduka zabava ili ugoda, a ne ozbiljno učenje estetskih, povijesnih, kulturno-povijesnih zadanosti. Ne može prosvjetna reforma početi od dječjega vrtića. Ona mora početi od sveučilišta, a završiti u osnovnim i srednjim školama.

Najbolje bi bilo osoviti cijelu poduku književnosti oko književnog mita ili tematskih analiza. Mogli bismo cijeli književni sadržaj, kroza sve epohe, osmisliti oko primjerice šesnaest tematskih okruga preuzetih iz književne povijesti, mitologije, filozofije, stvarnosti.

Rat može biti takva metodska jedinica. Domovinski rat podučavaš zajedno s Ilijadom i Brechtovom dramom „Majka hrabrost“. Ili uzevši kompleks hamletovski, obuhvatiš golem segment svjetske literature, od srednjega vijeka, Saxa Gramaticusa, do renesansne ili do suvremene naše književnosti. Primjerice od eseja Milutina Cihlara Nehajeva o Hamletu do drame „Hamlet u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana. Može se uplesti i problem prevođenja, primjerice analiza naših četiriju prijevoda „Hamleta“. Zašto ne uvrstiti potom i Camusov esej o budućnosti tragedije? Takvi tematski krugovi morali bi se disciplinirano ažurirati, barem svake pete-šeste godine. Marin Držić i Miroslav Krleža upravo su idealni da se oko njih osovi proučavanje književnosti.

Veliki, kapitalni pisci, trebali bi postati osovine tematskih krugova. To sigurno trebaju biti Krleža i Držić, o kojima su, među ostalim, već sastavljene i opsežne enciklopedije. Uz stare, valjalo bi prionuti i uz nove interpretacije tih pisaca. Onoliko koliko se bavimo zatečenim stanjem, trebali bismo se baviti i budućnošću.

HKV: Predavali ste na razvijenome Zapadu, je li u takvom, uređenom sustavu, moguć ovakav voluntaristički upad nekog ambicioznog barbara ili običnog ministarskog virusa, u sustav?

Slobodan Prosperov Novak: Naravno da nije, kao što je posve utopijski govor ministrice Divjak o uvođenju novog sustava vrednovanja nastavničkog rada kako u osnovnim školama, tako u srednjim pa onda i na sveučilištima. Kad to govori osoba koja provodi navodno sveobuhvatnu reformu obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj, a da ta ista osoba nije poduzela ništa da istraži zatečeni sustav nego sve temelji na stavovima ulice onda se doista moramo zabrinuti za naše potomke. Ne bi bilo dobro da nam zbog ove ministrice i njezinih nebuloza jednom kažu: mi vas ne poznamo vi niste naši pretci!

HKV: Hrvatskom školstvu nasušno je potrebna reforma. Dovoljno je vidjeti po kakvim (preopširnim) udžbenicima se predaje ali… ovako? Srpom i čekićem??

Slobodan Prosperov Novak: Već sam svojedobno rekao, a rado ću ponoviti: u Hollywoodu se dodjeljuje Oscar za sporednu glumačku ulogu, ali se ne dodjeljuje Oscar za sporednu režiju. Gospođa Divjak je sporedna osoba u poslu gdje se mora biti moćan i utjecajan. Reformni proces hrvatskoga obrazovanja moraju voditi ne samo upućeni, nego i moćni ljudi, ljudi s vizijama. Jer kad bi tako bilo, onda se ne bi dogodilo, kao što je bio slučaj, da ministrica Divjak i njezina pomoćnica Lidija Kralj, za vožnje trajektom prema nekom prosvjetnom skupu, očito za plodna i argumentirana razgovora u brodskom salonu, zaključe kako će od onoga trenutka kad one izađu na kopno, sve nastavnike u hrvatskim školama osloboditi obaveze da pišu pripremne dokumente za nastavu. I o toj epohalnoj odluci gospođa Kralj odmah je obavijestila javnost na nekoj svojoj mrežnoj stranici.

HKV: Što mislite, tko bi danas mogao biti ministar obrazovanja?

Slobodan Prosperov Novak: Ne znam tko bi danas bio dobar ministar. No, kad sam 1990. bio jedan od onih ljudi koji su pomagali akademiku Vlatku Pavletiću voditi posao u Ministarstvu prosvjete i kulture, znam da je bilo određeno da pomoćnici ministra, a osobito oni na poslovima zamjenika za cijela područja, ne mogu biti ranga nižega od redovitog sveučilišnog profesora. I tako je bilo. Ne samo tada, nego i dulje vrijeme poslije. A danas ćete u cijelom Ministarstvu znanosti i obrazovanja teško pronaći ijednog sveučilišnog profesora!

Kad je posrijedi sveučilišna karijera same ministrice Divjak, nije teško zaključiti da ni ona nije posebno uzorna, nego dapače, vrlo prosječna. Istina je da je ministrica Divjak izjavljivala da joj dati ostavku na funkciju ministrice ne predstavlja problem, budući da se uvijek može vratiti svojem poslu na sveučilištu pri čemu je vlasnica ove jadne izjave zaboravila, eto, da ona, premda nije profesionalna političarka, nimalo ne prednjači u sveučilišnom rangu za svojim prethodnicima, čak što više im je u zaleđu… od prvih ministara Pavletića i Muftića pa dalje.

HKV: Je li ovdje danas, uopće riječ o obrazovnoj reformi?

Slobodan Prosperov Novak: Moramo se najprije upitati tko to provodi privatnu reformu a potom tko provodi, ili pokušava provesti, tu jednostranačku reformu. Od toga se javno ogradio premijer Plenković. Naime nije slučajno upravo premijer, zbog ovakve situacije, izravno i javno nedavno upozorio ministricu Blaženku Divjak da je za reformu odgovorna stranka koja je na vlasti, a to je Hrvatska demokratska zajednica. Ta je nedvosmislena izjava morala biti upućena javnosti kako bi se nadoknadila očigledna šteta nastala dosadašnjim radom glede eksperimentalne faze reforme.

Ivan Vrdoljak, u to doba još vođa te malene stranke, bio je javnosti prepričavao okolnosti jedne svoje neprospavane noći, pa se dogodilo da je on, gigant hrvatske pameti i duha, upro sve snage, osobne i stranačke, u obrazovnu reformu. Čini se da je to bila njegova početna pregovaračka pozicija i od nje nije odustajao. A posebno se bio osjetio snažnim kad je na čelo reforme, odnosno ministarstva, doveo Blaženku Divjak, kamo je ona zapravo pristigla izravno s uličnog protesta. I sad se događa da reformni obrazovni proces vodi osoba koja, po mojem mišljenju, ne samo što nema za njega potrebne kompetencije, nego nema ni potreban politički legitimitet.

Na temelju brojnih javnih istupa ljudi iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, rekao bih da se radi o zaposlenicima koji nisu na razini posla koji obavljaju. A to se najčešće razotkrije u pogrešnoj upotrebi jezika i predmeta njegova iskaza.

Ni jedan dokaz nije izveden u našoj, a niti u kojoj drugoj sredini, da bi konzumiranje teksta u elektroničkim medijima bilo bolje od konzumiranja istih materijala u tiskanom i knjižnom obliku. Osim toga, valja reći da oni, koji će oblikovati kurikule za humanističke predmete, ne bi smjeli mehanički pretvarati papirnati tekst u elektronski posredovan jednaki obrazac a što je upravo slučaj. U tom poslu riječ je o širenju medijskoga prostora u drugu retoriku i vizualnost, a o tome nitko dosad nije išta određeno kazao ni na javnoj ni na stručnoj sceni.

HKV: Je li društvena klima oko reforme akademska i dijaloška?

Slobodan Prosperov Novak: Tkogod u nas progovori kritički i javno o reformi obrazovanja, smjesta mu se nalijepi etiketa protivnika obrazovanja. Sve jesam, jedino konzervativac nisam. Još sam sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća objavio prve tekstove protiv tadašnjega sustava književnoga obrazovanja.

Nisam polemizirao s bilo kim, nego s doajenom hrvatske metodike, s pred koji dan preminulim profesorom Dragutinom Rosandićem. Bio sam možda tada i bezobrazan, ali se naša polemika prije svega vodila oko sadržaja sveučilišne poduke koju su primali budući učitelji i profesori književnih sadržaja na sveučilištu. Naime, smatram da se ne može provoditi reforma srednje i osnovne škole, a da se prije toga ne provede reforma visokog školstva i za nju se pripreme hrvatski učitelji, kako bi mogli postati njezini nositelji. Moje su se riječi o ovim temama katkad pogrešno shvatile. Ne protivim se aktivnom sudjelovanju učitelja u reformi nastave. Nikad to nisam ni pomislio. Jedino smatram da prvu fazu reforme kurikula, a prije toga i fazu reforme sveučilišta, moraju voditi najistaknutiji i najučeniji sveučilišni profesori. Tek nakon te faze dolazi na red ona druga, njezina metodička faza u kojoj moraju po definiciji sudjelovati praktičari. Na žalost, sve ideje o sveučilišnoj reformi dovedene su u pitanje posve eksplicitnim napuštanjem ideje da je sveučilišno obrazovanje uvijek i jedino znanstveno i da ne može biti stručno jer onda nije sveučilišno nego veleučilišno. Nije to pitanje kvalitete diploma nego je to pitanje kvalitete poduke.

Svaki student se sprema za najviše razine, a ono što će on raditi kasnije stvar je sudbine i izbora. Nama se danas za prosvjetne gurue nude oni, koji, snižavajući razinu humanističkog obrazovanja, žele drugačija rješenja koja te gurue pretvaraju u uništavače obrazovnih temelja hrvatskoga društva i njegovog nacionalnoga identiteta. Stoga tvrdim da jedino najviši znanstveni studij može kvalitetno obrazovati profesore i učitelje. To je, uostalom, teza Branka Vodnika stara gotovo jedno stoljeće. I da se radi tako, nikad javnost ne bi ugledala sramotni književni kurikul Jokićeve takozvane ekspertne skupine. Taj kurikul sramotnim načinom brka kronološki i abecedni princip, utječe se klasifikaciji koju Michel Focault, po Jorgeu Luisu Borgesu, citira iz slavne kineske enciklopedije u kojoj se životinje dijele na one koje su razbile krčag caru, one koje su nacrtane kistom od devine dlake, one koje su divlje…

HKV: Je li to politički pritisak na neovisno novinarstvo kad se uglednoj urednici Branki Kamenski sustavno otežava rad na poznatoj emisiji „Pola ure kulture“ da bi na kraju emisija bila i ukinuta? Da bi se slobodnome mišljenju ali i vama upravo na obrazovnoj tzv. reformi, zatvorila usta?

Slobodan Prosperov Novak: Meni je teško suditi o tuđim odlukama. Pet godina sam imao u ovoj izvrsnoj emisiji Branke Kamenski komentirati kulturne pa recimo i prosvjetne događaje. Kakve su u nas prilike još su me predugo i pustili. Bilo bi mi žao ako su zbog mene ubili čitav jedan projekt. Nisam šnicl, ali mi je žao ako su baš zbog mene morali zaklati neku veću životinju. Moji prijatelji, koji su željeli biti objektivni, tako su komentirali ovaj događaj. Oni koji su me napadali i to ružnim riječima, zbog tih komentara a ima ih za čitavu jednu antologiju hrvatskog suvremenog nečastva, porod su od tmine nekih dežulovića, pavičića, tomića, ivančića, rašeta… tko bi ih sve mogao nabrojiti a i čemu.

HKV: Sramna je poruka odaslana. Kakva je vlast koja se boji obrazovanih ljudi i kojoj smetaju neovisna stajališta?

Slobodan Prosperov Novak: Dok Hrvatska nema nikakve državne strategije i dok ovdje nitko ne zna kojim smjerom ćemo ići, kako da oni koji se bave duhom i njegovi su komesari, znaju i od koga da pravu strategiju doznaju! Zaprepašćujuće je da se naše prosvjetne strategije donose i realiziraju bez nazočnosti financijaša. Tu se naime govori o nekim sumama o kojima se nikada nitko nije izjasnio, niti ih je ikada za neko dulje razdoblje izračunao ni odobrio. Strategija prosvjetne, a to će reći duhovne reforme, donosi se od dana do dana, bez konsenzusa političkih snaga, jednako kao što se sada bez konsenzusa ne politike nego struke, naguravao onaj skandalozni Jokićev kurikulum koji je opstao i kad su mu tvorca navodno dokinuli. Ili barem on javno to govori! O čemu se tu uopće radi, sada, kad je sve otišlo u krivom smjeru? O Marku Maruliću valjda nećemo više raspravljati, to smo riješili a smutljivci su nas tjerali da raspravljamo s njima o piscu koji je temelj hrvatske književnosti!

HKV: Kako gledate na monokromnu sliku vrijednosti (u literaturi posebice) koju u hrvatskom društvu proizvode mediji? Na ferićizaciju i pavićizaciju umjesto doprinosa vrijednosnom i kreativnom pluralizmu, umjesto nuđenja kvalitativnog iskoraka? Čemu odista trebamo težiti?

Slobodan Prosperov Novak: Mi stvarno ne trebamo u ovom trenutku voditi raspravu o detaljima, mi trebamo otkloniti uske specijalizacije i povesti razgovor o duhovnoj obnovi Hrvatske i hrvatskog društva koji će nas voditi zajedničkom nazivniku. Ali taj se ne može pronaći ako u njemu sudjeluju samo i isključivo zagovornici jednog ideološkog obrasca, koji čak nemaju ni etički, ni politički, ni nacionalni konsenzus, dok nemaju financijsku proučenost zagovaraju svoj koncept društva i čim ih se upozori da su u groznom, povijesnom prekršaju, skviče i zaklinju se da će tražiti pravdu do Haaga…

Što nama imaju značiti futurske konstrukcije “Hrvatska će“, „škola će“, „društvo će” kad iza toga ne stoji ništa nego utopijski tekst skrivenih autora, najčešće slabo obrazovanih s mozgom koji se odaziva samo na jednu tipku, kojem je blisko retoričko i metodičko zaglupljivanje javnosti koja ipak nije toliko nezrela da u jadne kalambure još jadnijih aktera može još vjerovati da će se ostvariti.

Hrvatsku treba resetirati, a njezin duhovni profil treba resetirati tako što će se na posve novoj matrici pokrenuti hrvatske ključne duhovne i identitetske institucije a to su svakako HAZU, Matica hrvatska, hrvatska Sveučilišta, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža i konačno hrvatski obrazovni sustav.

HKV: Prijateljevali ste s iznimno obrazovanim pok. generalom Slobodanom Praljkom, hrvatskim junakom, ratnikom, redateljem, nakladnikom, vojnim strategom i filozofom, poduzetnikom, retoričarom… Kakve dojmove pamtite iz tih druženja, od te vrlo zanimljive i nadasve vehementne osobnosti?

Slobodan Prosperov Novak: Možda umjesto odgovora na Vaše pitanje, jedan odlomak iz samo jednom izvedene drame o Slobodanu Praljku. Generala je utjelovio veliki hrvatski glumac Božidar Alić:

„Govorim, a šutio bih. Poklanjam vam tišinu koja nikada neće prestati. Zanijemit ću tek nakon što raspete sjećanje na mene.

Niste vi Hrvati izabrali mene. Ja sam izabrao vas, vas sam izabrao da vas žive i buduće opteretim svojom tišinom. Mogao sam još i prihvatiti sučevo zamuckivanje moje presude ali iskazanu laž o mojoj krivnji, to niti sam mogao niti sam htio. Povrijedili su ponos. Vaš i moj ponos. Ponizili su moju Hrvatsku.

Morao sam ispiti ovaj kalež sviju hrvatskih suza. Otrov moj tisućljetne hrvatske su suze. To je otrov koji me opio za vječnost.

Moja smrt zbrisala je sve grijehe koje počinismo. Ostalo je šutnja. Jedini nam je grijeh dan danas Hrvatska.

Krivotvorili su sve u što sam vjerovao. Ali zaboraviše kako je upravo iz vječne Hrvatske započinjala povijest naših duša i našeg srca. Zadatak im je da poreknu Hrvatsku. Nisu uspjeli i nikad neće uspjeti.

Napuštajući ovu prolaznost nisam napustio nadu da će i taj svijet jednog dana biti mjesto pravde i slobode, mjesto koje će svim snovima i sinovima osigurati smisao.

Reći ću samo za vaše uši, tiho da nas nitko ne čuje: Hrvatska, Hrvatska je vječna… a mi, mi smo prolazni.

Hrvatska je tragedija sva u sadašnjosti. Ali oni izvana su nas uvjeravali da je naša tragedija u prošlosti. Poradi toga smo povjerovali kako mi vodimo ovdje neke stare, davno izgubljene bitke. Naša bitka nije stara nego posve nova u starim odrpanim kostimima. Tragedija nam je obilježena otežanim rasporedom figura u ovom toliko puta ponovljenom, ali ne i dosanjanom igrokazu. Broj mrtvih u našim ratovima nije odlučan. Ta spoznaja dolazi prekasno, stiže prekasno za stotine tisuća mrtvih i poniženih, stiže prekasno za sukob u kojem su mnogi vidjeli tek jednu krvavu provincijsku epizodu na rubu Europe. A Europa nema rubova, ona je svugdje centar. Ni Hrvatska nema rubova. Hrvatska je svugdje centar.“

Komentari

Komentari