Četvrtak, 9 srpnja, 2020

Prije 28 godina je deblokiran Dubrovnik: “Plakali su od sreće kad su vidjeli hrvatske vojnike”

Na današnji dan 1992. godine nakon osmomjesečne opsade napokon je deblokiran grad Dubrovnik. Poslije oslobadanja Slanog udarom Hrvatske vojske predvodene 1. gardijskom brigadom — Tigrovima, jugovojska se povukla iz Dubrovačkog predgrađa Mokošice.
JNA i ostatak neprijateljske vojske premjestili su se unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice.
Neprijatelj je time zadržao veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom, čime je Dubrovnik još uvijek bio pod djelomičnom kopnenom blokadom. Neprijateljska vojska otvarala je vatru na svako vozilo koje se kretalo u smjeru Splita, odnosno Dubrovnika.

Napadi na jug Hrvatske i grad Dubrovnik započeli su još u rujnu 1991. godine iz Crne Gore i Hercegovine. U brzom naletu JNA okupirala je prostor od Prevlake do Stona, a predivni grad Dubrovnik našao se pod divljačkim topničkim udarima. Česti napadi prestali su tek početkom 1992. kada je potpisano Sarajevsko primirje.

Nažalost rat se potom preselio u Hercegovinu gdje je agresorska vojska nastojala izbiti na Neretvu i potpuno odsjeći jug Hrvatske. U travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo južnog bojišta na čelu s generalom Bobetkom koji je odmah učvrstio obranu, te nakon manje od dva mjeseca djelomično deblokirao Dubrovnik. Ipak napadi na grad Dubrovnik prestali su tek u listopadu 1992. nakon oslobadanja Cavtata i Konavala.

Poslije oslobađanja Slanog, pod silovitim udarom Hrvatske vojske predvođene 1. gardijskom brigadom Tigrovima, jugo-vojska se povukla iz dubrovačkog predgrađa Mokošice. Odmah nakon toga podignuta je hrvatska zastava na zgradi Opskrbnog centra u kojem je bilo sjedište štaba Civilne zaštite. Spontana trubačka izvedba Lijepe naše postala je jednom od antologijskih scena iz Domovinskoga rata.

Ondje su jugoslavenska armija i srpski teroristi željeli izbiti na Neretvu čime bi jug Hrvatske ostao potpuno odsječen. U takvim okolnostima u travnju 1992. ustrojeno je zapovjedništvo Južnog bojišta, s generalom Jankom Bobetkom na čelu, koji je odmah učvrstio obranu i poveo dvije usporedne napadne operacije. Operacijom „Čagalj“ usmjerenom prema Mostaru, neprijatelj je odbačen od doline Neretve, a operacijom „Tigar“ deblokiran je grad Dubrovnik. Ipak, nevolje njegovih stanovnika prestale su tek u listopadu 1992. poslije oslobađanja Cavtata i Konavala.

Prije deblokade Dubrovnika Hrvatska je vojska, poglavito 1. i 4. brigada uz pratnju pomoćnih jedinica Hrvatske vojske, odradila više nego uspješno akcije oslobađanja mjesta zapadno od Dubrovnika: Čepikuća, Slanog, Zavale, Ravnog i drugih, te otvorila put prema gradu sa zapadne strane. Netom prije toga, ratni je zločinac, kamiondžija i gradonačelnik Trebinja „vojvoda“ Božidar Vučurević dao ultimatum HV-u za povlačenjem i prijetnjom odmazde prema Dubrovniku i njegovim stanovnicima, a to je i potvrdio isključenjem struje i vode gradu i njegovim stanovnicima nakon višemjesčne patnje u okruženju.

Hrvatski branitelj Braco Elezović o današnjem danu prije 28 godina

Bilo je to 26. svibnja 1992. godine, dakle prije točno 27 godina. Skupili smo se na Kantafigu i krenuli u Sustjepan. U Sustjepanu smo istu večer Goran Mazić, Baldo Bilić i ja našli jednu od gelera izbušenu barku čije smo rupe zakrpili čime smo stigli, krpama, šugamanima i sličnim materijalom, bacili je u more, našli dvije daske za veslanje i uputili se preko rijeke. Drugi su vikali za nama, zaustavljali nas, ali srce nas je povuklo na drugu, dotad okupiranu obalu.

S otprilike 10 cm vode na dnu barke uspjeli smo doveslati do mula ispred ambulante u Staroj Mokošici. Negdje iz pravca Lozice smo čuli rafale (tek kasnije smo saznali da su to bili naši specijalci). S otkočenim puškama i metkom u cijevi krenuli smo prema središtu naselja usput u mrklom mraku pazeći da ne povučemo kakvu žicu potezne mine.

Za prevaliti 200 metara trebalo nam je dobrih petnaestak minuta, a po dolasku u samo naselje našli smo jednog starijeg čovjeka koji je zaplakao od sreće kad je nakon osam mjeseci okupacije ugledao trojicu hrvatskih vojnika. Uveo nas je u kuću, odnekud je izvukao demižanu vina i narezao pršuta koji je sakrio od četnika i čuvao za ovaj trenutak. Bio je to Ilija Azinović, čovjek koji je zbog hrvatskog barjaka nađenog u njegovoj kući trpio svakodnevne četničke torture. Eto taj dan navečer smo prije 23 godine nas trojica prvi ušli u Staru Mokošicu, napisao je na svojem Facebooku hrvatski branitelj Braco Elezović, tada pripadnik samostalnog Sutjepanskog voda pri 2. bojnoj 163. brigade, junačke brigade koja je branila Dubrovnik tih najtežih dana.

Komentari

Komentari