U Vukovaru će se u srijedu, 14. kolovoza 2019., u Hrvatskom domu, održati svečana akademija u povodu 27. obljetnice od posljednje razmjene logoraša u Nemetinu.

No o hrvatskim logorašima iz Domovinskog rata malo se govori i piše. Više znamo o logorima iz II. svjetskog rata, poput Jasenovca i drugih, nego o onima iz novije povijesti. O Jasenovcu, primjerice, svi sve znaju, a nitko ozbiljno ne istražuje takva mjesta, nitko ne kopa, već većina, osobito pojedini političari ala notorni pupovci, kao na tekućoj vrpci, izbacuju neprovjerene podatke o broju zatočenih, umrlih i nestalih.

Međutim, srbijanski i ini logori su postojali i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, a osobito su se otvarali nakon okupacije Grada Vukovara. Osim u Hrvatskoj, bilo ih je u Srbiji, Crnoj Gori i BiH.

Užas jedan.

Mnogi itekako pamte strašne slike iz razrušenoga Vukovara, nakon 18. studenoga 1991., kad su srpski okupatori otjerali u smrt ili u logore na tisuće ljudi, pretežno žene, djecu i starce, ali i hrvatske vojnike.

Legendarni vukovarski ratni kirurg dr. Juraj Njavro (1938.-2008.), o tome je objavio i knjigu „Glava dolje, ruke na leđa“ (1992.), po kojoj se već odavno trebao snimiti i igrani film. Osim njega, potresne knjige su o ovoj temi objavili još neki logoraši.

Oni koji su imali sreće, poglavito 14. kolovoza 1992., bili su razmijenjeni u Nemetinu, gdje je provedena najveća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu između hrvatske i srpske strane, pa su svima tima koji su oslobođeni ti dani kao drugi – rođendani!

Inače, u četničkim logorima, od Manjače, Aleksinca, Ovčare, Niša, Šida, Bučja, Gline, Knina, Begejca, Stajićeva i niz drugih, Hrvati su prošli pravi pakao. O tome šute pupovci, mesići, josipovići, teršelič, goldsteini, tzv. antifašisti, pusići i brojni drugi mrzitelji svega što hrvatski diše.

Na teritoriji Srbije, ali i Crne Gore, nije se vodio rat, ali to ih nije sprječavalo da tamo zatvaraju, muče i ubijaju nevine ljude, koje su kao u najgora fašistička vremena „pokupili“, od Vukovara do Dubrovnika.

– Prošli smo najgora mučenja i zlostavljanja tijekom zarobljeništva, a za to nitko nikad nije odgovarao. Naši se mučitelji mogu sresti ne samo u Vukovaru, nego i u Zagrebu – čuli smo od jednog logoraša.

Oni koji su bili zatočeni u srpskim, fašističkim koncentracijskim logorima, svake godine, i prigodom obilježavanja Dana logoraša, 14. kolovoza, postavljaju pitanje – što je s odštetom Srbije prema tim ljudima koje su bez suda i suđenja mjesecima držali u logorima, samo zato što su bili Hrvati?

Također nam nije jasno -: može li se Srbija priključiti Europskoj uniji dok nije isplatila odštetu hrvatskim logorašima?

Obveza je i dužnost i Hrvatskog sabora da vodi skrb i o tome i da bez ostvarenja odštete hrvatskim logorašima naši susjedi ne mogu i neće moći ući u europsku obitelj.

A u 70-tak srpskih logora bilo je oko 30.000 hrvatskih zarobljenika, (iako je službena brojka 7600 osoba, jer se onima koje nije popisao međunarodni Crveni križ ne priznaje da su uopće bili zatočeni).

Nu, umjesto da se poštuju prava hrvatskih građana, mučenika iz doba Domovinskog rata, Srbi nas često i dalje nazivaju i uspoređuju, kao hrvatski narod (!), s nacističkom Njemačkom i Hitlerom, što je čin bez presedana. Radi se o želji Srbije da vodi, a time i ponovno kroji povijest, bezobzirno vrijeđajući sve i svakoga u ostvarenju vlastitih ciljeva. Dokle?

Svojedobno je osnovana i komisija koja se treba baviti pitanjem ratne odštete za logoraše koju treba platiti Srbija. Ona nije ukinuta, ali ništa ne radi.

Srbiji treba jasno dati do znanja što treba napraviti da bi zatvorila pojedina poglavlja u predpristupu EU- kazao je Danijel Rehak, koji je na čelu Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Pričalo se da će se u logorima Stajićevo i Begejci (Srbija) postaviti spomen ploče, da se nikada ne zaborave zvjerstva kroz koja su prošli nevini hrvatski ljudi, ali ni od toga nema ništa.

Mladen Pavković

KOmentari
Prati nas i ne propusti ekskluzive!