Marina Čubrić o “hrvatskoj Antigoni” u Bleiburgu

Zar ikada bih mogla veću slavu steć
od ove što sahranih brata rođenog?
I svi bi ovi tu odobrili mi čin,
kad jezika im ne bi sapinjao strah.
A nasilnička vlada mnogu pozna slast,
pa stoga riječ i djelo slobodno je njoj.

Sofoklo, Antigona (5. st. pr. K.)

Rat prati čovjeka, čini se, oduvijek. Kako bi rekla Vesna Parun, „nož se s čovjekom brati“. Ljudska povijest okrutna je i krvava. Ali pokop svih ubijenih nadilazio je svaki povod ratu. Ratnike se uvijek pokapalo uz najveće počasti, bez obzira na to kakav je bio ishod bitke. Tako je bilo i u antičkoj grčkoj civilizaciji, za koju smatramo da se, uz kršćanstvo, nalazi u korijenima naše zapadnoeuropske civilizacije: pokop ratnika bilo je pitanje časti i obaveze. Najveći grčki tragičar Sofoklo u 5. st. prije Krista o tom problemu govori u svojoj tragediji Antigona. Ta je tragedija aktualna u svim vremenima, a u 20. stoljeću doživjela je niz obrada. Moram svakako naglasiti da se ovo djelo nalazi u svim inačicama popisa lektira i hrvatski mladi ljudi već desetljećima čitaju ovu dramu, ali slaba je pouka. Ukratko, Antigona je tebanska princeza, kći Edipova. Ona odluči pokopati svoga brata Polinika koji je poginuo boreći se protiv tebanskoga kraljevstva. U tome sukobu poginuo je i drugi Antigonin brat Eteoklo, ali na kraljevoj strani. Kralj Kreont, njihov ujak, Eteokla pokapa sa svim počastima, a Polinikovo tijelo ostavi pticama i zvijerima uz naredbu da će smrtno biti kažnjen onaj tko to prekrši. Njihova sestra Antigona ipak napravi pogrebni obred nad bratovim tijelom i uhvate ju stražari. Ona je svjesna što je učinila i ne želi se pokajati. Kralj Kreont čak je i zbunjen njezinim postupkom jer ne vjeruje da bi se netko usudio prekršiti njegovu naredbu. Međutim, Antigonu ne pokreću ljudski zakoni nego božji (ovdje imenicu bog pišem malim slovom jer mislim na grčke bogove). Njezina je znamenita rečenica da su božji zakoni iznad ljudskih, pa i kraljevih zakona. Ona dobro zna da u državi trenutno nije dopušteno pokazati milost i pokopati neprijatelja, ali to je njezin brat, kao i onaj drugi što je u slavlju pokopan. Na kraljev bijes ona odgovara: A ja za ljubav samo na taj dođoh svijet. Kralj ju živu zazida u grobnicu, a ona se objesi da ne čeka smrt. Kralja Kreonta stigla je božja kazna – ubio mu se sin, pa onda i žena. On shvaća da je pogriješio, ali je kasno. Sofoklo na kraju tragedije poručuje da je potrebno poslušati i glas razuma, poštivati božje zakone. Gledajući ovu tragediju, stari su Grci trebali doživjeti katarzu, pročišćenje. Još je dirljiviji postupak u Ilijadi kada trojanski kralj Prijam dolazi u grčki tabor kako bi molio da mu predaju tijelo njegova sina Hektora kojega je ubio najveći grčki junak Ahilej. Kralj Prijam dolazi Ahileju, ljubi ruke ubojici svoga sina i moli za njegovo tijelo da ga dostojno pokopa. Što čini Ahilej? Do maloprije u bijesu je mrcvario Hektorovo tijelo jer mu je Hektor ubio najboljega prijatelja, ali sada Ahilej plače zajedno s Prijamom, razumije očevu bol i vraća mu Hektorovo tijelo. Tako je to bilo u staroj Grčkoj.

Danas smo svi mi Antigona. Danas svi možemo ponoviti Antigonine riječi: „Ali kad bi sin / od iste majke mojim stavom nemarnim / bez groba osto, to bi zadalo mi bol.“ Od Bleiburga do nepoznatih grobnica po cijeloj Hrvatskoj iza Drugog svjetskog i Domovinskog rata leže kosti hrvatskih ljudi. Danas hrvatske Antigone žele pokopati svoga brata, svoga muža, svoga sina. Kada upitate majke poginulih u Domovinskom ratu, njihova je ključna rečenica da samo žele na grobu zapaliti svijeću. Ništa više. Stari su Grci znali što je moral i što je etika. I nama danas treba Sofoklo da opiše hrvatsku Antigonu. Naša kultura kršćanska je i mi želimo na grobištima svojih poginulih ratnika moliti bez obzira na to na kojoj su strani oni poginuli. A neki današnji Kreonti to nazivaju „svinjarijom“. To je uvreda svima, a ponajviše pokazuje neuljuđenost određenih struktura i mržnju koja nadilazi ovaj svijet. Kao i Sofoklov Kreont oni viču: „I mrtvog dušmanina mrzim srcem svim.“ Suvremeno društvo gazi temeljna načela moralnoga (ćudorednoga) ponašanja, a ono se zasniva na temeljnim društvenim vrijednostima kao što su dobrota, poštenje, dužnost, istina, ljudskost… Još gori od onih koji zabranjuju taj čin jesu oni koji ga izruguju. Kada društvo (a čine ga pojedinci) izgubi moralni kompas, izgubi i ljudskost. Ovdje nije u pitanju ni opraštanje, pa ako hoćemo ni rehabilitacija, ovdje je u pitanju tisućljetni običaj prava na dostojanstven pokop i dostojanstven obred.

Izvor: narod.hr

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!